Ovaj tekst nadbiskupa Vigana je odgovor jednom svećeniku, na njegovo pismo. Prvi dio smo objavili 9. veljače na ovom prostoru, a sada donosimo nastavak ovog jako zanimljivog i dobro strukturiranong teksta:
Vratimo se sada pitanju autoriteta.
Vi pišete: Stoga se onaj tko se suoči s ljudima koji su predstavnici Isusove Vlasti i koji djeluju na način koji je očito suprotan Njegovom Riječima, nađe odjednom u stanju da se mora zapitati može li se pokoravati njihovoj Vlasti. “
Odgovor nam dolazi iz katoličke doktrine, koja postavlja vrlo jasne granice autoritetu Prelata i vrhovnoj vlasti Pape. Ako papa ne podučava stvari koje se tiču vjere ili morala; ako je namjera da se to prenese vjernicima kao istina koje se treba držati i u koju se vjeruje, onda poslušnost nije zajamčena, a autoritet koji je objavljuje može i mora biti- ignoriran.
Stoga je moguće da se vjernici odupru nelegitimnom izvršavanju legitimne vlasti, vršenju nelegitimne vlasti ili nelegitimnom izvršavanju nelegitimne vlasti.
Stoga se ne slažem s vama kada tvrdite:
Ako nevjera utječe na ovaj autoritet, samo Bog može intervenirati. Također zato što čak i s obzirom na niže razine vlasti postaje teško pribjeći im i nadati se da će imati pravde.
Gospodin može pozitivno intervenirati tijekom događaja, očitujući Svoju Volju na čudesan način, čak i samo skraćujući dane zlikovaca. No, nevjera onoga tko je konstituiran u vlasti, premda ga podanici ne mogu prosuđivati, iz tog razloga nije ništa manja, niti se može tražiti pokornost nelegitimnim ili nemoralnim naredbama.
Stoga, ako nije na podanicima da odrede smrtnu kaznu Papi zbog hereze (unatoč tome što je Sveti Toma Akvinski smrtnu kaznu smatrao razmjernu zločinu onoga koji kvari vjeru), Papu ipak možemo prepoznati kao heretika i kao takvom odbiti mu, od slučaja do slučaja, poslušnost na koju bi inače imao pravo. Ne osuđujemo ga, jer za to nemamo ovlasti, ali prepoznajemo ga onakvim kakav je, čekajući da Providnost odradi taj posao.
Sveti Toma smatra otpor tiraninu moralno dozvoljenim u određenim slučajevima, baš kao što je dopušteno nepoštivanje autoriteta Prelata koji zloporabe vlastitu moć protiv suštinske svrhe te moći.
Oni katolici koji su se tijekom povijesti morali pobuniti protiv svojih prelata također su bili žrtve takve moći: na primjer, vjernici u Engleskoj koji su se morali oduprijeti svojim biskupima koji su postali heretici s anglikanskim raskolom ili oni u Njemačkoj koji su bili prisiljeni odbiti poslušnost prelatima koji su prihvatili luteransku herezu.
Autoritet ovih Pastira koji su postali vukovi zapravo je bio ništavan, jer je bio usmjeren na uništavanje vjere, a ne na njezinu obranu, protiv Papinstva, a ne u zajednici s njim.
S pravom dodajete: “Tada su siromašni vjernici, suočeni sa svojim pastirima koji čine takve zločine i na tako bestidan način, prestravljeni. Kako mogu slijediti u Isusovo Ime nekoga tko umjesto toga radi ono što Isus ne želi? “
Pa ipak, malo dalje pročitao sam vaše riječi:
Tko negira njihov autoritet u stvarnosti poriče Vlast Onoga koji ih je uspostavio. A tko želi poreći Vlast Onoga koji ih je uspostavio, mora poreći i svoju vlast. Tko umjesto toga ostane podložan autoritetu službenika koje je Isus uspostavio u vlasti, iako se ne čine saučesnicima u njihovim pogreškama, pokorava se Isusovoj vlasti koja ih je utvrdila. “
Ova je tvrdnja očito pogrešna, jer neraskidivim povezivanjem prvoga i izvornog Božjeg autoriteta s izvedenim i zamjeničkim autoritetom osobe, proizlazi svojevrsna neraskidiva veza, ali koja nestaje onog trenutka kada onaj tko izvršava vlast u Božje Ime počinje da izopačuje i narušava njegovu svrhu.
Rekao bih da se upravo zato što se Božja vlast mora držati na najvišoj časti, ona ne može staviti na drugo mjesto pokoravanjem onome koji je po svojoj naravi podređen istoj toj Božanskoj vlasti. Zbog toga nas Sveti Petar (Djela 5:29) potiče da se većma pokoravamo Bogu nego li ljudima: zemaljska vlast, bilo svjetovna ili duhovna, uvijek je podložna Božjoj vlasti.
Nije moguće pomisliti da je Gospodin htio prepustiti Svoju Crkvu na milost i nemilost birokratskim tiranima, gotovo preferirajući više njihov proceduralno-pravni legitimitet od svrhe zbog koje ih je stavio da čuvaju svoje stado.
Naravno, čini se da je rješenje neposluha lakše primjenjivo na Prelate nego na Papu, budući da Palate Papa može suditi i smijeniti, dok papu ne može svrgnuti nitko na zemlji.
Ali ako je ljudski nevjerojatno i bolno morati prepoznati da je Papa zao, to nam ne dopušta da negiramo dokaze, niti zahtijeva od nas da se pasivno pomirimo sa zlouporabom moći koju on vrši u Ime Boga i još protiv Boga.
A ako nitko neće htjeti napasti Svetu palaču kako bi istjerao nedostojnog gosta, mogu se izvršiti legitimni i proporcionalni oblici stvarnog protivljenja, uključujući pritisak da se odstupi i napusti ured.
Upravo da bi se obranilo Papinstvo i sveti Autoritet koji dobiva od Velikog i Vječnog Svećenika, potrebno je opomenuti onoga koji ga ponižava, ruši ili zlostavlja.