Spremni ste za malo kazuistike? Bi li Katolička crkva trebala dopustiti muškarcu i ženi primanje Svetih Sakramenata u sljedećem slučaju? Žena koja živi s oženjenim no razvedenim čovjekom, kaže mu da više ne želi živjeti u grijehu; muškarac prijeti da će se ubiti, a ona, nakon savjeta svoga ispovjednika ostaje s njim.
U intervjuu s Edwardom Pentinom visokopozicionirani Vatikanski kardinal Francesco Coccopalmerio nudi ovaj primjer i odgovara: Da.
On se referira na svoju nedavnu knjigu o Poglavlju 8. Amoris Laetitia u kojem on govori o tom slučaju: Zamislite ženu koja živi s oženjenim muškarcem. On ima troje male djece. Već je s ovim čovjekom deset godina. Sada djeca o njoj misle kao o majci. On, njen partner, vrlo joj je privržen kao ljubavnik. Kad bi ova žena rekla: “Odlazim iz ove pogrešne zajednice jer želim ispraviti svoj život, no ako to učinim, povrijediti ću djecu i partnera”, onda bi ona mogla reći: “Ja bih, ali ja ne mogu.” Upravo u tim slučajevima, na temelju nečije namjere za promjenom i nemogućnosti mijenjanja, ja mogu dati toj osobi Sakramente, u očekivanju da se situacija konačno razriješi.
Što bi bila šteta partneru nanesena njezinim odlaskom? “Ali kako će ona napustiti zajednicu? On [njen civilni bračni drug] će se ubiti. Djeca, tko će se brinuti o njima? Oni će biti bez majke. Dakle, ona mora ostati tamo. “
Coccopalmerio čak navodi da bi žena koja želi okončati preljubnički odnos bila kriva za ubojstvo svoga partnera jer ga je napustila: “Ali ako netko kaže: ‘Želim se promijeniti, ali u ovom trenutku to ne mogu, jer ako to učinim, ja ću ubiti čovjeka,’ Ja im mogu reći: ‘Tu se zaustavi. Kad možeš, ja ću ti dati oproštenje i Pričest. ’”
Argument postavljen ovdje je suštinski “težak slučaj” koji se koristi za uspostavljanje prostora u korist javno poznatog preljuba kako više ne bi bio prepreka zakonitom primanju Svete Pričesti. No, ta premisa sankcionira emocionalno manipulativnom prisilom i dodatno obmanjuje ženu smatrajući njenu želju da živi kreposnim životom kao uzrok štete drugome.
Kako je to moguće? Poslušnost Božjem zakonu je uzrok dobra u životu ove žene i to dobro zrači na one oko nje. Njezin odlazak može šokirati čovjeka kako bi shvatio njegovo zlostavljačko ponašanje prema njoj. Njegova djeca su njegova odgovornost, kao i odgovornost njihove majke, pod pretpostavkom da je još uvijek živa i uključena u njihove živote. Preljubničina odluka da slijedi Božji zakon donijet će djeci tugu, ali što je još važnije daje živo svjedočanstvo kršćanske dužnosti stalne poslušati Božjem zakonu.
Čovjek u pitanju koristi prijetnju samoubojstvom kao prisilu na ovu ženu, i to ne samo kako bi ostala u njegovom domaćinstvu radi podizanja njegove djece, kao što bi to bio slučaj da je pristao živjeti u čistoći, živeći kao brat i sestra zbog djece; on ju prisiljava na činjenje djela preljuba. On griješi teško iz dva razloga. Ona je svjesna svojeg objektivno grešnog ponašanja i želi prilagoditi svoj život zahtjevima Evanđelja.
Njezina krivnja je ublažena silom i strahom nametnutim kroz prijetnju ovoga čovjeka. Ipak, kad Milost potiče osobu odbiti grijeh, Crkva ne smije nikada reći vjerniku da se ne mora brinuti o svom grešnom stanju, kao da čovjek u civilnom braku nekako imao pravo na preljubne odnose, jer bi se inače on ubio.
Bi li to bio autentično kršćanski pastoralni pristup kad bi se omogućio neosporan nastavak smrtonosne prijetnje ovoga čovjeka? Može li se pozvati na opasnost od samoubojstva kako bi se nastavile druge teško grešne situacije? Da je seksualno zlostavljao svoju djecu i prijetio da će se ubiti ako se ona uklone iz kuće, bi li netko mislio da bi ih trebalo tamo ostaviti? Zašto bi se njegov zahtjev za nastavkom preljubničkih odnosa s neodlučnom ženom trebao tretirati drugačije?
Jedna od temeljnih pretpostavki može biti da je ova žena na neki način izgubila pravo odbiti pseudo-bračna prava, nakon što je pristala živjeti s tim čovjekom kao njegov bračni drug i da će mu takvo odbijanje naškoditi, ako ga još i ne ubije. To je izvrnuti način gledanja na stanje žene koja, potaknuta Božjom milošću, želi živjeti vjerno šestoj Božjoj zapovijedi.
Dopuštajući ovakav “izuzetak radi samoubojstva” Crkva bi tolerirala ženinu eksploataciju i jačanje čovjekovog pogrešnog pojma da on može, bez ikakvih posljedica, manipulirati drugom osobom, do momenta “kada bi se situacija konačno razriješila” (što god to značilo).
Uloga svećenika ispovjednika u ovom slučaju je da pomogne ovom čovjeku i ženi da žive kreposne živote, što znači da napuste prijetnje samoubojstvom i da daju dobar primjer djeci živeći čedan život zajedno. Ako to nije moguće, svećenik treba savjetovati pokajnici da živi u skladu sa svojom ispravnom savjesti kroz istupanje [iz grešnog odnosa].
Nažalost, kardinal Coccopalmerio smatra da je nemoguće (naglasak dodan) nekim kršćanima promijeniti svoje stanje: “Ja kažem u knjizi, potrebno je uputiti vjernike da kad vide dvoje razvedenih i preudanih koji idu na Pričest, oni ne trebaju reći Crkva sada kaže da je to stanje dobro, kao da brak više nije neraskidiv. Oni bi trebali reći da će crkvene vlasti ispituju razloge zbog kojih ti ljudi ne mogu promijeniti svoje stanje, te u očekivanju da se promjene, Crkva stavlja naglasak na njihovu želju, njihovu namjeru da se promijene s nemogućnošću da tako učine.”
Suprotno ovome: “Ljudima je to nemoguće, a Bogu je sve moguće.” Matej 19, 26
Autor članka: Velečasni Gerald E. Murray, J.C.D. župnik Crkve Svete Obitelji, New York i odvjetnik kanonskog prava.
https://www.thecatholicthing.org/2017/03/18/the-false-and-dangerous-coccopalmerio-gambit/