Progresivni talijanski katolički teolog i povjesničar Massimo Faggioli misli da je papa Franjo životno utjelovljenje svih nada i snova “reformatora“ Drugog vatikanskog sabora, tako da ne može biti iznenađenje što nije obožavatelj pape Benedikta u vraćanju paradigme Latinske Mise:
“Nema sumnje da je Benedikt izrazio i utjelovio jasan odmak od magisterija koji je Drugi vatikanski sabor vidio kao dio tradicije Crkve prema magisteriju koji je tradiciju i Drugi vatikanski sabor vidio u mnogo složenijim odnosima. Određena pitanja, poput liturgijske reforme, vidljiva su u napetosti i protivljenju.
Iako je sigurno prerano za ocjenu dugoročnih učinaka Summorum Pontificuma, potrebno je otpočeti ovo nastojanje. Na primjer, nakon deset godina iznenađujuće je ponovno iščitati Benediktov nagli i propušteni pokušaj da zaustavi tendenciju tumačenja „motu propria“ kao osudu Drugoga vatikanskoga sabora koja je, u stvari, široko rasprostranjena u katoličkim tradicionalističkim krugovima.”
Faggioli se dalje žali:
Ovdje su dva fenomena koji su dio crkvenog i teološkog krajolika rimskog katolicizma nakon Summorum Pontificuma, koji se teško razdvajaju od pontifikata Benedikta XVI.
Prvi fenomen je da je Summorum Pontificum pojačao postojeći, sociološki ograničen svijet liturgijskog tradicionalizma i projicirao ga na širi svijet Katoličke crkve, osobito među engleskim govornicima. To je dalo teološki legitimitet tradicionalističkim pogledima na vjerske i liturgijske reforme. I to je povećalo vidljivost tradicionalne liturgije u virtualnim prostorima Katoličke crkve.
Tijekom proteklog desetljeća društveni mediji sve više postaju forum na kojem Božji narod može čuti svoje glasove. Slike velebnih halja korištenih za liturgijska slavlja prije Drugoga vatikanskoga sabora postale su dio dnevne prehrane onih koji slijede život lokalnih crkava i čak istaknutih crkvenih vođa.
Ovo je imalo značajan utjecaj na važne dijelove suvremenog rimokatoličarstva i njegove budućnosti – pogotovo na privrženu katoličku mladost i nedavne obraćenike, kao i na seminarce i mlade svećenike.
Drugo je pojava svođenja teologije Josepha Ratzingera na tradiciju. Summorum Pontificum zapravo je pomogao uvelike narušiti cjelokupnu teološku ostavštinu jednog od najvažnijih teologa 20-og stoljeća. Ako je naglasak Josepha Ratzingera na tradiciji Crkve (“kontinuitet i reforma”), pontifikat Benedikta XVI. sveden je, osobito u posljednjih nekoliko godina, na ikonu tradicionalizma (protiv bilo kakvog teološkog razvoja, koje se vidi kao “diskontinuitet”).
Ovaj liturgijski tradicionalizam pridonio je općem tradicionalističkom shvaćanju katolicizma do te mjere da je postao problem i izazov za papu Franju. Prošle godine (11. srpnja 2016.) papa je konačno osjetio potrebu intervencije. U priopćenju koje je objavio Ured za tisak Svete Stolice, odbacio je tzv. “reformu liturgijske reforme” koju je kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, unaprijedio nekoliko dana ranije tijekom javnog predavanja svećenicima u Londonu.
… Liturgijski tradicionalizam među katolicima negativno je utjecao na prihvaćanje drugih dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, poput onih o ekumenizmu, međureligijskom dijalogu i misijskoj aktivnosti Crkve.
https://onepeterfive.com/a-busy-week-in-review-vatican-edition/