Dokazi o ‘Bergogliovom problemu’
Medijsko i javno širenje izjava i ponašanja potpuno stranih onome što se od pape očekuje – koje je u suprotnosti s vjerom i moralom čiji je čuvar papinstvo – navela je mnoge vjernike i sve veći broj biskupa da uzmu u obzir nešto što se do prije nekog vremena činilo nečuveno:
Petrovo prijestolje zauzima osoba koja zlorabi svoju moć, koristeći je u svrhu suprotnu od one za koju ju je naš Gospodin uspostavio.
Jedni kažu da je Jorge Mario Bergoglio očiti heretik u doktrinarnim pitanjima, drugi da je tiranin u pitanjima vlasti, treći smatraju da je njegov izbor nevaljan zbog višestrukih anomalija ostavke Benedikta XVI. i izbora onoga koji je preuzeo njegovo mjesto. . Ta mišljenja – više ili manje potkrijepljena dokazima ili rezultatom nagađanja koja se ne mogu uvijek dokazati – ipak potvrđuju stvarnost koja je sada neosporna. I upravo ta stvarnost, po mom mišljenju, predstavlja zajedničku početnu točku u pokušajima da se ispravi uznemirujuća, skandalozna prisutnost pape koji se s razmetljivom arogancijom predstavlja kao inimicus Ecclesiæ, i koji tako djeluje i govori. Neprijatelj koji je, upravo zato što zauzima Petrovo prijestolje i zlorabi papinsku vlast, sposoban nanijeti strahovit i poguban udarac, kakav nije uspio nanijeti niti jedan vanjski neprijatelj u čitavoj povijesti Crkve. Najgori progonitelji kršćana, najžešći pristaše masonskih loža i najneobuzdaniji heretici nikada prije nisu uspjeli, u tako kratkom vremenu i s takvom učinkovitošću, opustošiti vinograd Gospodnji, sablažnjavati vjernike, ogaditi ministre, diskreditirati njegovu autoritet i autoritativnost pred svijetom, te rušenje Učiteljstva, vjere, morala, liturgije i stege.
Inimicus Ecclesiæ , ne samo s obzirom na članove Mističnog Tijela – koje prezire, ismijava (ne prestaje protiv njega bacati otrovne epitete), progoni i udara; ali također s obzirom na Glavu Mističnog Tijela, Isusa Krista: čiju vlast Bergoglio ne vrši više na zamjenski način, koji bi stoga bio u nužnoj i dužnoj dosljednosti s Depositum Fidei, nego radije na samoreferencijalan i dakle tiranski način. Vlast rimskog prvosvećenika zapravo proizlazi iz Kristove vrhovne vlasti u kojoj sudjeluje, uvijek unutar granica i opsega ciljeva koje je božanski utemeljitelj jednom zauvijek uspostavio i koje nikakva ljudska moć ne može promijeniti.
Dokaz da je Bergoglio uljez na dužnosti koju obnaša, svakako je bolna i vrlo ozbiljna činjenica; ali postati svjestan ove stvarnosti neophodna je pretpostavka za ispravljanje neodržive i katastrofalne situacije.
Agere sequitur esse
U ovih deset godina njegova “pontifikata” vidjeli smo da Bergoglio čini sve ono što se od pape nikad ne bi očekivalo, i obrnuto sve što bi učinio heretik ili otpadnik. Bilo je prilika kada su ti postupci izgledali očito provokativni, kao da je svojim izjavama ili određenim djelima vlasti namjerno želio izazvati ogorčenje crkvenog tijela i potaknuti svećenike i vjernike na reakciju dajući im povod da ih proglase raskolnicima. Ali ta tipična strategija najgoreg jezuitizma sada je razotkrivena, jer je cijela operacija vođena s previše bahatosti i na područjima na kojima ni umjereni katolici nisu spremni na kompromis.
Seksualni skandali svećenstva, a posebno odgovor Svete Stolice na pošast moralne korupcije kardinala i biskupa, pokazali su sramotnu nejednakost u postupanju između onih koji pripadaju Bergoglievom takozvanom “magijskom krugu” i onih koje je on smatra protivnicima. Nedavni slučaj Marka Rupnika svjedočanstvo je onoga koji vlast obnaša poput despota, legibus solutusa, koji sebe smatra slobodnim djelovati, a da za svoje postupke ne odgovara, zatim slučaj McCarrick koji je uz farsu tajnog upravnog postupka na brzinu likvidiran bez ikakve naknade žrtvama i proglašen res judicata besprizivan. I lista ide u nedogled. Ostaje evidentno da nesretnici koji voljno ili nevoljno surađuju s Bergogliom bivaju bačeni u vodu čim tisak otkrije vatikanske skandale.
Rušenje zida šutnje
Šutnja episkopata pred bergoglijanskim besmislicama potvrđuje da je autoreferencijalni autoritarizam isusovca Bergoglia naišao na servilnu poslušnost kod gotovo svih biskupa, prestravljenih idejom da budu predmetom odmazde osvetoljubivih i despotskih satrapa Santa Marte. Neki dijecezanski biskupi sve više ne toleriraju njegovo razorno djelovanje koje ruši autoritet i autoritativnost cijele Crkve. Biskup Joseph Strickland, na primjer, hvalevrijedno je ponovio nepromjenjive doktrinarne istine koje se Sinoda o sinodalnosti u nadolazećim mjesecima sprema srušiti. I kardinal Gerhard Ludwig Müller s pravom je podsjetio da Gospodin nije dao moć papi da “šikanira” dobre biskupe.
Nešto se, dakle, počinje mijenjati: oblikuju se dvije strane i vidimo s jedne strane Bergogliovu “sinodalnu crkvu” – koju on simbolički naziva “našom crkvom” – i s druge strane ono što je ostalo od Katoličke crkve, prema kojoj on ne propušta ponoviti koliko mu se gadi.
Sanatio in radice nepravilnosti na konklavi 2013
Biskup Athanasius Schneider tvrdi da Bergoglio ostaje papa unatoč nepravilnosti koje su se mogle dogoditi na Konklavi 2013., i bez obzira na događaje koji su doveli do izbora pape – sa ili bez vanjskog miješanja u to – jer je Crkva, praktički govoreći, postavila vremensko ograničenje nakon kojega više nije moguće osporiti izbor pape ako izabranu osobu prihvaća kršćanski narod.
Ali ovu tezu dovodi u pitanje povijesni presedan.
Godine 1378., nakon izbora pape Urbana VI., većina kardinala, prelata i naroda priznala je Klementa VII. za papu, iako je on zapravo bio protupapa. Trinaest od šesnaest kardinala dovelo je u pitanje valjanost izbora pape Urbana zbog prijetnje nasiljem rimskog naroda protiv Svetog kolegija, a čak je i nekoliko Urbanovih pristaša odmah povuklo svoj izbor, sazvavši novu konklavu u Fondiju koja je izabrala protupapu Klementa. VII. Čak je i sveti Vincent Ferrer bio uvjeren da je Klement pravi papa, dok je sveta Katarina Sijenska stala na stranu Urbana. Da je univerzalni konsenzus nepogrešivo valjan argument za legitimitet pape, Klement bi imao pravo da ga se smatra pravim papom, a ne Urbanom. Protupapu Klementa porazila je vojska Urbana VI. u bitci kod Marina 1379. godine te je preselio svoju stolicu u Avignon, što je dovelo do zapadnog raskola koji je trajao trideset i devet godina. Stoga vidimo da argument univerzalnog prihvaćanja ne izdržava test povijesti.
Biskup Schneider’s via tutitor
Biskup Athanasius Schneider nas podsjeća da se via tutior , ili sigurniji put, sastoji u neposlušnosti krivovjernom papi, a da ga nužno ne moramo smatrati ipso facto otpalim od svoje službe kao odvojenim od Crkve i stoga više nesposobnim biti na njezinu čelu, kako vjeruje sveti Robert Bellarmine. Ali čak i ovo rješenje – koje barem prepoznaje da je Bergoglio heretik – ne čini mi se odlučujućim, budući da je poslušnost koju mu vjernici mogu uskratiti tek marginalna u usporedbi sa svim djelima vlasti i učiteljstva koje je provodio i nastavlja obavljati, a da njegovi podanici ne mogu ništa učiniti . Naravno, može se organizirati tajno slavlje katoličke mise, ali što svećenik ili laik mogu učiniti kada se subverzivna skupina biskupa kojom upravlja Bergoglio sprema uvesti neprihvatljive doktrinarne promjene kroz Sinodu o sinodalnosti? A što mogu kad u njihovim župama đakonica blagoslivlja “vjenčanje” dvoje sodomita?
Zasigurno je nepoštivanje nezakonitih naredbi heretičkog ili otpadničkog poglavara dužnost sub gravi , budući da je poslušnost Bogu ispred poslušnosti ljudima i jer je krepost poslušnosti hijerarhijski podređena teološkoj vrlini vjere. Ali nastala šteta crkvenog tijela ne može se spriječiti djelovanjem jednostavnog otpora: mora se riješiti korijen pitanja.
Nedostatak pristanka u preuzimanju papinstva
Dakle, uzimajući u obzir činjenicu da je Bergoglio heretik – a Amoris Lætitia bila bi dovoljna da to i dokaže – moramo se zapitati jesu li izbori 2013. na neki način poništeni nedostatkom pristanka; odnosno ako je izabrani želio postati papa Katoličke crkve ili bolje rečeno poglavar onoga što on naziva „ našom sinodskom crkvom” – koja nema nikakve veze s Crkvom Kristovom upravo zato što stoji kao nešto drugo od nje. Po mom mišljenju, taj se nedostatak suglasnosti može vidjeti i u Bergogliovom ponašanju, koje je razmetljivo i dosljedno antikatoličko i heterogeno u odnosu na samu bit papinstva. Ne postoji nijedno djelovanje ovog čovjeka koje nema očiglednu diskrepanciju spram prakse i Učiteljstva Crkve, a tome se pridodaju negativni stavovi koji su sve samo ne realni prema vjernicima koji ne namjeravaju prihvatiti njegove inovacije, ili još gore, punokrvne hereze.
Temeljno pitanje ovisi o razumijevanju subverzivnog plana duboke crkve , koja se, koristeći različite metode organizirala kako bi izvršila državni udar unutar Crkve i dovela lažnog proroka Antikrista na Petrovo prijestolje. Planove ove ultra progresivne frakcije nije mogao zaustaviti ni Benedikt XVI., kojega su smatrali previše konzervativnim, a mrzili su ga iznad svega jer se usudio objaviti Motu Proprio Summorum Pontificum. I tako je Benedikt XVI. bio pod pritiskom da podnese ostavku, a odmah je na njegovo mjesto bio spreman doći nepoznati nadbiskup Buenos Airesa. Dana 11. listopada 2013., na konferenciji na Sveučilištu Villanova (ovdje ), tadašnji kardinal McCarrick, Bergogliov dugogodišnji prijatelj, otkrio je da je Bergogliov izbor snažno želio “vrlo utjecajni talijanski gospodin”, izaslanik duboke države i dubo
Vidjeti Bergoglia da sudjeluje u događaju sponzoriranom od strane Zaklade Clinton, nakon drugih ništa manje skandaloznih odobrenja od strane globalističke elite, potvrđuje njegovu ulogu stečajnog likvidatora Crkve, sa svrhom zamjene ustava te Religije čovječanstva koja će služiti kao sluškinja sinarhije Novog svjetskog poretka. Bergoglio prisvaja ekumenizam, ekologiju, vakcinizam, imigraciju, LGBTQ+ i rodnu ideologiju i druge instance globalističke religije, ne samo kroz akciju razmetljive i ponosne podrške zagovornicima Agende 2030, već i putem sustavnog rušenje svega što se tome protivi u Učiteljstvu i nemilosrdni progon onih koji izražavaju čak i razborite nedoumice.
Dakle: Bergoglio je heretik i otvoreno neprijateljski raspoložen prema Crkvi Kristovoj. Da bi izvršio zadatak koji mu je dodijelila duboka crkva, prikrio je svoje najekstremnije stavove, kako bi našao dovoljan broj glasova u Konklavi. Kako bi osigurali potpunu poslušnost, oni koji su skovali plan pobrinuli su se da on bude naširoko ucjenjivački, kao što uvijek biva. I jednom kada je izabran, Bergoglio se mogao pokazati onakvim kakav jest i započeti s rušenjem Crkve i papinstva.
No je li moguće da papa uništi papinstvo koje on sam utjelovljuje i predstavlja? Je li moguće da papa opustoši Crkvu koju mu je Gospodin povjerio da brani? I opet: ako je kardinalovo sudjelovanje u Konklavi namjerno zlonamjerno, ako namjerava subverzivno djelovati protiv Crkve, ako je cilj počiniti zločin, onda čak i ako se naizgled poštuju procedure i norme izbora, ipak postoji nedvojbeno mens rea (zločinačka namjera). A ta zločinačka namjera proizlazi iz lukavstva kojim su kardinali koji su sudjelovali u zavjeri surađivali u prevari kardinala koji su glasovali u dobroj vjeri. Pitam se onda: nemamo li nedostatak pristanka koji utječe na valjanost izbora? Ne govoreći da je sama prisutnost dvojice papa, jednog koji se odriče i drugog koji vlada, već sama po sebi element koji nas navodi na vjerovanje da su oni imali pogrešan koncept o biti papinstva, koje se smatra ulogom koja se može dijeliti s drugima. Ne zaboravimo da je razlika između munus i ministerium
Moguće zamjerke
Neki bi mogli prigovoriti: čak i ako je Bergoglio djelovao zlonamjerno, ipak je prihvatio ono što su mu kardinali ponudili: njegov izbor za rimskog biskupa i stoga za rimskog papu. I tako je preuzeo dužnost i mora se smatrati papom . Umjesto toga vjerujem da je njegovo prihvaćanje papinstva nevaljano, jer on papinstvo smatra nečim drugim od onoga što jest, poput supružnika koji se vjenča u crkvi, ali iz svoje namjere isključuje posebne svrhe braka, čineći tako brak ništavnim i nevažećim upravo zbog njegova izostanka pristanka. I ne samo to: koji bi urotnik koji zlonamjerno djeluje kako bi došao na neku dužnost bio toliko naivan da onima koji ga moraju izabrati objasni da namjerava postati papom kako bi izvršavao naloge neprijatelja Boga i Crkve. ?Dobro jutro. Ja sam Jorge Mario Bergoglio i namjeravam uništiti Crkvu izborom za papu. Hoćeš li glasati za mene? Mens rea (zločinačka namjera) leži upravo u korištenju prijevare, prikrivanja, laži, delegitimiranju manje opasnih protivnika i eliminaciji opasnih. A dokaz da je Bergoglio namjeravao provesti zločinački plan globalističke elite je pred očima: svi željeni ciljevi mailova Johna Podeste, koji je desna ruka Hillary Clinton, ostvareni su ili se ostvaruju, od usvajanje rodne ravnopravnosti kao premise za žensko svećenstvo do LGBTQ+ uključivanja, od prihvaćanja rodne teorije do sudjelovanja u Agendi 2030 o klimatskim promjenama, od osude “prozelitizma” do veličanja imigracije kao metode etničke zamjene . A u isto vrijeme dolazi do uklanjanja i osude one druge Crkve, one “pretkoncilske”, sastavljene od krutih netolerantnih ljudi, počevši od Gospodina našega, kako je bogohulno napisao Antonio Spadaro. A s kulturom otkazivanja koja se primjenjuje na vjeru i moral, također postoji i eliminacija mise koja intrinzično pripada toj Crkvi, do točke zabrane jer je nespojiva s “sinodalnom crkvom”.
Želio bih da ozbiljno, vrlo ozbiljno shvatimo mogućnost da je Bergoglio namjeravao izbor dobiti prijevarom i da je namjeravao zlorabiti autoritet rimskog prvosvećenika kako bi učinio upravo suprotno od onoga što je Isus Krist dao nalog svetom Petru i njegovim nasljednicima da čine: utvrđuju vjernike u katoličkoj vjeri, hraneći i upravljajući stadom Gospodnjim, propovijedajući Evanđelje narodima. Svi činovi Bergogliova upravljanja i učiteljstva – od njegova prvog pojavljivanja na vatikanskoj loži, kada se predstavio svojim uznemirujućim “ Dobra večer ” – odvijali su se u smjeru dijametralno suprotnom od Petrovog naloga: krivotvorio je i nastavlja krivotvoriti Depositum Fidei, stvorio je pomutnju i doveo vjernike u zabludu, rastjerao je stado, izjavio je da evangelizaciju naroda smatra “velikom besmislicom” i sustavno zlorabi snagu svetih ključeva da izgubi ono što se izgubiti ne može. i vezati ono što se ne može vezati.
Ova situacija je ljudski nepopravljiva, jer su sile koje su u igri goleme i jer korupciju Autoriteta ne mogu izliječiti oni koji su joj podložni. Moramo primijetiti da metastaza ovog “pontifikata” potječe iz koncilskog raka, iz tog Drugog vatikanskog sabora koji je stvorio ideološke, doktrinarne i disciplinarne osnove koje su neizbježno morale dovesti do ove točke. Ali koliko moje subraće, koji također prepoznaju težinu sadašnje krize, ima sposobnost prepoznati ovu uzročnu vezu između koncilske revolucije i njezinih ekstremnih posljedica s Bergogliom?
Zaključak
Ako je ovaj passio Ecclesiæ uvod u posljednja vremena, naša je dužnost da se duhovno pripremimo za trenutke velike nevolje i istinskog i ispravnog progonstva. Ali upravo ponavljanjem Via Dolorosa Križa crkveno će se tijelo moći pročistiti od prljavštine koja ga unakažuje i zaslužiti nadnaravnu pomoć koju Providnost čuva za Crkvu u vremenima kušnje: gdje obiluje grijeh, milost obiluje sve više.
Na kraju, dopustite mi da vas podsjetim da udruga Exsurge Domine koju sam osnovao ima za cilj pružiti duhovnu i materijalnu pomoć svećenicima i redovničkoj braći i sestrama koje Bergoglianska crkva progoni zbog njihove vjernosti Tradiciji. Ukoliko želite dati donaciju za realizaciju naših projekata, možete to učiniti na web stranici Udruge – www.exsurgedomine.org – ili slanjem SMS poruke: SMS 502027 na 1-855-575-7888 (za SAD & Kanada).