LAKE GARDA, Italija, 17. srpnja 2018. – Papinske propovijedi o “Bogu iznenađenja”, govor o “ideolozima doktrine” i stres predstojeće sinode mladeži, govor o potrebi slušanja “glasova” unutar i izvan Crkve kako bi prepoznali Duh, može se činiti novim mnogim katolicima.
No, za jednog istaknutog povjesničara, ovaj jezik nije uopće nov, ali je prepun “fašističkog duha” koji se pojavio u katoličkim krugovima tijekom međuratnog razdoblja 1920-ih i 30-ih godina, provodile su ga kontraverzne figure poput Teilharda de Chardina i sada se oslobađa.
Prema riječima dr. John Rao, taj duh je nepomirljiv s katoličkom tradicijom, uključuje “raskidanje konačne vjere” i odbija dopustiti da bilo tko “istražuje povijest ili ideje”. Ironično, kaže on, također koristi “diktatorsku silu” protiv onih koji u njega sumnjaju, odbacujući svoje protivnike kao “neprijatelje Duha” i “fašiste”.
Obrazovan u suvremenoj europskoj povijesti na Sveučilištu u Oxfordu, dr. Rao je profesor na Sveučilištu St. John’s u New Yorku i ravnatelj je Rimskog foruma.
Rimski forum je 1968. godine osnovao Dietrich von Hildrebrand kako bi branio Humanae Vitae. Kao mladi čovjek, Rao je postao usko povezan s projektom, a 1991. mu je povjereno njegovo usmjerenje. Promatrajući ponekad usku viziju među tradicionalno istomišljenim katolicima, Rao je nastojao proširiti program sustavnim uvođenjem ljudi u čitavu tradiciju, kulturu, filozofiju i teologiju Crkve.
LifeSiteNews sastao se s dr. Raoom na kraju svog godišnjeg ljetnog simpozija na Gardonovoj rivijeri, kako bi raspravio vezu između međuratnog razdoblja i Crkve u današnje vrijeme.
LifeSite: Dr. Rao, na završnom predavanju na Rimskom forumu napravili ste zanimljivu vezu između međuratnog razdoblja i ideja koje su tada prevladavale.
Dr. Rao: Da, dopustite mi da započnem sa incidentom o kojemu sam pričao, da sam bio na Misi u znak sjećanja na ubojicu carabiniera, talijanskog policajaca. Svećenik je izrekao Misu ispravno, ali to je sve vrlo participativno, sa svima koji plješću jedni druge i pozivaju se da daju svjedočanstva jedne ili druge vrste, a osoba koja je sjedila pored mene, na talijanskom, mi je rekla: “Baš kao i fašisti.” I ja nisam znao o čemu govori.
Nakon toga, rekao mi je da je svećenik koji je rekao Misu bio vrlo, vrlo vatreni fašista u fašističkom razdoblju.
Zanimalo me ovo, pa sam počeo raditi na nekim istraživanjima, i otkrio sam jednog povjesničara John Hellman iz McGill Sveučilišta u Montrealu. Pisao je o temama koje su mi otkrile istinu ovog komentara.
Počeo sam čitati i pratiti, a zatim shvatio da je to cijeli duh koji bi, dakle, prihvatio Crkvu šezdesetih godina prošlog stoljeća, a mnogi su likovi koji su bili uključeni u vođenje povjerenstava kako bi primijenili odluke Sabora bili ljudi koji su bili povezani s pokretima i idejama iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, koji su bili jako zatrpani idejom o važnosti energije, volje i snage, na način kako ih je fašizam privlačio – nikada to nije bio nacizam jer je bio rasistički – ali fašizam u svojoj središnjoj temi koju svi fašisti naglašavaju, što je važnost volje, vođe ili vodeće elemente društva i potrebu poticanja energije, kultiviranja i privlačenja energije ljudi koje vođa vodi.
Kako je to sve završilo, pokazalo se, kao što sam sve više i više istraživao, kroz sve vrste misionarskih problema i problema unutar onoga što se zove “specijalizirano katoličko djelovanje”, tj. Kako se baviti mladima? Kako se bavite mladim radnicima u tvornicama? Kako se bavite mladim studentima? i problemi unutar liturgijskog pokreta koji je doveo do veza s ekumenskim pokretom. Ti su se problemi rješavali i tumačili, kroz odgovore različitih predstavnika onoga što se široko naziva personalizam i nova teologija, koji su tada bili vrlo aktivni u Vatikanu II i vrlo utjecajni u oblikovanju drugih koji nisu bili aktivni u Vatikanu II.