Don Matthias Gaudron
Koje je porijeklo tog pentekostalnog obreda?
Pentekostalizam je rođen za vrijeme noći 31. prosinca 1900.-1.siječnja 1901. u gradu Topeka u Kanzasu.[1] U nadi za ponovnim zadobivanjem karizmi apostola (pogotovo govorenje u jezicima), Metodistički pastor Charles Parham (1873.-1929.) je položio ruke na djevojku imena Agnes Ozman.[2] Ona je smjesta počela pričati nepoznatim jezikom, koji je jedan Čeh prepoznao drugi dan kao svoj materinji jezik. Iskustvo se nastavilo sljedećih dana, i pastor Parham je krenuo propovijedati o svojem otkriću. Pastor Parham je kasnije bio uhapšen zbog moralnih zločina (bio je optužen za sodomiju), te su ga zasjenili neki od njegovih učenika, poput William Seymoura (1873.-1929-).[3]
Kako se raširio novi pentekostalni obred?
“Pentekostalci” su najprije bili odbačeni čak i od protestanata (zvali su ih “vibracijskim uređajima” zbog njihovih previjanja i “valjanja” jer su se neki od njih valjali po podu za vrijeme službe). Oni su ustanovili svoje kapelice i organizirali se u vrlo ograničene grupe. Tek 30-ih godina 20. stoljeća u Europi i 50-ih godina 20. stoljeća u Sjedinjenim Državama je njihov obred korišten izvan strogo pentekostalnih crkava te je prožeo sve kršćanske denominacije. Pastor David du Plessis (1905.-1987.) je bio glavni arhitekt “ekumenskog” širenja “krštenja u Duhu”. Na kraju 20. stoljeća bilo je oko 100 milijuna pentekostalaca u svijetu.
Postoje li presedani pentekostalnog fenomena?
Obred nazvan „krštenjem u Duhu“ je nov, ali heretičke sekte su tijekom cijele svoje povijesti imale slična iskustva. Krajem sedamnaestog stoljeća val iluminizma je potresao protestantske ogranke s juga Francuske; ljudi su tvrdili da osjećaju Duha Svetoga, govorili su u jezicima i obilno plakali. Iste ekscentričnosti dogodile su se 1731. U Parizu, na groblju Svetog Medarda na grobu jansenističkog đakona: gomile ljudi su bile zahvaćene frenetičnim grčevima, ekstazama, govorom u nepoznatim jezicima, „proroštvima“,itd.
(Franjo kleči, dok 50 000 katoličkih pentekostalaca “moli u jezicima” – Rim, 2017.
Znamo da “papa” ne kleči za vrijeme Pretvorbe ili u prisutnosti Presvetog Oltarskog Sakramenta)
Kako se ta vrsta fenomena može objasniti?
Taj čudan fenomen može se djelomično objasniti prirodnim uzrocima (nekontroliranom nervozom, morbidnim psihičkim uzvišenjem, halucinacijama), ali je vrlo vjerojatno da đavao često intervenira. Prvi znak dijaboličkog posjednuća na koji ukazuje tradicionalni Obred egzorcizma je da osoba priča u jezicima koje nikad prije nije učila.[4]
Može li đavao zaista manipulirati ljudima koji zazivaju Ime Kristovo s takvim žarom?
Naš Gospodin sam je rekao: Čuvajte se lažnih proroka, …. Neće svaki koji mi govori: “Gospodine, Gospodine!” ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca. Mnogi će mi u onaj dan reći: “Gospodine, Gospodine, zar nismo u Tvoje Ime prorokovali, u tvoje ime izgonili zle duhove, u tvoje ime mnoga čudesa činili?” Tada ću im izjaviti: “Nikad vas nisam poznavao: Odlazite od mene, zlotvori!” (Mt 7,15,21-23)
Kako je pentekostalni obred prodro u Katoličku Crkvu?
Pentekostalni obred krštenja u Duhu se raširio po Katoličkoj Crkvi preko takozvanih katoličkih “karizmatika”. “Karizmatska obnova” se može definirati kao “katolički ogranak pentekostalne struje.”[5]
Koje je porijeklo “Katoličkog” karizmatizma?
“Katolički” karizmatizam je rođen u Sjedinjenim Državama u Pittsburgu, Pennsylvaniji, 20.veljače 1967. kada su dva katolička studenta sa Fakulteta Duquesne prihvatili polaganje ruku u molitvenoj grupi koju je vodio protestantski svećenik te počeli govoriti u jezicima. Onda su oni koristili isti obred da bi prenijeli drugim Katolicima moći koje su tako primili. 18. veljače 1972. jedan je inženjer koji se vraćao u Francusku iz Sjedinjenih Država prenio krštenje u Duhu Pierru Goursatu, koji je 1973.[6] osnovao zajednicu Emanuel (glavnu Francusku karizmatsku zajednicu).
(Pozivnica kojom je Franjo pozvao pentekostalce u Rim, na Duhove 2017 da se mole Bogu iznenađenja)
Koji su bili prvi učinci pentekostalnog obreda na prve Katolike koji su ga primili?
Polaganje ruku je proizvelo iste učinke na Katoličkim studentima fakulteta Duquesne kao i kod protestanata. Jedan od njih je ispričao: “Tako sam bio radostan da sam se jedino mogao smijati dok sam ležao na podu. “Drugi je posvjedočio: “Osjećaj prisutnosti i ljubavi Božje je bio tako jak da se jedino sjećam da sam sjedio na podu u kapelici pola sata samo se smijući od radosti zbog ljubavi Božje. “I treći je rekao: “Kada su ruke bile položene na mene, odmah sam imao osjećaj kao da mi se cijeli prsni koš pokušava dići u glavu. Usne su mi počele drhtati, a mozak mi se počeo preokretati. Onda sam se počeo ceriti i nisam si mogao pomoći.”[7]
Što te reakcije dokazuju?
Njihove nedolične reakcije otkrivaju dijaboličko uplitanje. Dok Sveti Duh daje red i kraljuje razboritost, zli duh, čak i kad je prerušen u anđela svijetla, uglavnom otkriva sebe nekom grotesknošću.[8]
Može li onda đavao rasplamsati u dušama ljubav prema Bogu?
Đavao ne može rasplamsati u dušama ljubav prema Bogu, ali može dati taj dojam onima koji prejako žude za tim da osjete djelovanje milosti:
Vrag ima moć da hini neku lažnu svjetlost ili zvukove, slatkaste mirise u njihovim nosovima, divne okuse u njihovim ustima, i mnoge neobične vrućine i žarenja u njihovim tjelesnim grudima ili u crijevima, u njihovim leđima i bubrezima i njihovim udovima.
A opet oni u toj fantaziji misle da imaju mirnu kontemplaciju svoga Boga bez ikakve smetnje ispraznih misli; i zasigurno imaju na neki način, jer su toliko ispunjeni obmanom da ih uobraženost ne može uznemiravati. A zašto? Zato što je on, taj isti krvni neprijatelj koji im daje te isprazne misli da su na dobrom putu, glavni djelatnik u ovom dijelu. I dobro znaj da on sebe neće osujetiti. Misli o Bogu on neće od njih otkloniti, iz straha da ne bi počeli sumnjati u njega.[9]
Mogu li se slična upozorenja naći u spisima svetaca?
Sv. Vinko Ferrerski, u svojoj “Raspravi o Duhovnom životu”, uči:
Prvo sredstvo protiv duhovnih napasti koje đavao zasadi u srcima mnogih osoba u ovim nesretnim vremenima, je da nemaju želju pripremiti se molitvom, meditacijom ili bilo kakvim drugim dobrim djelima, za ono što se naziva otkrivenjima, ili duhovnim iskustvima, izvan onoga što se događa u redovitom tijeku stvari, takva želja za stvarima koje nadilaze uobičajen red ne može imati nikakav drugi korijen ili temelj osim ponosa, preuzetnosti, uobražene znatiželje u onom što se smatra Božjim stvarima, i ukratko vrlo slabe vjere. Zato da kazni tu zlu želju Bog napušta tu dušu, i dozvoljava joj da padne u iluzije i napasti đavla, koji je zavodi, i predstavlja joj lažne vizije i isprazne objave. Ovdje imamo izvor većine duhovnih kušnji koje prevladavaju u sadašnjim vremenima; kušnje koje duh zla sadi u dušama onih koji bi se mogli nazvati pretečama Antikrista…[10]
Odnosi li se taj odlomak sv. Vinka Ferrerskog na pentekostalizam i karizmatizam?
Upravo zato da bi mogla “govoriti u jezicima” Agnes Ozman je tražila pastora Parhama da položi ruke na nju. Zato da se okoriste izvanrednim “karizmama” koje očituju pentekostalci, Katolici su u Duquesneu tražili to isto polaganje ruku.
Je li karizmatska obnova postigla nešto dobro, vraćajući određeni broj duša običajima katoličanstva i njegujući pobožnost nekih drugih?
Đavao u svojoj pronicljivosti zna kako izgubiti nekolicinu da bi dobio mnoštvo: Zanosi, vizije, i otkrivenja nisu siguran argument za nazočnost ili podršku Božju u duši. Kolike smo vidjeli da su bili zavedeni takvom vrstom vizija? Iako su bile razlog za obraćenje ili čak spasenje nekih duša, one su svejedno strategija zlog duha, koji je zadovoljan da izgubi nekolicinu da bi dobio mnoštvo.[11]
Koju korist može đavao naći u tim iskazima pobožnosti?
Pentekostalizam ne samo da je oživio i revitalizirao protestantizam na samrti, koji je riskirao ostaviti Katoličkoj Crkvi otvoreno polje, već mu danas dopušta postupno preuzeti Latinsku Ameriku[12]; đavao pronalazi očite koristi. Također, “katolički” karizmatizam ovjekovječuje u zagrljaju Crkve pogrješke koje ju uništavaju.
Nije li karizmatski pokret protiv post-sinodalne desakralizacije Crkve?
Baš zato što reagira protiv nekih prestupa karizmatski pokret privlači Katolike koje muči kriza, ali samo da bi ih ponovno vratila na saborske pogrješke! (na isti način kako pentekostalizam vraća u protestantizam one koje su pobjegli u mnoštvu od njegove pretjerane krutosti).
Možete li nam dati jedan primjer?
Karizmatska katolička zajednica Emanuel je ponovno uvela na mnogim mjestima klanjanje Presvetom Sakramentu, Krunicu, ispovijedi, itd. Te su “konzervativne” pobožnosti skupile mnoge vrlo dezorijentirane katolike. Ali taj konzervatizam samo služi da sačuva …. saborske novitete! Tko može negirati da su sentimentalne scene koje karizmatici znaju tako dobro inscenirati glavna poluga koja drži novu liturgiju?
Koja je veza između Drugog vatikanskog sabora i karizmatskog pokreta?
Drugi vatikanski sabor je potpuno odgovoran za uvođenje pentekostalnog obreda unutar Katolicizma. Ne samo zato što je Ivan XXIII. zaželio “nove Duhove”[13], ili što je pentekostalni pastor David du Plessi – koji je tako efikasno radio na tome da ubaci “krštenje Duhom” u sve protestantske ispovijest – bio pozvan na Sabor kao promatrač (on je bio utjecajan u predstavljanju nekoliko odlomaka o karizmama u saborske dokumente)[14] već posebno zbog dekreta Drugog vatikanskog sabora o ekumenizmu, Unitatis Redintegratio, koji je naveo katolike fakulteta Duquesne da prime “krštenje Duhom”.
Kako je taj dekret mogao katolike navesti na “krštenje Duhom”?
Govoreći o zajednicama koje su odvojene od Katoličke Crkve, Dekret Unitatis Redintegratio tvrdi da se “Duh Kristov ne uzdržava od toga da ih koristi kao sredstva spasenja.”[15] On također kaže da “što god je stvoreno po milosti Duha Svetoga u srcima naše odvojene braće može doprinijeti našoj vlastitoj poduci.”[16] Ti odlomci su obrlatili Katolike fakulteta Duquesne da traže od protestanata polaganje ruku 20.veljače 1967.[17]
Kako karizmatizam promovira pogreške Drugog vatikanskog sabora?
Poput Drugog vatikanskog sabora, karizmatski pokret doprinosi zagovaranju lažnog ekumenizma (karizmatizam niče iz ekumenizma), brkanju redoslijeda naravi i milosti na svakom području, slabljenju hijerarhijskog autoriteta željenog od Boga, i zaboravljanju asketske strane duhovnog života.
Kako karizmatizam doprinosi brkanju naravi i milosti?
Želja da se osjeti milost (koja je po prirodi neopipljiva) znači izlaganje sebe opasnosti da se pobrka vjera i religiozni osjećaj (kao što ga brkaju modernisti[18]), kao i božansko nadahnuće i maštu, teološku vrlinu nade i optimizam, život milosti i psihološku dobrobit. Psihologija, kako se to obično događa, zauzima važno mjesto u karizmatskim zajednicama.[19]
Što se može reći, u zadnjoj analizi, o obredu krštenja u Duhu?
Karizmatici sami ne znaju baš dobro objasniti što se događa kod obreda krštenja Duhom. On ne može biti sakrament jer ih je Isus Krist ustanovio samo sedam. Tako da ga oni vide kao sredstvo obraćenja, reaktivaciju sakramenata krštenja i potvrde, ili inače kao religiozno iskustvo. Ali niti jedno od ovih objašnjenja ne može objasniti djelovanje obreda koje naizgled djeluje kao sakrament.
Može li krštenje u Duhu stvarno biti uspoređeno sa sakramentom?
Povezujući duhovne efekte s određenim obredom, krštenje u Duhu sliči na sakramente. Ali sakramenti predaju milost koja nije osjetna (oni nas ostavljaju u poretku vjere), dok ovaj obred tvrdi da se kod njega djelovanje Boga može osjetiti. Zbog toga može biti opisano kao karikatura sakramenata koji predaje, ne milost Božju, već primjetnu iluziju te milosti. Mi znamo da đavao ima moć stvarati iluzije u onima koji traže da fizički iskuse Božansko djelovanje.
Treba li se karizmatike smatrati opsjednutima od đavla?
Oni koji prime krštenje u Duhu se ne trebaju iz toga razloga smatrati opsjednutima od đavla, niti čak nužno krivima za smrtni grijeh (zbog određenog neznanja o tome što rade). Ali oni sami sebi svejedno otvaraju dijaboličkim utjecajima koji ih utvrđuje u iluziji, riskiraju falsificirati svoj duhovni život i učiniti sebe slijepima za krizu u Crkvi i za njihovu vlastitu odgovornost.
Neki napuste kršćanski život kada, u kasnijim godinama, opsjene nestanu.
Trebaju li se izlječenja i izvanredni događaji koje čine karizmatici pripisati đavlu?
Đavao ne može činiti čuda precizno govoreći (koja pokazuju apsolutnu moć nad prirodom), ali on može proizvoditi izvanredne događaje (koji domišljato koriste zakone prirode). Neporeciva čuda se ne mogu naći među karizmaticima. Oni sami priznaju da dobar broj izlječenja koja se dogode za vrijeme okupljanja ne traju.[20] Osim toga, ta izlijevanja nepoznatih jezika za vrijeme nekih karizmatskih susreta identificirali su kao svetogrđe ljudi koji bi prepoznali jezike kojima su govorili.
http://www.angelusonline.org/index.php?section=articles&subsection=show_article
[1] Također je u SAD-u rođen spiritizam 1847., kada su djevojke obitelji Fox u selu Hyderville (u državi New York) pokušale stupiti u kontakt s priviđenjem koje se pojavljivalo u njihovoj kući. Deset godina kasnije, spiritizam broji više od deset milijuna sljedbenika.
[2] Agnes Ozman je zatražila da se na nju polože ruke na temelju Djela apostolskih (8, 17-19; 09,17; 19,6).
[3] Budući da im ne odgovara osoba Charlesa Parhama, koji je bio član Ku Klux Klana, neki pentekostalci danas vole navesti kao početak njihovog pokreta Seymourovo propovijedanje u Los Angelesu, 9. travnja 1906. Te večeri, publika je primila “krštenje u Duhu “i počela govoriti u jezicima, smijati se, plakati, pjevati, pljeskati rukama i udarati nogama tako žestoko da se stara kuća u kojoj su se sastali, urušila. Drugo pentekostalno prosvjetljenje (analogno prvom, ali neovisno) dogodilo se u Velikoj Britaniji 1904., a znatno je utjecalo na francuski protestantizam. No, “katolička” karizmatika, čak i u Francuskoj, povezana je s američkim pentekostalizmom. Pogledajte Arnaud de Lassus, Le Renouveau charismatique aujourd’hui (Karizmatska obnova danas), dopunu Action Familiale et Scolaire, br 162, str. 48, 61-65, 135.
[4] Rituale Romanum, pogl. XI, c. 1, §3: “Signa autem obsidentis dwmonis sunt: ignota lingua loqui pluribus verbis ….”
[5] Ovu definiciju daje časopis Tychique (pregled karizmatske zajednice “Chemin Neuf” [Novi Put] u njihovom izdanju so srpnja 1984. (br 50).
[6] Osnivači drugih francuskih karizmatskih zajednica primili su “krštenje u Duhu” izravno od protestanata (Gerard Croissant, nazvan “Brat Efrajim,” utemeljitelj Zajednice Blaženstava) ili posredstvom američkih karizmatika (Laurent Fabrea, osnivač Novog puta, primio ga je od američkog isusovca.)
[7] Svjedočanstva navedena u djelu Kevina i Dorothy Ranaghan, katoličkih pentekostalaca (Paramus, N.J.: Paulist Press, 1969), str. 28, 64, 67.
[8] Engleski mistik iz četrnaestog stoljeća koji je napisao Oblak neznanja (jedan od temeljnih tekstova kartuzijanskih novaka) napisao je: Prate ih mnoge divne geste da bi se prevarili u tom lažnom radu. Neki se sve više smiješe i smiju pri svakoj drugoj riječi koju govore, kao da su lakoumne djevojke ili komičari s glupim dvosmislicama kojima nedostaje dobro ponašanje. Mnogo bolje bi bilo čedno lice, s trijeznim i stidljivim držanjem tijela i čestitom radošću u ponašanju. Ne kažem da su sve te neprikladne geste po sebi veliki grijesi, ni da su svi oni koji ih čine sami veliki grešnici. Ali kažem da ako te neprikladne i neuredne geste upravljaju tim čovjekom koji ih čini, u tolikoj mjeri da ih on ne može izostaviti kad hoće: Kažem da su to znakovi …. I to je jedini razlog zašto sam toliko mnogo tih prijevara ovdje zapisao, da bi duhovni radnik po njima ispitao svoj rad. [Hrvatska verzija: t. Otac Augustin Baker, O.S.B. (London: Burns, Oates i Washbourne, 1924), Ch. 53.]
[9] Prikazuje Oblak neznanja, Poglavlje 52. Isti autor objašnjava:Oni osjećaju lažnu toplinu koju izaziva đavao, njihov sablasni neprijatelj, prouzročenu njihovim ponosom i putenošću i znatiželjom njihove pameti. A ipak, možda oni smatraju da je vatra ljubavi primljena i zapaljena milošću i dobrotom Duha Svetoga …. Ova prijevara lažnog osjećaja i lažnog znanja koje ga slijedi, ima raznolike i nevjerojatne varijacije, prema raznolikosti stanja i suptilnih uvjeta onih koji su se prevarili. (pogl. 45)
[10] sv. Vinko Ferrerski, “Rasprava o duhovnom životu”, vlč Andrewa Pradela, ili, sv. Vinko Ferrerski Reda propovjednika: Njegov život, duhovno učenje, i praktična pobožnost, preveo s francuskog vlč T.A. Dixon, O.P. (London: R. Washbourne, 1875), str. 181 [dostupni online putem Google / knjige].
[11] Blažena Marija od Utjelovljenja (Madame Acarie), citirao Lassus, Le renouveau Charismatique aujourd’hui (Karizmatska obnova danas), str. 154. Blaženi Jordan Saski (1190.-1236.) morao je egzorcizirati izvjesnog Brata Bernarda. Opsjednut đavlom, propovijedao je na tako prodoran način, s takvim dirljivim naglaskom, tako pobožnog izgleda i takvim dubokim riječima da je doveo do suza sve koji su ga čuli. Međutim, nakon što je opsjednutost otkrivena, promijenio je ton i govorio samo prostote. Kada ga je Blaženik upitao: “Gdje su vaši lijepi govori?” odgovorio je: “Budući da je moja varka otkrivena, želim se pokazati kakav jesam.” (Jordan Saski, ili, Libellus de principiis ordinis praedicalorum, §110-119.)
[12] Vidi gore, Pitanje 1.
[13] Ivan XXIII., Apostolska konstitucija Humane salutis službeno sazivanje Drugog vatikanskog sabora (25. prosinca 1961.).
[14] Konstitucija Lumen gentium (o Crkvi), §12: Duh Sveti posvećuje i vodi Božji narod i obogaćuje ga krepostima ne samo po sakramentima i služenju Crkve, nego “dodjeljujući darove svakome kako hoće,” On dijeli posebne milosti među vjernicima svakog staleža. Ovim darovima on ih čini sposobnima i spremnima preuzeti razne zadatke i službe koje pridonose obnovi i izgradnji Crkve, prema riječima apostola: “Darovi Duha dati su svima na izgradnju.” Te karizme, bilo da su izvanredne ili obične i posvuda raširene, treba primiti sa zahvalnošću i utjehom jer su savršeno pogodne i korisne za potrebe Crkve.
[15] Uredba Unitatis Redintegratio (o ekumenizmu), §3, u dokumentima Drugog vatikanskog sabora, Walter M. Abbott, SJ, urednik (New York: The America Press, 1966.), str. 346. Vidi gore pitanje 47.
[16] Isto., § 4, str. 349.
[17] “Kao katolike, uvjerio ih je Sabor, koji je izjavio: “Što god se događa po milosti Duha Svetoga u srcima naše odijeljene braće može pridonijeti našoj izgradnji. Nakon što su proučili stvar, odlučili su zamoliti skupinu pentekostalaca da mole za njih i nad njima.” Mario Panciera u Presence Chretienne, broj 12 (travanj 1989.), navedeno u Courrier de Rome (SiSiNoNo), broj III (veljača 1990.), str. 2.
[18] Zbrka između vjere i religioznog osjećaja je temeljna zabluda modernizma koju je osudio sv. Pio X. Vidi gore, Pitanje 11.
[19] Članovi zajednice Well of Jacob (Jakovljev Zdenac) održavaju PHR sjednice (Osobnost i ljudski odnosi) u duhu američkog psihologa Carla Rogersa, koji je igrao važnu ulogu u razradi tehnika grupne dinamike (Lassus, Le renouveau charismatique, str. 69-70). Zajednica Novi put, koja pronalazi mnoge sljedbenike među zdravstvenim djelatnicima, predlaže lijek kombiniran s duhovnošću. Zajednica Blaženstava je također jako uključena u psihoterapiju. Paradoksalno je to što, da bi se proširio pokret koji se identificira kao “karizmatski”, trebalo bi specijalizirati ljudsku psihologiju, a kojega bi karizme Duha Svetoga, naprotiv, trebale moći proširiti same i bez napora.
[20] Jedan od njih je objasnio ovako: “Mi ponekad vidimo da netko počinje ozdravljati, ali onda recidivira nekoliko dana kasnije; ta osoba više voli bolest i to da joj drugi pomažu nego zdravu samostalnost, te inače, odbija učiniti napor da bi ustrajala i napredovala prema kompletnom zdravlju, fizičkom, psihičkom, ili duhovnom. “(Yves Jehanno, L’Enjeu du renouveau charismatique [Pariz: Fayard, 1988.], str. 93.) Ne može se jasnije pokazati da se ne radi o čudima, nego o čudnovatim događajima (koja pomažu naravi proizvesti neki učinak, ali nemaju moć nad njim).