Papa Franjo je obraćajući se biskupima Srednje Amerike tijekom svog posjeta Panami, napao određenu vrstu katoličkog novinarstva.
Dakle, očito nisu disidentske, ljevičarsko-liberalne publikacije poput National Catholic Reportera ili londonskog Tableta te, koje su potaknule veliku zabrinutost Svetoga Oca.
Naprotiv, on je očito napao upravo one medije koji održavaju katoličku tradiciju i pravovjernosti. Papa ih je optužio da su uklonili “Kristovo suosjećanje” iz “središnjeg mjesta u Crkvi” i izrekli svoju “presudu, surovost, pretjerano samopoštovanje”, i doista, svoju “osudu krivovjerja”. Čini se vrijednim smjestiti takve napomene u njihov širi povijesni kontekst.
Početkom 20. stoljeća, određeni trendovi u Crkvi koji su imali za cilj pomiriti kršćansku misao s modernom znanošću, ali koji su, zapravo, oduzeli mnogim središnjim katoličkim uvjerenjima njihov suštinski sadržaj, bili su vrlo ozbiljno osuđeni od strane pape sv. Pija X. kao modernizmi.
Danas se općenito priznaje da je taj odgovor, iako nužan, ponekad proveden pretjerano revnosno, tako da su brojni vjerni klerici (uključujući i budućeg papu Ivana XXIII.) nepravedno kažnjeni ili osuđeni u općoj klimi sumnje. Doista, sveti papa Pio X. priznao je da su neke osobe optužene bez prave osnove. Bila je to u određenom smislu “sezona lova” na heretike.
Danas je, međutim, nevjerojatno kako se raspoloženje u Katoličkoj crkvi okrenulo suprotnom polu od vremena anti-modernističkog pokreta. Svaki katolik koji poznaje današnje biskupijske urede i vjersko-obrazovnu elitu – bez obzira koji drži stav u teološkom spektru – svjestan je da bez obzira što će malo tko otvoreno negirati da je hereza teoretski moguća i da je (ako postoji) štetna, da je cijela atmosfera, društveni konsenzus i emocionalni ambijent, snažno orijentiran prema toleranciji novotarija.
Heretika je zamijenio “lovac na herezu” (odnosno “desničar”) kao percipirani izvor podjele, i kao objekt sumnje i ostracizma. Omiljene riječi među našim crkvenim i akademskim elitama su “pluralizam”, “otvorenost”, “dijalog” i “fleksibilnost”; a stavovi kojima se općenito opiru i kojih se boje su “nepopustljivost”, “ultrakonzervativizam”, “fundamentalizam”, “rigidnost” i “zatvorenost”.
Ne može se poreći da konzekventna tenzija uzrokuje mnogo boli i podjele. Bilo bi utješno pomisliti da bi više milosrđa i strpljenja moglo biti dovoljno za izliječene tog sukoba. No, ako manjak volje nije problem, ne može se očekivati da bi bilo kakva dodatna spremnost pružila rješenje.
Koliko ja vidim, temeljni sukob u današnjoj Crkvi nije nužno pitanje nevoljkosti odnosno dobre volje: sukob je to duhovne i intelektualne prirode. Ako krenemo od pretpostavke (svjesne ili ne) da je kršćanska vjera prije svega stvar osjećaja i iskustava – osobno “življenje iskustva” Božje ljubavi koja se očituje kroz Isusa – tada će se vjera, doktrine, moralne zapovijedi i definicije pravovjerja u konačnici vidjeti kao “površinske” pojave. Sve će se to činiti kao pokušaji (nužni, ali neadekvatni) promišljanja i formuliranja onoga što je na kraju neizrecivo – iskonsko, najdublje religiozno iskustvo. Za nekoga tko tako misli, “lovac na hereze” je jednostavno neshvatljiv: čini se da je opsjednut i uznemiren zbog potpuno pogrešnih razloga – razloga koji doista nisu toliko važni.
Ako, s druge strane, krenemo s pretpostavkom da je vjera fundamentalnije pitanje razuma radije nego emocija – “fundamentalno” u doslovnom smislu, da je “osobno iskustvo” Boga vrhunac, a ne osnova, kršćanski život, i sam bi trebao biti izgrađen na intelektualno razumljivom racionalnom pristanku kao svom temelju – tada cijela perspektiva postaje radikalno drukčija. S tog stajališta, logička dosljednost i nepokolebljiva obrana propozicionalne ortodoksije preuzimaju apsolutno središnju ulogu – sine qua non.
Ovo drugo stajalište je povijesni položaj katoličke Tradicije i Učiteljstva, a danas je pod snažnim udarom. Živimo u doba onoga što je njemački teolog Karl Rahner (u svojim ranijim, pravovjernijim danima) nazvao “kriptogamnom herezom” – herezom koja se ne može s preciznošću prepoznati ili definirati, jer se sastoji uglavnom od emocionalne sklonosti stavovima, a ne jasno razumljivim tvrdnjama. Kao što je Rahner rekao, “često se jednostavno sastoji u stavu nepovjerenja i ogorčenosti prema Crkvenom Učiteljstvu, u široko rasprostranjenom osjećaju da je pod sumnjivim i krutim nadzorom”.
Ukratko, to je hereza kod koje mrzimo “lov na hereze” više od same hereze. I to je ono što uznemirava – nakon šest godina Franjinog pontifikata, jedva je iznenađujuće – čuti od Petrova nasljednika, izraze koji jasno dolaze iz njegova srca i otkrivaju isti duboko ukorijenjeni emocionalni stav na kojeg je Rahner upozorio.
Koliko je različit taj čisti i bezvremenski katolički duh koji je u svojoj velikoj Apologiji prikazao kardinal John Henry Newman: “Od petnaeste godine, dogma je bila temeljno načelo moje religije: ne poznajem drugu religiju, ne mogu ući u tu ideju bilo koje druge vrste religije: religija, kao puki osjećaj, za mene je san i ruglo.”
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom Franjom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.