Unatoč teološkim inovacijama, Franjo zapravo vjeruje u postojanje Vraga.
Evo primjera iz njegove knjige Gaudete et Exultate:
“…stoga ne bi trebali misliti o vragu kao o mitu, simbolu ili o ideji. Ova greška dovela bi nas do toga da spustimo svoju obranu i postanemo ranjivi. (160-161).”
Razmislimo malo o ovome.
Rečeno je kako je najveća pobjeda Vraga bila uvjeriti ljude da on ne postoji.
Ali kada dolazimo do toga kako nas taj isti Vrag može najlakše iskoristiti, papa Franjo počinje skretati sa puta istine i tradicije. Stoga papa Franjo navodi upravo tradicionaliste kao najjače oružje Vraga, naročito kada se radi o njegovoj šutnji u svezi zataškavanja seksualnih skandala, nazivajući tradicionalne vjernike i njihovu kritiku ” čoporom divljih pasa , zatim Velikim Tužiteljima braće, ili trgovcima skandala ili suradnicima u razapinjanju itd…”
Tako prema papinoj procjeni, tradicionalni katolici koji su prestravljeni seksualnim skandalima i orgijama u Vatikanu, čine zapravo Vražje djelo, zato što kritiziraju i otkrivaju takve stvari. Da su dobri kršćani, oni bi držali jezik za zubima i ne bi govorili o ovim skandalima.
Zato, prema papi Franji, najveći širitelji raskola u Crkvi su upravo ovi vjernici, a ne biskupi koji uzimaju šestu zapovijed kao nešto što ne postoji.
Sličan primjer izokretanja istine pape Franje, možemo vidjeti u njegovom shvaćanju migracijske invazije u Europi :
“oni koji ne prihvaćaju migrante šire nasilje, diskriminaciju i ksenofobiju.” – kao što vidimo ni malo ga ne smeta što krivo osuđuje sve zabrinute Europljane ovim riječima, potpuno ignorirajući činjenicu strašnog porasta kriminala i nasilja koje su počinili migranti.
Međutim kada se radi o osobama koje upražnjavaju homoseksualne čini, onda sa smiješkom kaže : “Tko sam ja da sudim .”
Nadalje, u papinom Gaudete et Exultate čitamo:
“postoji konstantna borba između Svetog Duha i Duha ovoga Svijeta ili Duha Zla”.
Ali , kako zapravo Franjo i njegovi savjetnici razlučuju , koji Duh vodi crkvu?
Dosadašnji podaci govore nam kako Franjo i njegovi savjetnici nisu posebno nadareni niti u ovoj stvari.
Doista nekada je tako teško razlikovati ova dva Duha, no kako je moguće da papa i njegov najuži krug svaki puta pada i na ovome testu.
Evo primjera:
Duh vremena proglašava kako su klimatske promjene glavni prioritet za vjernike,
Duh vremena proglašava da se ne brinemo previše za preljubnička ili homoseksualna djela,
Duh vremena traži od nas da prihvatimo transseksualnu agendu kao nešto potpuno normalno,
Duh vremena diktira nam kako treba 100% vjerovati Irancima da neće prekršiti nuklerani dogovor,
Duh vremena govori da se Kršćanski mučenici u Pakistanu ne trebaju buniti protiv odluke države…
Zato kada papa Franjo govori da Duh Sveti želi od nas da prihvatimo milijune migranata iz Islamskih zemalja, katolici se logično pitaju nije li Franjo opet pomiješao Duha Svetoga sa Duhom Zla.
Kako bi odgovorili na ovo trik pitanje pogledajmo što bi zapravo Vrag želio.
Znamo kako je Vražji plan pokušati uništiti Kristovu Crkvu. Ako je tomu tako, onda naseljavanje milijuna migranata iz islamskih zemalja upravo služi toj svrsi. Islam je oduvijek smatrao kršćane svojim neprijateljima, stoga ulazak Islama u srce kršćanstva tj. Europu predstavlja njegovu svojevrsnu pobjedu, budući da na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi već imaju rezultate po tom pitanju.
Ipak Franjo, protiv svih interesa vjere koju bi trebao štititi, energično propovijeda migraciju Muslimana, čak i sam uzimajući tri muslimanske obitelji iz Sirije, dok u isto vrijeme Kršćanku Asju Bibi, nezainteresirano prepušta fundamentalistima Pakistanske vlade.
Jedini smisao ove migracije bio bi u tome, kada bi kršćani mogli preobratiti ove migrante na kršćanstvo prema želji našega Gospodina Isusa Krista: Učinite sve narode mojim učenicima!
Ali kao što znamo Franjo je opet oštro ustao protiv bilo kakvog pokušaja preobraćenja druge vjeroispovijesti na Kršćanstvo.
Franjo još smatra kako razlučivanje Svetoga Duha od Duha Zla počiva na spremnosti za slušanje i prema Gospodinu i prema bližnjima koji nas okružuju.
Ali opet se moramo pitati da li i on (Franjo) posjeduje tu spremnost za slušanje?
Do sada je već svima postalo jasno kako Franjo ne sluša uopće svoje kritičare.
Naprotiv on ih potpuno ignorira. Počevši od kardinala dubie, biskupa, svećenika pa sve do vjernika laika i akademika, profesora, kanonskih odvjetnika itd…
I na kraju, papa Franjo nije dobro razlučio niti kod postavljanja svog najbližeg suradnika, kardinala McCarricka, pa zašto bi očekivali da bi to mogao učiniti i u drugim vitalnim pitanjima?
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok