Postavljeno je pitanje papi, tijekom konferencije za medije na povratku sa Svjetskog dana mladih u Panami, o mladima:
„[Ima] mnogo mladih ljudi koji su otpali iz Crkve ili koji imaju poteškoća. Po vašem mišljenju, gdje mladi pronalaze te poteškoće, koji su razlozi zbog kojih ih se udaljava od Crkve? “
Papa je odgovorio: “Postoji mnogo razloga! Neki su osobni, ali više su opći. Vjerujem da je prije svega to nedostatak svjedočanstva od kršćana, od svećenika, od biskupa. Neću reći svjedoka papa jer bi to bilo previše… ali to je to! Nedostatak svjedoka!
( HKZ- i onda smo imali demagoško nabrajanje raznih situacija, koje ovdje nećemo prenositi jer nema smisla s obzirom na poantu, nego nastavljamo sa tekstom koji komentira te Franjine riječi)
Ove riječi pape o napuštanju Crkve zasigurno sadrže neku istinu: potrebu za svjedočenjem, potrebu za bliskošću pastira, na svim razinama, s ljudima, te problemom licemjerja katolika (ali nema ni riječi o onima koji kažu da su katolici, a ipak promiču pobačaj do devetog mjeseca trudnoće).
No, osim ovog, dodao bih i nešto drugo.
Prošlog 26. kolovoza javno je objavljeno svjedočenje nadbiskupa Viganòa, koje je otvoreno i izravno prozvalo papu.
Vigano je tražio razlog papinog ponašanja, to jest, zašto je favorizirao serijskog nasilnika-kardinala, Theodora McCarricka, te ga je oslobodio ograničenja koja mu je nametnuo papa Benedikt XVI., koristeći ga kao svog izaslanika u različite dijelove svijeta i kao svog savjetnika u upravljanju Crkvom u SAD-u.
(HKZ – tako se rodio kardinal hrvatska zvijezda mutna Chupich)
Činjenica je da je Franjo promovirao ljude povezane s McCarrickom i njegovom grupom, što se i danas događa.
(HKZ – opet taj Chupich, zvijezda nadolazećeg samita u Rimu)
Papa nije odgovorio. Također je rekao da o tome neće reći ni riječ. Ova tišina, to odbijanje da se govori – odbijanje da se kaže “to je istina” ili “to nije istina” ili da se kaže “pogriješio sam” ili “nisam razumio” – to je odbijanje ozbiljan udarac njegovoj vjerodostojnost.
Mnogi ljudi tako misle, i katolici i ne-katolici. Koliko štete prouzrokuje pastir – i samom sebi i Crkvi – kada ne reagira, ne nudi jasnoću i oslanja se na osobne napade i rušenje kako bi se izbjeglo davanje odgovora?
Koliko ljudi gubi vjeru u njega?
Sukcesija masovnih medija nije dovoljna da ga spasi.
Na tiskovnoj konferenciji u povratku iz Paname, nije se postavljalo pitanje o prikrivanju McCarricka.
Nitko nije imao hrabrosti reći: “Vaša Svetosti, 26. kolovoza rekli ste nam da pročitamo što je nadbiskup Viganò napisao i da izvučemo vlastite zaključke. Pročitali smo. Ali što vi imate za reći o tome? Je li istina, ili nadbiskup Viganò laže?“
(HKZ – novinari ne smiju ništa pitati jer znaju da bi im bio otkazan sljedeći let s Franjom, a i onaj nakon toga)
Isto tako, nije postavljeno niti jedno pitanje o tome kako je određeni argentinski biskup [Gustavo Zanchetta] dobio utočište u Vatikanu – i za njega je stvorena nova važna pozicija – unatoč činjenici da višestruka svjedočanstva upućuju na to da je Vatikan bio obaviješten o njegovim, da tako kažemo, nedostacima u ponašanju s bogoslovima.
Ali u ovome, kao i u drugim slučajevima, najvišem autoritetu Crkve nedostaje kvaliteta koju ljudi cijene više nego bilo koju drugu, kod onoga koji traži povjerenje, kod onoga koji propovijeda, kod onoga koji bi trebao vršiti moralnu vlast: nedostaje mu jasnoća.
Umjesto toga, na žalost, opet se stječe dojam “odrezati i umiriti … umiriti i odrezati.” On prekida pitanja, ponekad dramatično, ponekad sramotno, tišinom, vjerujući da će ih ljudi zaboraviti.
Ali to ne stvara ni vjeru ni privlačnost. To ne zagrijava nikome srce, niti koga navodi da kaže: “Vjerujem mu.”
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom Franjom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.