Proglasiti istinu, čak i kada je neprikladna i kada nosi visoku cijenu, znači naviještati Krista; tj., to je njihova svečana dužnost.
Nadalje, naviještanje istine nikada nije zlo. S druge strane, pasivno sjedenje dok čovjek koji se predstavlja kao papa napada Svetu Katoličku Crkvu i vodi duše izravno u pakao – to je uvijek zlo.
Do sada, nedostatak prikladnog biskupskog odgovora Franjinom jasnom napuštanju vjere (ako ju je ikada imao) – osobito među “braniteljima katoličke tradicije” – nije doveo do ničeg drugog doli smrti i uništavanja duša.
U travnju 2016., samo nekoliko tjedana nakon objavljivanja Amoris Laetitia, National Catholic Reporter [zbog notornog iskrivljavanja istine, autor ovo glasilo naziva „Nacionalni katolički iskrivljivač“] izvijestio je da je Hans Küng poslao pismo Franji tražeći njegovo odobrenje radi “davanja prostora za slobodnu, nepristranu i otvorenu raspravu o problemu nezabludivosti.”
Ushićeni Küng je rekao da je Franjo odgovorio potvrdno svojim pismom, “ne postavljajući ograničenja na slobodnu raspravu o dogmi nezabludivosti”.
Kao što sam odmah ukazao u objavi nedugo nakon toga (Amoris Laetitia: stiže kritični moment), jezik koji se koristi u ovom slučaju puno toga otkriva; procjena Bergoglia i Künga da su ” nezabludivost” i “dogma” “problemi” koje treba riješiti.
Tako je već bilo jasno čitateljima ove stranice da je Amoris Laetitia (koja je sama po sebi negirala nekoliko dogmi vjere) bila tek početak; dokument koji bi, ako bude prihvaćen, značio da apsolutno, definitivno ništa nije sigurno pred Bergoglijem – ni svećeništvo, ni liturgija, čak ni Sveto Pismo. Ništa.
Doista, modernisti u bijelom koji djeluju s tog stajališta prikazuju se u Rimu od vremena Sabora naovamo, ali nitko prije Franje nije pokazao sličnu spremnost da zapravo nastavi u stilu spaljene zemlje kao da nijedan dio svete kršćanske doktrine nije izvan njegovog reformskog dosega.
Kao što sam napisao u to vrijeme, s obzirom da su bila prošla gotovo tri tjedna od objavljivanja Amoris Laetitie a najznačajnija reakcija biskupa do tada bila je Burkeov anemični poziv na “autentično tumačenje”, Bergoglio je imao razloga da se osjećaju ohrabreno.
Evo mene opet…
Pa prije Amoris Laetitie, bilo je sasvim jasno čitateljima akaCatholic-a da je ishod već bio poznat; da će to biti nešto slično Kasperovom prijedlogu.
Imajući to na umu, sugerirao sam da stvarna točka intrige nije bila toliko događaj tadašnje sinode, nego način na koji bi navodno vjerni crkvenjaci reagirali kada “bog iznenađenja” formalno izrekne svoju volju.
Sada su prošle dvije godine od Amoris Laetitia i još uvijek nijedan biskup ili kardinal nije učinio ništa vrijedno spomena kako bi zaštitio stado od bergoglijanskog vuka, što u ovom trenutku zahtijeva oslobađanje ovčinjaka njegove prijeteće prisutnosti.
Svakako, neki od njih sudjelovali su u raznim upozorenjima i ispravcima – što je, doista, služilo otkrivanju istinske prirode Franjine hereze – no oni su postali praktički besmisleni, s obzirom da nitko od njih nije pokazao spremnost da poduzme sljedeći ključni korak.
Trenutno, čak i najiskreniji od biskupa, vrlo je sličan patetičnom roditelju koji upozorava nerazumno dijete: “Brojat ću do deset, a onda …”, ali “onda” se nikad ne dogodi; čak i kad razmaženo dijete i dalje sije pustoš.
U slučaju Franje, s obzirom na krajnji nedostatak posljedica, postoji svaki razlog za vjerovanje da će se bergoglijanski napad na katoličku doktrinu i one koji ga ne podržavaju, samo umnožiti u intenzitetu u doglednoj budućnosti.
Vidite, neokonzervativni biskupi su onakvi kakvi smo mislili da jesu; tj. nitko zapravo nije očekivao ništa od ovih ljudi, no gdje su “tradicionalni” pastiri?
Točnije, gdje je Bratstvo sv. Pipa X?
Čini se da su svi napustili bojno polje, ili su se uvjerili da Bergoglijeva kriza nije njihova bitka. Bilo kako bilo, čini se da su dezertirali.
Doista, gdje je biskup Bernard Fellay, biskup Tissier de Mallerais, biskup Alfonso de Galarreta ili takozvani vođa “otpora”, biskup Richard Williamson?
Ništa od njih nisam čuo već duži broj mjeseci, vezano za talačku krizu u Rimu.
Recite mi, je li netko od ovih branitelja Katoličke tradicije proglasio očiglednim a da sam ja to na neki način propustio – naime, neospornu činjenicu da je Jorge Mario Bergoglio sam sebe odvojio od Mističnog Tijela Kristovog nakon što je javno osudio sam sebe nakon višestrukih upozorenja, pa nam stoga mora biti kao poganin i carinik? (usp. Titu 3, Matej 18)
Da, sada čujem …
Ali koja je svrha? Ako formalna deklaracija ne dođe iz “Crkve,” bla, bla …
Svrha je jasna i to je isti razlog zbog kojeg osjećam jaku potrebu:
Proglasiti istinu, čak i kada je neprikladna i kada nosi visoku cijenu, znači naviještati Krista; tj., to je njihova svečana dužnost.
Odavno smo došli do točke u kojoj se tišina više ne može opravdati kao razboritost; naprotiv, to je kukavičluk i u konačnici suučesništvo.
I molim vas, ne dolazite s frazom “manje od dva zla” gluposti; kao da je izbjegavanje raskola valjani argument. Šizma već postoji!
Nadalje, naviještanje istine nikada nije zlo. S druge strane, pasivno sjedenje dok čovjek koji se predstavlja kao papa napada Svetu Katoličku Crkvu i vodi duše izravno u pakao – to je uvijek zlo.
Bio sam prisutan tog dana u listopadu 2013. – više od dvije godine prije Amoris Laetitia – kad je biskup Fellay povikao na Franju s propovjedaonice uz opipljivi stupanj pravedne ljutnje:
“Ono što imamo pred nama je pravi modernist!”
Gdje je to katoličko uvjerenje sada kada je Bergoglijev modernizam ušao u službene “papinske” tekstove i čak bio pohranjen u AAS-u*?
Da pitamo na drugi način, što se zapravo dogodilo u sljedeće četiri i pol godine što je stišalo uvjerenje biskupa Fellaya – dok je “pravi modernist” samo udvostručio svoje hereze i pokrenuo nove napade na nepromjenjive istine vjere?
Konačno, dok je Amoris Laetitia sama po sebi katastrofalna, veće pitanje (ne najveće – ta distinkcija pripada Drugom vatikanskom saboru i Fatimi) i dalje je upravo ono što sam rekao i prije nego što je objavljena – a to je način na koji pravovjerne osobe, posebno one u svetoj hijerarhiji, reagiraju na nju.
Kaži istinu ili snosi posljedice znači više od imena stare američke televizijske igre; to je zahtjev pravde o kojem se ne pregovara, a jednako vrijedi za lažljivce kao i za one koji ne uspiju u svojoj dužnosti da im se suprotstave.
Do sada, nedostatak prikladnog biskupskog odgovora Franjinom jasnom napuštanju vjere, (ako ju je ikada imao) – osobito među “braniteljima katoličke tradicije” – nije doveo do ničeg drugog doli smrti i uništavanju duša.
Franjo je dokazao da je gluh kad je riječ o vapajima istinskih vjernika. U ovom trenutku, očito je da junački prelati neokonzervativizma isto čine.
Pitam se, jesu li neki od gore spomenutih “tradicionalnih” biskupa manje gluhi?
Ako je tako, neka se čuju njihovi glasovi i to uskoro, da se i oni ne suoče s nekim uistinu užasnim posljedicama.
* Acta Apostolicae Sedis