Nadbiskup objašnjava zašto je potpisao deklaraciju koja potvrđuje crkvenu pouku o braku

“Postoji zbrka. Postoji, i to je ozbiljna. Nijedna razumna osoba to ne može poricati”, rekao je potpisnik deklaracije koja podupire” nepromjenjivu istinu o sakramentalnom braku”.

Nadbiskup Luigi Negri, koji se pridružio bivšem američkom nunciju i trojici kazahstanskih biskupa koji su stavili svoj potpis na deklaraciju, objasnio je danas u intervjuu talijanskoj katoličkoj agenciji La NuovaBussola zašto je potpisao ovu deklaraciju.

U širem razgovoru o trenutnoj zbunjenosti u Crkvi, nadbiskup emeritus iz Ferrara-Comacchia u sjevernoj Italiji također je rekao da Martin Luther, koji je predstavljen tijekom 500-te obljetnice protestantske reformacije “ne postoji”, i da je potrebno raditi na tome da se “sjaj tradicije” vrati i donosi plod u životima kršćana.

U nastavku je intervju s nadbiskupom Negrijem preveden i objavljen uz ljubazno dopuštenje La NuovaBussole.

Biskupe Negri, što vas je potaknulo da potpišete deklaraciju [trojice kazahstanskih biskupa]?

Suočen s velikom zbunjenosti u Crkvi u vezi pitanja braka, smatram da je nužno ponovno iznuditi jasnoću tradicionalnog stava. Činilo mi se ispravnim potpisati jer očitava [dokument] ono što sam tijekom prošlih godina, ne samo posljednjih mjeseci, svuda predstavljao u svakom naporu kojeg sam posvetio temi obitelji, života, rađanja i odgovornost da se obrazuju i oblikuju mladi ljudi. To su pitanja apsolutnog značaja kojih katolički svijet kao cjelina ne izgleda da je previše svjestan.

Neki bi rekli da ste previše govorili o obitelji i životu …

Zamisliti Crkvu bez izričite, sustavne i rekao bih svakodnevne brige za obranu i promicanje obitelji i njene misije evangelizacije i obrazovanja, sugerira Crkvu koja je ozbiljno i teško uvjetovana svjetovnim mentalitetom. Takav mentalitet, koji u velikoj mjeri dominira našim društvima, smatra da su sva “moralno osjetljiva” pitanja, da iskoristim ono što je postao uobičajeni izraz, odgovornost političkih i društvenih institucija, prije svega među državama. U skladu s društvenom doktrinom Crkve, držim da je pitanje osobe i razvoj njenog identiteta i odgovornosti u svijetu specifični, glavni, nezaobilazni zadatak Crkve.

Vodi se bitka između mentaliteta svijeta – što je papa Franjo u prvim mjesecima njegova pontifikata nazvao “dominantnog jednosmjernog načina razmišljanja” – i kršćanske ideje života i postojanja. Ako se Crkva u potpunosti ne uključi u ovaj sukob, ona će se u biti smanjiti na poziciju znatne samo-marginalizacije iz društvenog života.

Deklaracija trojice kazahstanskih biskupa puno je govorila o trenutnoj zbunjenosti u Crkvi. Također ste to primijetili, a ipak postoje i neki koji poriču da postoji ova zbunjenost i kažu da je u pitanju samo otpor na putu prema obnovi Crkve.

Postoji konfuzija. Postoji, i to je ozbiljna. Nijedna razumna osoba to ne može poreći. Sjećam se snažnih, ali strašnih riječi kardinala Caffarre neko vrijeme prije njegove smrti, kada je rekao: “Crkva koja ne obraća pažnju na doktrinu nije više pastoralna crkva, već je Crkva neznanja.” Ovo neznanje izaziva zbunjenost. Ponovno citiram kardinala Caffarru, koji je rekao da “samo slijepac može poricati da postoji velika zbrka u Crkvi.” I ja mogu svjedočiti to prema onom što sam vidio osobito u posljednjim mjesecima mog biskupstva u Ferrara-Comacchiu. Svakodnevno sam razgovarao s dobrim kršćanima čije su se savjesti ispunile s velikim razočaranjem i koji su jako patili. To jasno kažem: bila je to veća patnja od [patnje] tolikih crkvenjaka i tolikih mojih braće biskupa. To je patnja ljudi koji ne osjećaju da se za njih više brine niti da se podržavaju ni u temeljnim zahtjevima istine, dobrote, ljepote i pravde koji čine najdublje srce čovjeka i koje samo Kristovo otajstvo duboko otkriva i donosi na izvanredan način.

Ne želim ulaziti u polemike s nekim, ali ne mogu propustiti reći da moramo raditi kako bi sjaj Tradicije ponovno bio iskustvo kršćanskog naroda i prijedlog koji kršćanski narod daje svim ljudima.

Govoreći o zbunjenosti, posljednjih je dana nova polemika nastala s optužbama o doktrinarnim pogreškama koje nikad nisu ispravljene, a koje su se podizale protiv pape Benedikta, a o “plesu Vatikana II.” ponovno se govori.

Ne želim se izgubiti u brzim i ideološkim ponovnim shvaćanjima temeljnih momenata u životu Crkve, kao što je primjerice Koncil: bilo je to izvanredno i složeno iskustvo … s aspektima koji nisu uvijek jasni. Ili veliki i nezaboravni magisterij sv. Ivana Pavla II. i njegova predanost ponovnom predlaganju svijetu naviještanja Krista kao jedine mogućnosti spasenja i tako ponovo predlaganja Crkve kao sferu u kojoj se doživljava obnovljeni život, kako bi rekao. To su prekretnice na putovanju koje su u velikom magisteriju Benedikta XVI. pronašle točku sinteze, snažan poziv na taj kontinuitet u prijelazu iz pred-koncilske stvarnosti u stvarnost Koncila i post-koncila: bila je to izuzetno važna formulacija koju Crkva i dalje živi.

Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. podigli su katolički magisterij na razinu izvanredne širine. Apsurdno je iskrivljavati tumačenje ovih velikih figura u životu Crkve kako bi se trgovalo interesima. Ali, apsurdno je i usporediti pontifikate Ivana Pavla II. I Benedikta XVI. s magisterijem pape Franje. U povijesti Crkve svaki papa ima svoju ulogu. Uloga Franje zasigurno ne treba ponovo sugerirati puninu i širinu kršćanske poruke, već izvući određene neophodne posljedice etičkih i društvenih planova.

Govoreći o zbunjenosti, ove je godine obilježena 500. obljetnica protestantske reformacije. U Crkvi smo vidjeli i čuli stvari koje su bile istinski šokantne.

[Aktualna] doktrinarna i kulturna zbunjenost ima određene aspekte koje ljudi zdravoga razuma i adekvatne kulturne formacije teško mogu vjerovati. Ova stvar u vezi Luthera je nevjerojatna. Luther, o kojem se govori toliko toga, ne postoji. Ovaj Luther reformator, ovaj evanđeoski Luther, ovaj Luther čija je prisutnost bila pozitivna i korisna za Crkvu nema povijesnu i kritičku osnovu.

Potpuno je drugo pitanje je li, u vrijeme ozbiljnog napada na vjersku tradiciju Zapada, potrebno da svi vjernici shvate da je došlo vrijeme za novi i veliki zajednički napor. Naravno, moramo raditi zajedno. No, kako bismo surađivali, ne trebamo razvodniti vlastiti identitet ili misliti da je postojanje identiteta zapreka našim naporima. Upravo suprotno: oni koji ulaze u vjerski dijalog, u ekumenski dijalog, u dijalog s društvom svojim preciznim identitetom čine iznimno važan doprinos. Ne možete surađivati ​​i voditi dijalog kad započinjete s zbunjenošću. Dijalog počinje s identitetom, a katolički identitet, ako se u potpunosti živi, ​​ima jedinstveni i nezamjenjivi doprinos u životu društva.

https://www.lifesitenews.com/news/archbishop-on-signing-profession-clarifying-amoris-there-is-confusion…and

Pravila komentiranja: HKZ cijeni i potiče komentare čitatelja. Komentare ipak treba ograničiti na temu, da budu precizni i jasni, poželjno bi bilo da se podupru činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu vrijeđalo bilo koga, niti je namijenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava, također nije namijenjen za učestalo osobno blogiranje niti za teološke rasprave među komentatorima. Nije tajna da postoje uljezi koji mogu napraviti štetu, zbog toga neke komentare moramo brisati. Ako ispunjavaju ova pravila, objavljeni komentari ne moraju nužno odražavati stajalište HKZ-a.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *