Rim, Kardinal Robert Sarah učinio je nekoliko nepopravljivih grešaka pod čizmom Lažnog proroka Bergoglia, te mu se izgleda sprema zamjena u vidu Monsinjora Vittoria Viole.
Kardinal Robert Sarah prvo je dao javnu izjavu u vrijeme Korona Pandemije, o tome da se ne smiju mijenjati sakramentalna pravila o dijeljenju pričesti na usta.
Zatim je potpisao apel za Crkvu i svijet pod imenom Veritas Liberabit vos, kojim se javno svrstao na stranu onih koji misle da su vladine restriktivne mjere, koje je objeručke prihvatio i lažni prorok Bergoglio prema crkvama diljem svijeta, u najmanju ruku kršenje ljudskih prava i sloboda, te da nemaju nikakvo uporište u znanosti, a niti u Božjim zakonima.
Onda je tu i knjiga sa papom Benediktom XVI, kojom je nakratko potkopao planove lažnog proroka Bergoglija o ređenju žena.
Što očekivati nakon toga nego logičan slijed u lažnoj Bergoglijevoj crkvi – neopozivu smjenu našeg Kardinala.
Inače podsjetimo za one koji ne znaju, Kardinal Sarah bio je cijelo vrijeme jedan “egzotični” primjerak u vladavini Lažnog proroka Bergoglija.
Naime tradicionalno orijentiran, od samog početka je ušutkivan od lažnog proroka Bergoglia koji mu je nekoliko puta javno poništio odluke o dijeljenju i primanju Euharistije, te o tradicionalnim Misama, za koje znamo da su Bergogliju posebno mrske.
Njegova smjena i micanje iz Vatikana zapravo se očekivala već neko vrijeme. Izgleda da je sazrio trenutak odluke.
No pogledajmo tko je taj Monsinjor Viola koji bi ga trebao zamijeniti.
Monsinjor Viola je prijatelj i učenik Nadbiskupa Brandolinija – koji je rekao da je plakao gorke suze tuge, nakon Motu Propria- Summorum Pontificuma, i požalio što je Benedikt XVI pomrsio račune Liturgijskoj reformi, koju su on i njegovi istomišljenici pomno razradili, predvođeni javno poznatim masonom biskupom Bugninijem.
Ne treba očekivati da kruška pada daleko od stabla, tako da je zasigurno i Monsinjor Viola sličnih svjetonazora kao i njegov mentor.
Nakon smjene Kardinala Saraha, više neće biti niti jednog vjernog Kardinala koji bi mogao zaustaviti ovu degradaciju koja prijeti Katoličkoj Crkvi.
Kardinal Sarah doista je bio pravo osvježenje u opojnoj magli krivovjerja koja se nadvila nad Vatikanom.
Tko je bio biskup Bugnini?
Zaređen je za svećenika u Sieni 26. srpnja 1936. Hranio je svoje zanimanje za liturgiju produbljujući tijekom rata studij drevnih liturgijskih izvora i 1946. godine postao je ravnateljem liturgijskog časopisa Ephemerides liturgicae. Od 1948. do 1960. bio je tajnik Povjerenstva za sveopću reformu liturgije koju je ustanovio Pijo XII.
Od 1964. već je na mjestu tajnika Liturgijskog povjerenstva koje je ustanovio papa Pavao VI., a koje je trebalo primijeniti i pojasniti reformu. Povjerenstvom su predsjedali kardinali Giacomo Lercaro do 1968., Benno Walter Gut do svoje smrti 1969. te Arturo Tabera Araoz do 1973. Od 1969.-1975. Bugnini je bio također i tajnik Kongregacije za bogoštovlje dok nije ujedinjena s Kongregacijom za sakramente u Kongregaciju za bogoštovlje i sakramentalnu stegu.
Tako je Bugnini bio jedan od glavnih idejnih pokretača i stvarni redatelj liturgijske reforme unatoč jakom protivljenju i teškim napadima i optužbama o njemu samome. Neki su ga optuživali da je mason i da želi uništiti Crkvu svojom reformom. Takve optužbe – držane u određenim krugovima, bez ikakvog uporišta – no ipak u stvarnosti puno više od običnih hipoteza – bile su tako teške da je to potaklo vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano da to demantira 10. listopada 1975. No ipak, Bugnini se pojavljuje na popisu Mina Pecorellija s nadnevkom inicijacije 23. travnja 1963., brojem kodeksa 1365/75 te s imenom kodeksa BUAN. U svojoj knjizi ,,La riforma liturgica”, on sam, premda opovrgava bilo kakvu povezanost s masonerijom, priznaje da je njegov pad u nemilost prouzročila upravo ova optužba, tj. povjerenje koje su u Rimu uživali glasovi o njegovom članstvu u masoneriji.
Kanonik André Rosé (1920.-2003.) koji je bio njegov suradnik kao savjetnik u ,,Consilium ad exequendam constitutionem de sacra liturgia”, povjerenstvu zaduženom za primjenu koncilske konstitucije o liturgiji (Sacrosanctum Concilium), a kasnije i savjetnik Kongregacije za bogoštovlje optužio ga je u jednom intervjuu koji je objavio Courrier de Rome u lipnju 2004. da je bio osoba bez ikakve dubine misli, površan, ,,osoba koja je bila poput šuplje vreće”, ali da je lukavo i vješto manevrirao Pavlom VI., kojeg su vjerojatno ucjenjivali.
Bugnini je imenovan naslovnim biskupom Diocleziane 6. siječnja 1972., posvetio ga je u Vatikanskoj bazilici Pavao VI. 13. veljače iste godine. 4. siječnja 1976. poslan je u Iran.
Njegovo micanje iz službe tajnika Kongregacije za bogoštovlje i brzo uklanjanje iz Vatikana potvrđuje da je Pavao VI. držao vjerodostojnim dokaz o Bugninijevom članstvu u masoneriji.
Unatoč tome otkriću Pavao VI nije držao da reforma koju je inspirirao ili izradio mason može postaviti u pitanje cijelo djelo.