Kraj Crkve parola?

Kao i svaka druga propagandna tema izmišljena od strane vatikanskog aparata nakon Vatikana 2, uključujući „koncilsko proljeće”, „dijalog sa svijetom”, „liturgijsku obnovu”, „ekumenski pothvat” i „novu evangelizaciju”, tema „Franjo, veliki reformator“ je prijevara koja u pozadini skriva sve gore stanje crkvenog raspada, čiji opseg je bez presedana u povijesti Crkve. „Franjo, veliki reformator” je trebao ostvariti veličanstveno djelo pretvaranja „samo-dopadne” Crkve u „Crkvu siromašnih” (još jedna prijevara) uz pomoć Kardinalskog vijeća (još jedne prijevare) koje će mu pomoći u reformi Rimske kurije i decentralizaciji rimske vlasti u korist „periferija” (i još jedna prijevara).

No, koordinator Kardinalskog vijeća, kojega je Franjo sam  izabrao, kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga iz Hondurasa, upravo je raskrinkan kao financijski hahar, koji je uživao na teret siromašnih o kojima on stalno propovijeda na uobičajeni način latinoameričkih ljevičarskih ideologa. Je li itko iznenađen?

Tko je Oscar Rodriguez Maradiaga?

Prije izbora Franje, Oscar Rodriguez Maradiaga (usprkos latinoameričkoj konvenciji obično se naziva po drugom prezimenu) je pao u zaborav u vrijeme vladavine Ivana Pavla II., nakon što je sudjelovao u skandalu s Caritas Internationalis-om. Kao kardinal nadbiskup nadbiskupije Tegucigalpa u Hondurasu, Maradiaga je bio imenovan voditeljem te organizacije, kada je laikinji Lesley-Anne Knight zabranjeno traženje drugoga mandata od strane Vatikana Ivana Pavla II. zbog, kako to John Allen eufemistički opisuje, „neprihvatljive prijaznosti između Caritasa i svjetovnih nevladinih udruga, od kojih neke dijele kontracepciju i podršku pravu na pobačaj.“ Sam Maradiaga (Allen napominje) je studirao moralnu teologiju pod Bernardom Häringom, zloglasnim otpadnikom od Humanae Vitae i promotorom moderne hereze evolucije dogme. Häringovu subverziju je hvalio nitko drugi nego Franjo u vezi s njegovim projektom pokušavanja relativizacije primjene Šeste Božje zapovijedi, u skladu s njegovim zapanjujućim, javnim izrazom prijezira prema „crno-bijeloj” moralnosti. Među ostalim promašajima, Maradiaga je „pokrenuo oluja u SAD-u uspoređujući kritiku Katoličke crkve zbog skandala seksualnog zlostavljanja sa Neronovim, Dioklecijanovim, Hitlerovim i Staljinovim progonom.”

Nakon njegova neuspjelog pokušaja zaštite Knightove i odupranja novim pravilima za Caritas koja su nastojala otkloniti bilo kakvu povezanost s pobačajem i kontracepcijom, Maradiaga „praktički nije više imao gotovo nikakav preostali utjecaj” u Rimu, kaže Allen. „Uistinu, postao je lik čiji bi ulaz u rimske salone potaknuo neugodnu tišinu. Kao što je jedan vatikanski tračer formulirao u to vrijeme ‘možete zabosti vilicu u njegovu karijeru, jer je gotova.’“ Izborom Franje, međutim, Maradiaga je ne samo rehabilitiran, nego uzdignut na status ”nedvojbeno drugog najmoćnijeg čovjeka u katoličanstvu„ kojeg se najčešće nazivalo ”Vice-Papa“. Kao što Allen zaključuje Maradiaga je sada ”vodeći simbol cijele skupine lijevog centra [tj. neomodernizma] svećeništva za koje se ne tako davno činilo da su marginalizirani, a koji su se danas u potpunosti vratiti u igru.“ ​Allen citira jednog vatikanskog dužnosnika nakon vijesti da su Maradiagu postavili za koordinatora Kardinalskog vijeća: ”Dragi Bože, Oscar se vratio!”

Skandal u Hondurasu

Maradiaga negira sve i tvrdi da su optužbe dio zavjere da se spriječi Franjina čudesna „reforma”, uključujući i pranje nogu muslimanki na Veliki četvrtak, brza poništenja i Pričest za javne preljubnike. On tvrdi da ogromne svote o kojima je riječ nisu bile plaćene njemu već nadbiskupiji za potporu bogoslova i druge opravdane svrhe. No, kao što članak niže:

 http://confidencialhn.com/2016/08/16/corrupcion-en-universidad-catolica-salpica-a-cardenal-oscar-rodriguez/

i bankovni izvadci s kontrolnim brojevima i nazivima primatelja pokazuju, stotine tisuća dolara su plaćeni izravno Maradiagi osobno.

Franjo je rekao da je “jako tužan”. Ipak, Maradiaga, koji bi trebao biti discipliniran samo na temelju njegovih kriminalnih pokušaja sviranja saksofona, ostaje na svojoj moćnoj funkciji u Vatikanu, iako je Franjo u posjedu Casarettovog izvještaja već sedam mjeseci tijekom kojih je Vatikan stvar zataškavao. Crkva “vatikanske transparentnosti”, jedno od mnogobrojnih Bergoglijevih izdanja u katalogu postkoncilskih prijevara, ostaje neprozirna kao i uvijek. Jedino sekularni tisak otkriva istinu.

I izgleda da se zataškavanje u Vatikanu može nastaviti. Franjo je, kako Pentin tvrdi, “odlučio preuzeti tu stvar u svoje ruke, umjesto imenovanja povjerenstva ili opsežnije apostolske vizitacije koja bi se time dalje bavila, no jedina radnja koju je do sada poduzeo je slanje biskupa Pinede da boravi s isusovcima u Madridu na kratkom povlačenju. “Pape ne šalju biskupe na povlačenje, ako se ne dogodi nešto strašno. Što se tiče Maradiage, 29. prosinca će napuniti 75 godina. Brzo ćemo vidjeti hoće li Franjo prihvatiti Maradiaginu ostavku ili ga ostaviti na dužnosti, i hoće li biti zataškano cijelo gnijezdo skandala kojem su on i njegov bliski prijatelj Pineda predsjedali.

Bergoglianska prijevara razotkrivena

Skandal u Hondurasu poražavajući je udarac ovom pontifikatu, radi se o grandioznoj prijevari među svim crkvenim prijevarama koje su harale Crkvom od Koncila. Što će se sada dogoditi s “Crkvom siromašnih” na čelu s milosrdnim “narodnim Papom” koji “izlazi na periferiju”?

Honduraški skandal je dio cijelog lanca crkvene korupcije koja okružuje ovaj pontifikat. Kao što je dokumentirano u „Papi Diktatoru“ Marcantonija Colonne, biskupska karijera Jorgea Bergoglija, uključujući i njegov krajnji doseg rimskoga biskupa, obilježena je insajderskim krugom moralno kompromitiranih mediokriteta, koji mu se podčinjavaju, ne predstavljajući prijetnju njegovoj vlasti. Stoga, kako pokazuje Colonna, svako područje u kojemu je Bergoglio trebao donijeti hitnu reformu – vatikanske financije, vatikanska “gay mafija” i prevelika kurijska birokracija – samo se pogoršalo za vrijeme njegove vladavine, dok su članovi vatikanskog aparata koji su mogli biti suprotstavljeni smjeru ovog pontifikata, svi sustavno bili otpušteni ili neutralizirani: npr. kardinali Burke, Mueller i Sarah, tri ključna člana Kongregacije za nauk vjere, cijelo članstvo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu Sakramenata, cijelo članstvo Papinske akademije za život i ukidanje Instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji. Kao rezultat toga, Colonna zaključuje na temelju njegovih unutarnjih izvora, korupcija u Vatikanu je gora nego ikada, pod papom koji upravlja kao “šef peronističke stranke”.

Colonna također pruža dodatne pojedinosti o tome kako je zloglasna skupina modernističkih podrivača iz St. Gallena postavila Bergoglia na put prema papinstvu. Središte skupine, kardinali Martini, Lehmann i Kasper iz Njemačke, Bačkis iz Litve, Van Luyn iz Nizozemske, Danneels iz Bruxellesa i Murphy O’Connor iz Londona “sastajalo bi se u tzv. Villi Nazaret u Rimu, domu kardinala Silvestrinija, koji više nije imao pravo glasa” kako bi “tajno raspravljali o taktici kako izbjeći izbor Josepha Ratzingera.” Ova “mafija”, kako je sam Daneels nazvao tijekom televizijskog intervjua, uključivala je kardinale i biskupe “kojih je bilo previše da bi ih se imenovalo”, napominje Colonna. Susretali su se svake godine od 1996. do konklava tijekom 2005. godine, na kojima, unatoč njihovim nastojanjima, Bergogliojeva kandidatura nije uspjela i Ratzinger je izabran. No, 2013. godine njihov se utjecaj nastavio, a ovaj put je njihov čovjek izabran. Colonna pokazuje da je Bergoglio dobro znao smjer u kojem je krenuo i da se složio s projektom da ga se izabere. I, uz pomoć svoga “Vicepape”, neumoljivo je nametnuo dnevni red onih koji su mu pomogli da uskrsne na vlast. Sada, međutim, čini se da se plima okreće protiv prvoga Pape isusovca.

Zaključak

Kao i bilo koje zlo, koje Bog dopušta, honduraški skandal dovodi do velikog dobra: sve veće svijesti među vjernicima da nam je svima dosta licemjernih majstora iluzorne Crkve parola koji se usuđuju misliti da mogu preurediti Crkvu koju je Naš Spasitelj utemeljio i “Krvlju Svojom stekao (Djela Apostolska 20, 28)”, koju tako marljivo nastoje skriti ili suzbiti gdje god dalje opstaje – mučnu, iz njihove perspektive – u očitovanju njene istine, ljepote, moći i veličanstva.

“Vremena ponestaje ‘Papi diktatoru’, dok novi skandal pogađa Rim’, kaže naslov članka Damiana Thompsona u The Catholic Herald-u.

I vrijeme ističe postkoncilskoj revoluciji u cjelini, koju je Franjo doveo do njenih krajnjih granica.

Nema boljeg dara Crkvi i svijetu s Neba ovoga Božića od završetaka ovoga ludila i povratka crkvenog razuma. Molimo da će naš Gospodin, “kojem je nemoguće ne imati suosjećanja prema potlačenim”, “imati sažaljenja za nas bijedne grešnike i darovati nam milost” toga slavnog obnavljanja dok smo još na ovoj Zemlji da tome svjedočimo.

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/3630-the-end-of-the-church-of-slogans

Pravila komentiranja: HKZ cijeni i potiče komentare čitatelja. Komentare ipak treba ograničiti na temu, da budu precizni i jasni, poželjno bi bilo da se podupru činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu vrijeđalo bilo koga, niti je namijenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava, također nije namijenjen za učestalo osobno blogiranje niti za teološke rasprave među komentatorima. Nije tajna da postoje uljezi koji mogu napraviti štetu, zbog toga neke komentare moramo brisati. Ako ispunjavaju ova pravila, objavljeni komentari ne moraju nužno odražavati stajalište HKZ-a.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *