Kardinal Muller: Poziv Apostolske dužnosti

Kao što je obećano, danas ćemo razmotriti Dio II. internetske serije eseja kardinala Gerharda Müllera objavljenih na First Things.

U ovoj objavi kardinal Müller piše naširoko o “papinskom Magisteriju i Tradiciji Crkve” kao i o vezi tih dvaju pitanja.

Pri tome je sasvim jasno da on ne samo da govori, nego i na neki način podučava Franju.

Kardinal Muller s “djelatnim” članom Petrove službe

Da, i ja bih volio da on i drugi plahi crkvenjaci imenom identificiraju vuka za dobro stada. Ipak, nema nikakve sumnje o kome se radi i kome ovo piše:

Sada, punina Apostolskog autoriteta ne podrazumijeva neograničenu puninu moći u svjetovnom smislu. Umjesto toga, ova je moć strogo ograničena njezinom svrhom: ona je u službi očuvanja jedinstva Crkve u njezinoj vjeri u Božjeg Sina koji je došao u “punini vremena” (Gal 4,4-6) … Onda je jasno da su papine riječi u službi cijele Tradicije Crkve, a ne obrnuto.

Drugim riječima, Franjo upravo čini obrnuto. “Sugerirajući da se sakramentalno oproštenje može dati pokornicima koji, zbog olakotnih okolnosti, mogu reći da su oslobođeni subjektivne krivnje pred Bogom, unatoč činjenici da nastavljaju živjeti u objektivnom stanju teškoga grijeha” (vidi Dio I.), ponaša se kao da je gospodar, a ne sluga, cijele Tradicije Crkve.

Kardinal Müller je to zatim razjasnio (barem meni) da ovdje ne raspravlja samo o pastoralnoj pogrešci, nego o krivovjerju.

Piše:

Kada je Tridentski sabor definirao kako postoje tri djela pokajnika koji čine dio sakramenta ispovijedi (pokajanje s odlučnošću da se ponovno ne griješi, priznanje i pokora), onda je i pape i biskupe kasnijih vremena obvezao ovom deklaracijom.

Djelatne riječi ovdje su “definirati” i “obvezati”.

Kao takav, Franjo je, u najmanju ruku, jasno kriv, što sumnja (iako prikladno, negira) u istinu koja se definira obvezujućom deklaracijom ekumenskog vijeća – inače shvaćenom kao ono u što se vjeruje Božanskom i Katoličkom vjerom.

To je sama definicija hereze. (1983 Kodeks kanonskog prava, 751)

Vjeruje li kardinal Müller da je Franjo zato kriv? Očigledno ne, ali doći ćemo do toga.

U svakom slučaju, što nam je činiti s Franjom?

Kardinal Müller kaže:

Kada privatna mišljenja ili duhovna i moralna ograničenja zadiru u vršenje crkvene vlasti, onda se zahtijevaju trijezna i objektivna kritika kao i osobna korekcija, osobito od braće u biskupskoj službi.

Kao što sam jučer napisao, javni komentari kardinala Müllera od vremena objave Amoris Laetitie do danas su dosta zbrkani.

Na primjer, prije nešto više od godinu dana pojavio se na talijanskom televizijskom programu i kritizirao braću (kardinale) dubie, i išao toliko daleko da kaže:

U ovom trenutku, ispravak Pape nije moguć jer ne postoji opasnost za vjeru.

Danas, on očito misli drukčije (što ne znači da ima ono što je potrebno da tako i čini).

U jednoj točki u svom eseju, kardinal Müller kaže:

Moramo imati na umu da doktrinarne izjave imaju različite stupnjeve ovlasti. One zahtijevaju različite stupnjeve suglasnosti, kao što je izraženo u takozvanim “teološkim bilješkama”. Prihvaćanje učenja “Božanskom i Katoličkom vjerom” potrebno je samo za dogmatizirane definicije. Također je jasno da papa ili biskupi nikada ne smiju tražiti od koga da djeluje ili podučava protiv prirodnog moralnog zakona.

Ovdje se čini da je kardinal Müller sugerirao da Franjine pogreše ne predstavljaju odbijanje onoga čega se mora održati “Božanskom i Katoličkom vjerom”.

I nije jedini.

Kao odgovor na gornju izjavu kardinala Müllera, otac Z je napisao na svom blogu:

Kontroverzni dijelovi Amorisa nisu ni blizu te razine. Niti su inovativne interpretacije onih kontroverznih dijelova.

Da, znam … o. Z nije baš kardinal Pie, ali “nisu ni blizu”? Kao da postoji velika udaljenost između smeća predloženog u Amoris Laetitia i izričite hereze?

Ovdje leži osamljeni dar Crkvi podaren Franjinom rukom, posebno u pogledu Amoris Laetitia: To je lakmus test za otkrivanje tko se može shvatiti ozbiljno, a tko ne može.

Da budemo jasni, oni koji čak i sada inzistiraju da u tekstu nema ničega izričito heretičnog (kao što su o. Z i g. Matt iz Remnanta) čvrsto su ukorijenjeni u potonjoj grupi. Nasuprot njima, ljudi poput Christophera Ferrare (potpisnika Sinovske Ispravke koja je identificirao ne manje od sedam prijedloga u Amoris Laetitiji koji “proturječe Božanski otkrivenim istinama u koje Katolici moraju vjerovati s pristankom Božanske vjere”), bez obzira na bilo koje druge nesuglasice koje možemo imati, su u prvoj.

Ja ću se ograničiti na samo jedan primjer koji pokazuje koliko je apsurdan ovaj “nigdje blizu” komentar.

U Amoris Laetitia Franjo kaže:

“Savjest može … iskreno i pošteno prepoznati što je za sada najveći odgovor koji se može dati Bogu i doći s određenom moralnom sigurnošću da je [PRELJUB!] ono što Bog sam traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenja”(vidi stavak 303)

Sveto Pismo sasvim oprečno nam govori:

“Nijedan kad se kuša da ne govori: Bog me kuša; jer se Bog ne može zlom iskušati, i on ne kuša nikoga.”(Jakov1, 13)

Tridentski sabor navodi:

“Ako netko kaže da su djela koja su zla Božja kao i dobra djela, ne samo dopuštenjem, nego direktno Njegova… neka bude anatema” (VI. sjednica, XVI.poglavlje, kanon VI.)

Sada mi recite: moramo li vjerovati Božanskom i Katoličkom vjerom da Bog nikad ne želi zlo ili ne?

Nema potrebe za odgovorom; u svakom slučaju ne ovdje, ali slobodno javite o. Z i Mattu da znaju što mislite.

Napravio sam digresiju …

Kardinal Müller, prema završetku svog eseja, kaže:

Prema sv. Tomi Akvinskom, događaj (Pavlov javni ispravak Petra – Galaćanima 2,11) uči nas da u nekim okolnostima Apostol može imati pravo, pa čak i dužnost ispraviti drugog Apostola na bratski način, da čak i inferiorni mogu imati pravo i dužnost kritiziranja nadređenog (Komentar o Galaćanima, II. poglavlje, 3 lekcija).

Ostaje pitanje je li kardinal Müller, ili bilo koji od “Apostola” današnjice u tom smislu, spreman izvršiti svoju svetu dužnost.

To ne izgleda vjerojatno, ali svejedno moramo nastaviti moliti i postiti za tu nakanu.

https://akacatholic.com/cardinal-muller-an-apostles-duty-calls/

Pravila komentiranja: HKZ cijeni i potiče komentare čitatelja. Komentare ipak treba ograničiti na temu, da budu precizni i jasni, poželjno bi bilo da se podupru činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu vrijeđalo bilo koga, niti je namijenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava, također nije namijenjen za učestalo osobno blogiranje niti za teološke rasprave među komentatorima. Nije tajna da postoje uljezi koji mogu napraviti štetu, zbog toga neke komentare moramo brisati. Ako ispunjavaju ova pravila, objavljeni komentari ne moraju nužno odražavati stajalište HKZ-a.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *