Bilo je dosta rasprava o sugestiji pape Franje da se promijeni tekst Očenaša “ne uvedi nas u napast”. Razlog za ovaj prijedlog je taj što nas Bog nikada ne vodi u iskušenje, to jest, ne izaziva nas da griješimo. Sotona nas može navesti na grijeh, ali Bog ne. U tom svjetlu, papa kaže da su mu draži francuski i španjolski prijevodi, ne “dopusti da padnemo u napast”. Nedavno je Talijanska biskupska konferencija glasala za promjenu Očenaša na “ne prepusti nas napasti”.
S jedne strane, argument kojeg papa Franjo spominje je točan – Otac nas doslovno ne usmjerava u smjeru grijeha, da bismo Mu se molili da prestane tako činiti.
No, upućuje li nas molitva koju nas je Isus poučio da molimo našeg dobrog nebeskog Oca da nas ne usmjerava djelatno u izazovne situacije u kojima bismo mogli postati žrtve grijeha?
Mislim da ne. Isus daje mnogo dublji teološki smisao; ono čega želi da uvijek budemo svjesni kada se molimo Ocu.
Ispravno razumijevanje ove molbe nalazimo u Isusovom vlastitom životu. Njegov život je primjer, i tako postaje interpretativni ključ, autentičnom značenju molbe. Štoviše, kao u Isusovom životu, molba, „ne uvedi nas u napast“, ne može se shvatiti odvojeno od »izbavi nas od zloga«. Zajedno tvore jednu potpunu molbu.
Kada je Duh Sveti sišao na Njega u Njegovom krštenju, Isus je preuzeo spasiteljsku službu koju mu je povjerio Njegov Otac. Ovaj “zagrljaj” je razlog zašto Otac izjavljuje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Matej 3,17)
Isus, kao pomazani Mesija, bit će odani i poslušni Očev Sin, postajući Očev spašavajući sluga-patnik. (vidi Izaija 42,1 i Psalam 2,7)
Značajno je da „Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša.“ (Matej 4,1; Marko u 1, 12 snažnije kaže da ga „odmah Duh nagna u pustinju.“)
Je li Otac, po Duhu Svetom, gurnuo Isusa u zavodničke ruke đavla? Ne, samo Duhom ispunjeno Isusovo poslanje da bude spasiteljski sluga, donosi Mu vlastito iskušenje, Njegov vlastiti ispit.
Odupirući se đavolskim iskušenjima, Isus odbija tražiti svjetovnu slavu i prestiž – stjecanje cijeloga svijeta. Ostaje vjeran spasiteljskoj službi koju mu je posvetio Otac.
Isto tako, kao odgovor na Petrovu izjavu da je on “Krist, Sin Boga Živoga”, Isus navodi da to znači “kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” Na što Petar prosvjeduje da ne može biti tako s obzirom na to tko je Isus. Isus je odmah zaprijetio Petru: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Matej 16,16 i 21-23)
To što je lojalni i poslušni sluga-patnik-Sin vodi Isusa u Getsemanski vrt. Ovdje nalazimo snažan kontrast između Isusa i njegovih apostola. Stigao je njegov sudbonosni čas i Isus zna da Ga Njegov Otac vodi na križ. Upravo to “vođenje” Ga vodi u iskušenje, te se moli Svome Ocu da Ga ne uvede u napast, nego da Ga izbavi od zloga. Štoviše, potiče apostole da mole kako i oni ne bi “pali u napast” (Matej 26, 41). Isus će, zbog Svoje molitve, nadvladati Svoje kušnje. Apostoli će, ne moleći se, pasti.
U želji da posvetimo Očevo Ime, Duh Sveti, Duh kojega smo primili na krštenju, vodi nas da vršimo Očevu volju. Vršiti Očevu volju često, kao Isusove sljedbenike, vodi nas da uzmemo naše vlastite križeve. Naši križevi, kao i Isusa, često nas ispunjavaju strahom – naše tjeskobe oko naših brakova, obitelji, posla, zdravlja, Crkve i svijeta. Prema tome, vršenje Očeve volje vodi nas u iskušenje – strah od zla koji može zadesiti nas i one koje volimo.
Kada se molimo “ne uvedi nas u napast”, onda tražimo od Oca da nas oslobodi od iskušavajućih slutnji koje izvršavanje Njegove volje podrazumijeva, te molba da to učini tako što će nas izbaviti od zloga na kojeg nailazimo kada izvršavamo Njegovu volju. Štoviše, mi upućujemo ovu molbu vjerujući da, čak i ako nas zlo zadesi na ovom svijetu, uvjereni smo da nagrada za vršenje Očeve volje vodi, kao u slučaju Isusa, našoj slavi, vječnoj puninu slave koju će nam Isus dati na kraju vremena.
Ovo dublje, kristocentrično razumijevanje molbe “ne vodi nas u napast, nego izbavi nas od zla”, odbacuje, vjerujem, jednostavnija i neosnovana tumačenja koja pozivaju na promjenu Očenaša, promjenu koja bi bila pastoralno katastrofalna. Ovo kristološko tumačenje više je u skladu s našim živim iskustvom i vjernije Evanđelju koje nastojimo slijediti.
Isus, Sin, nas je naučio moliti svaki dan da nas naš Otac ne vodi, u vršenju Njegove volje, u napast, nego da će nas izbaviti od zloga kojeg se plašimo i time nas osnažuje, u Svetome Duhu, da posvećujemo Ime našega Oca ovdje na zemlji i zauvijek u Nebu.
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom Franjom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.