Svi znamo da je tijekom druge polovice svog pontifikata Ivan Pavao II pozvao veliki broj konzervativnih katoličkih laika na “Novu evangelizaciju” i počeli su raditi za Crkvu. To je česta priča u biskupijama i raznim uredima nacionalnih biskupskih konferencija širom svijeta. Mnogi od njih su ono što zovemo “Generacija X” ljudi koji su bili odgajani i živjeli u postkoncilskom razdoblju, koji su gledali kako su generacije svećenika i biskupa njihovih roditelja sustavno rušili strukturu Crkve – ponekad doslovno cigle i kamenje, ali često u obliku strašnog uništavanja naše baštine katoličke društvene i moralne kulture.
Mi koji smo rođeni sredinom i u kasnim 60-im i postali radne odrasle osobe u 80-ima i 90-im godinama, našli smo se pred mračnom ironijom katoličke institucije koja je postala otrovna moralna pustoš gdje smo instinktivno znali da je smrtonosno na duge staze. Međutim, za mnoge od nas, poziv Ivana Pavla II., osobito prilikom njegovih obraćanja za Svjetski dan mladih, činio se poput zrake svjetla u mraku.
Moda je bila u to vrijeme govoriti o “laičkim zvanjima” kako bi se aktivno uključili u Crkvu i nije bilo sumnje da smo vidjeli puno toga za obaviti, uključujući i mnoge bitke sa stražom stare Baby-Boom generacije. Mnogi su stupili u programe poslijediplomskog studija na odobrenim “konzervativnim” katoličkim institucijama, diplomirajući teologiju.
Polako i često, usprkos velikom otporu, vjerni katolički laici – često oženjeni muškarci – zauzeli su utjecajne položaje iza kulisa i počeli djelovati na promjene na koje su mogli utjecati. Vrlo često se njihov rad usredotočio na pitanja “života i obitelji”; pobačaja, braka i obiteljskog života. Ostala popularna područja su katoličko obrazovanje i liturgija.
Jedan takav moj prijatelj koji se oženio umjesto da ode u svećeništvo, je stekao diplomu na pokojnom, prežaljenom Institutu pape Ivana Pavla II. i započeo s radom u velikom nastojanju da obnovi javni glas Crkve na područjima “života i obitelji”. Već dugi niz godina radi ovaj posao, oženio se i kupio kuću, a sada ima četvero male djece. Pisao mi je malo prije u nekoj vrsti agonije neodlučnosti. Suočen sa Sinovskim ispravkom, po savjesti se osjećao obvezan potpisati; kao predstavnik biskupske konferencije vjerovao je da bi to ugrozio njegovo zaposlenje, njegov dom, duhovnu i materijalnu dobrobit njegove supruge i djece, njihove nade za sigurnu budućnost.
Moj prijatelj je svakako jedan od onih koji su pomogli potvrditi moju tezu da je ovaj pontifikat poziv na buđenje “konzervativnim” katolicima, kakvoga su trebali. Upitao je jesam li se šalila kada sam nedavno napisala da nema razloga da ne mislimo da će se sadašnja situacija nastaviti i dalje pogoršavati. “Ne, oprosti; nema kraja na vidiku”, odgovorila sam. “Ovo je tamna noć Crkve, dolina smrti”.
“To je vrijeme kada će nam svaka svjetovna i prirodna stvar za koju se držimo – papinski pozitivizam prije svega – biti oduzeta.” Nije znao što mislim pod tim pojmom i nije imao pojma da postoji razlika između “konzervativca” i tradicionalista. Kao što možete pretpostaviti, bilo mi je drago, da mu pomognem istražiti ove pojmove.
Prije nekoliko tjedana mi je rekao: “Tako bih želio ne raditi ‘za Crkvu’. Gladna djeca mi ostavljaju malo ili nikakve alternative.” Sjećam se davnih vremena kad je dobio ponudu za studij s obećanjem da ga na kraju čeka dobar posao i kako smo mu svi čestitali što je osigurao tako idealan smjer u životu, osobito nakon nesigurnosti koje su pratile njegov studij na sjemeništu.
Najgore od svega toga, kako kaže kao otac koji kod kuće školuje djecu, bio je strah za duše njegove djece: “Što učiniti s mališanima kako bi zaštitio [njihovu] nevinost i vjeru? “
Nisam mu mogla dati puno savjeta, a utjehe još manje: “Imam samo jedan mali tračak nade; da je ovo vrijeme podjela. Pšenica i kukolj, ovce i koze – sve se odvaja. Šizmu koja već desetljećima živi duboko u Crkvi sada je nemoguće zanemariti ili odbiti.”
Moj prijatelj je na kraju potpisao Sinovsku ispravku, poslije savjetovanja sa suprugom i duhovnim ravnateljem. Nije precizirao, ali pretpostavljam da je također razgovarao s našim uzajamnim prijateljem “suosjećajnim” biskupom. Čekamo ishod.
Ovo je poruka koju sam primila prije nekoliko dana od druge prijateljice koja je dala mnoge godine svoga života za Crkvu kao laička radnica za veliku biskupiju u [jednoj] zapadnoj zemlji. “Upoznala” sam ovu osobu on-line, kao glasnogovornicu njene biskupije tijekom moga rada za LifeSite i dugo sam surađivala s njom na širokom nizu pitanja, pa znam da je ona prirodno suzdržana i odmjerena osoba, koja se ne prepušta velikim eksplozijama, i zasigurno nije “rad trad” [radikalni tradicionalist, opozicija Bergogliu].
Moja prijateljica se uklapa u profil koji sam gore opisala, nakon što je diplomirala teologiju i radila gotovo 20 godina na područjima koja se odnose na pobačaj, eutanaziju, seksualnu moralnost, obitelj i brak. Iz razloga koji će biti očiti, neću vam ništa otkriti o mjestu svoje prijateljice. Ono što mogu otkriti jest da radi u velikoj i važnoj biskupiji čije “stavove” o tim temama često traže sekularni i katolički mediji. Iako ona osobno nije poznata, zbog svoje pozicije ona je, ukratko, “vodeći glas” engleskog jezika u katoličkom svijetu.
Njena zapažanja mogu se dojmiti oštrima, ali su iskrena, a dolaze od nekoga tko je mnogo riskirao za Kraljevstvo i zbog nužde je pažljivo šutio o mnogim ozbiljnim problemima, koji su se javili još prije bergoglijanskog razdoblja. Moja prijateljica ima obitelj, hipoteku, cijelu strukturu normalnog lažnog života, i zna da sada – kao i mnogi drugi – dolazi do točke u kojoj joj njezina savjest više ne može dopustiti da predstavlja organizaciju koja je plaća. Još nije do toga došla, ali počinje ozbiljno razmišljati o alternativama.
Njezina email poruka iznosi stav mnogih ljudi koji su krenuli raditi za Crkvu s velikim povjerenjem i iskrenom uvjerenjem da su izvršavali Božju Volju. I ne sumnjam da su u pravu. Ali izgleda kao da je to razdoblje gotovo, a novo – koje karakterizira ogromna i zastrašujuća nesigurnost – očito se otvara:
Nemojte me krivo shvatiti, osjećala sam se iznimno blagoslovljenom i privilegiranom što sam dobro zarađivala radeći od 19xx u različitim ulogama unutar Crkve i pokušavajući najbolje što sam mogla imati određeni stupanj pozitivnog utjecaja u okruženju u kojem velika većina svećenika i još gore, njihovih oholih i samoživih vladara, je toliko kukavički usklađena s protu-životnim, protu-bračnim i obiteljskim zakonima i politikama, da vam se povraća.
Do sad sam se zadovoljila uvjerenjem da sam osjećala da sam tamo gdje trebam biti u skladu s Božjom Voljom, unatoč potpunom odsustvu vjerodostojne biskupske podrške, dajući malo svjetlo u jako potamnjenoj Crkvi, Crkvi čijoj tami doprinosi moja vlastita grešnost. Do sada sam radila na način da dokle god kardinal ili biskupi nisu rekli “Ne, ne možete to učiniti”, nastavljala bih bez obzira, jer sam osjećala ispravnim pokušati zamijeniti pogrešku istinom. To je još uvijek ispravno, ali sve je teže to činiti u bergoglijanskoj paradigmi.
U toj paradigmi, u kojoj nasljednici Apostola (oni dobri) nastoje naći načina da si izađu u susret i sačuvaju njima tako dragocjenu politiku “jedinstva pod svaku cijenu”, vjerojatno mi se brzo približava dan kada će rad za njih uistinu biti abrazivan prema savjesti.
Transrodni žongler je linija u pijesku koju ne će uspjeti iscrtati i za mene, kao majku dvoje male djece mislim da će to istinski značiti moj izlazak iz “katoličkog” crkvenog sustava. Dakle stigla sam na svoje raskrižje i bila bih vam zahvalna na vašim skromnim molitvama iz vašeg mirnog malog kuta “katoličke” Italije.
Oremus pro invicem
Primjeri se mogu nastaviti. Provela sam gotovo 20 godina radeći u svijetu zaštite prava na život i stekla široku lepezu poznanika i prijatelja u mnogim zemljama, a svaki od njih koji je bio plaćen od bilo kojeg službenog tijela Katoličke Crkve govori istu stvar: “Tako bih želio ne raditi ‘za Crkvu’. Gladna djeca mi ostavljaju malo ili nikakve alternative.”
Imam prijatelja u SAD-u koji je svećenik u maloj zajednici s kojom većinom komuniciram preko Facebooka. On kaže da čuje slične stvari od svećenika, a znamo da je položaj vjernih katoličkih svećenika jedinstveno zastrašujući. Od Koncila naovamo uvijek je bilo teško, i tradicionalisti znaju sve o tome što znači biti istjeran, odbačen, maltretiran, pod prijetnjom ili zlostavljan na drugi način. Ali to se nasilničko ponašanje, u bergolijanskoj katoličkoj crkvi, proširilo od izoliranih čudaka koje je lako tući do svih koji zadržavaju čak i djelić katolicizma. Bergoglijanska oligarhija jasno pokazuje kakva vrsta čovjeka morate biti kako biste “preživjeli” u današnjoj hip i cool Crkvi milosrđa d.o.o. Ako niste James Martin SJ ili Blase Cupich, Massimo Faggioli ili Greg Burke, ispadate. Ako pritisak vaše savjesti nije dovoljan, zasigurno će pronaći načine da vas se brzo riješe.
Moj prijatelj, svećenik iz SAD-a, mi je rekao da postoje razne online grupe – većinom pod strogom tajnom – gdje svećenici pričaju o tome što će učiniti kada dođe do konačne krize i zahtijeva da se prikaže žrtva lažnom bergoglijanskom bogu.
Prijatelj i ja smo razgovarali da možda ne bi bilo loše na sličan način imati novu udruga za vjerne laike katolike. Također, lako je predvidjeti da će uskoro postojati potreba za vjernim katoličkim odvjetnicima kako bi podnijeli tužbe protiv Crkve zbog nepravednog otpuštanja i sličnih konflikata. Mehanika takve udruge mogla bi biti teška, ali vjernim katolicima nikada ne može biti loša stvar okupiti se zajedno kako bi obranili vjeru i jedni druge od neprijateljskih sekularista, svećenika ili laika.
Što god učinili, čini se da se barem za sada približavamo kraju vremena u kojem će generacija “katolika Ivana Pavla II.” moći održati svoje položaje utjecaja u institucijama Crkve. Čemu god se dugoročno nadamo, to je nova norma, i morat ćemo početi tražiti načine putem kojih bismo i dalje funkcionirali kao katolici i bavili se našim zvanjima. S rapidnom preobrazbom institucija kao što su Institut Ivana Pavla II. i incidenata kao što je otpuštanje Josepha Seiferta, čini se jasnim da se bergoglijansko/kasperska čistka širi sa svećenika na laike. To je nešto s čim ćemo se morati suočiti direktno i hrabro, ako ništa, onda barem zbog [naše] djece.
Pravila komentiranja: HKZ cijeni i potiče komentare čitatelja. Komentare ipak treba ograničiti na temu, da budu precizni i jasni, poželjno bi bilo da se podupru činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu vrijeđalo bilo koga, niti je namijenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava, također nije namijenjen za učestalo osobno blogiranje niti za teološke rasprave među komentatorima. Nije tajna da postoje uljezi koji mogu napraviti štetu, zbog toga neke komentare moramo brisati. Ako ispunjavaju ova pravila, objavljeni komentari ne moraju nužno odražavati stajalište HKZ-a.