U odgovoru na pitanje treba li rastavljenoj ženi koja živi u novoj civilnoj zajednici dopustiti svetu pričest, Bergoglio i Fernández odgovorili su da „ Amoris laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije kada, u određenom slučaju, ‘postoje ograničenja koji umanjuju odgovornost i krivnju.’”
Odgovor Vatikana posebno se usredotočio na Amoris Laetitiu, kontroverznu apostolsku pobudnicu Bergoglia iz 2016. za koju se vjeruje da ju je zapravo napisao Fernández za Bergoglia.
Čehoslovački kardinal Dominik Duka predao je 10 pitanja Dikasteriju za nauk vjere (DDF) 13. srpnja, u ime cijele Češke biskupske konferencije .
Odgovor na talijanskom jeziku potpisali su 25. rujna Bergogliev novi DDF prefekt, kardinal Fernández i osobno Bergoglio, samo dva tjedna nakon što je Fernández preuzeo svoju novu ulogu prefekta.
Je li Amoris Laetitia dio Učiteljstva?
Duka je upitao da li se Amoris Laetitia može smatrati “izjavom redovitog Učiteljstva Crkve”.
Fernández je napisao da su, Amoris Letitia riječi Bergoglia objavljene u vatikanskoj službenoj zbirci dokumenata, Acta Apostolicae Sedes , te su stoga “autentično Učiteljstvo”.
Duka je ponovno upitao kakva bi trebala biti uloga svećenika, kada rastavljena osoba u novoj zajednici pristupa svetoj pričesti.
Fernández je citirajući Amoris Laetitia naveo da svećenici “imaju odgovornost pratiti dotične osobe na putu razlučivanja”, ali je dodao da je svaki pojedinac odgovoran za pristupanje pričesti.
Bergogliev Kardinal Fernandez je napisao:
“ Amoris laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i euharistije kada u konkretnom slučaju ‘postoje ograničenja koja umanjuju odgovornost i krivnju’.”
Ipak, poslušajmo što na ovo bulažnjenje lažnog proroka Bergoglia i njegovog pijunčića kaže, pokojni papa Benedikt XVI:
U vjernosti riječima Isusa Krista, Crkva potvrđuje da se nova zajednica ne može priznati valjanom ako je prethodna ženidba bila valjana. Ako se razvedeni ponovno civilno vjenčaju , nalaze se u situaciji koja se objektivno kosi s Božjim zakonom . Posljedično, ne mogu primiti svetu pričest sve dok ova situacija traje.
Ova norma uopće nije kazna ili diskriminacija rastavljenih i ponovno vjenčanih, nego izražava objektivnu situaciju koja sama po sebi onemogućuje primanje Svete Pričesti: ‘Oni ne mogu biti primljeni k njoj iz činjenice da njihovo stanje i stanje života objektivno proturječe onom jedinstvu ljubavi između Krista i njegove Crkve koje je označeno i ostvareno Euharistijom. Osim toga, postoji još jedan poseban pastoralni razlog: kada bi ti ljudi bili pripušteni euharistiji, vjernici bi bili dovedeni u zabludu i zabunu u vezi s naukom Crkve o nerazrješivosti ženidbe.’
Vjernici koji ustraju u takvoj situaciji mogu pristupiti svetoj pričesti tek nakon što dobiju sakramentalno odrješenje, koje se može dati samo ‘onima koji su, kajući se što su prekršili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni poduzeti put života koji više nije u suprotnosti s nerazrješivošću braka. To u praksi znači da kada iz ozbiljnih razloga, na primjer, radi odgoja djece, muškarac i žena ne mogu zadovoljiti obvezu rastave, oni ‘preuzimaju na sebe dužnost živjeti u potpunoj uzdržljivosti, to jest uzdržanošću od djela koja se odnose na bračne parove.” U takvom slučaju mogu primiti svetu pričest sve dok poštuju obvezu izbjegavanja sablazni.