Uđite na uska vrata, jer su široka vrata i širok put, koji vodi u propast, i vrlo mnogi njim idu. Nasuprot uska su vrata i tijesan put, što vodi u život, i malo ih ga samo nalazi.
(Matej 7,13-14)
Čuvajte se od lažnih proroka! Oni dolaze k vama u odijelu ovčijem, a unutra su vuci grabljivi.
Po plodovima njihovim po znat ćete ih. Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve?
(Matej 7,15-16)
Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu….. Isus se uspravi i upita: “Ženo, gdje su oni koji su te tužili? Nitko te ne osudi?”
Ona odgovori: “Nitko, Gospodine!” Tada reče Isus: “Ni ja te neću osuditi. Idi, i od sada više ne griješi!”
(Ivan 8, 10-11)
„Novi će smjer biti potreban, smjer koji propisuje svećeničku službu kao pratnju,” rekao je Cupich. Ova „pratnja” biti će „označena sa dubokim poštovanjem za savjest vjernika” (kardinal Blase Cupich, prema članku na LifeSiteNews.com)
Sve priče o “pratnji” članova katoličke hijerarhije putem apologetike pastoralnog vodstva pape Franje u Amoris Laetitia postavljaju jednostavno pitanje. To pitanje isto je općenito pitanje koje dijete pita svoje roditelje kada mu se kaže, „Idemo na put”: „Kamo idemo?”
Riječi Kristove, koji je zasigurno najbolji uzor za sve pastire koji služe u Njegovo Ime, čini se da su „Na nebo ili uništenje, ili u život.” Prva destinacija vjerojatno se ne dopada većini. Možda se zbog toga, odmah nakon identificiranja vrata koje vode prema ova dva vrlo različita kraja, Krist bavi mogućnošću prijevare. Na taj način, On sugerira da oni koji imaju zle motive, koji imaju za cilj voditi duše u pakao, neće poštivati nikakvu istinu zakona oznaka.
Znači, oboja vrata o kojima govori vjerojatno se nalaze ispod natpisa koji kaže: ”Ovo je put prema raju.” Ljudi koji prolaze kroz ta vrata, da bi shvatili svoju budućnost, vidjet će jednu cestu koja izgleda kao super autocesta. Imat će uvid u svjetlucavo odmaralište blizu ulaza, prepuna znakova koji obećavaju dobar zalogaj, mini markete i benzinsku crpku – s poslugom ili samposlužnu, ovisno o tome što vam se sviđa.
Na drugoj strani, vidjet će jednosmjernu stjenovitu cestu. U daljini, uvidjet će zloslutnu straćaru, označena znakom koji više liči na vješalo nego zlatni luk. Umjesto sretnih obitelji, idući dalje putom, nekoliko duša skupljeno je zajedno, kao u strahu ili žalosti. Sve u svemu, perspektiva se čini teška, čak i prijeteća. Nije ni čudo da samo nekoliko putnika prihvaća ovu neprivlačnu ponudu.
Ipak, ako Krist bude naš vodič, to je upravo ono što traže oni mali, oni koji se pouzdaju u Njegovu Riječ kao put u nebeski život. On stoji na mjestu razilaženja, voljno razgovara sa svima koji Mu se obrate. Neki Ga pozdravljaju kao poznati prijatelji. Drugi se od Njega udaljuju u tom duhu, prihvaćajući Njegovu Riječ unatoč zastrašujućoj perspektivi alternative koju On predlaže. Mnogi koji razgovaraju s Njim izgleda se slažu s Njim u svemu. Ali kad ukazuje na način koji zahtijeva predaju stvari koje njeguju kao samo svoje, okreću se od Njega, pokunjeni, idu tamo gdje osjećaju da pripadaju. Krist ih ne vrijeđa, kao neki učitelji, povrijeđena ponosa. Tako ih pusti da odlaze, samo uz riječ upozorenja: “Više ne griješite.” Neki će razmisliti o tim riječima i ponovno Mu se vratiti. Drugi, nesposobni da vide stvari na Njegov način, vole slijediti svoje, neuvjereni ili ravnodušni da nebesa njihovog razumijevanja prikazuju lažnu predstavu, maskirajući sudbinu goru od onog što misle da je smrt.
Kada bi, kako kažu riječi kardinala Cupicha, postojala neka alternativa – neki način koji potvrđuje ono što se čini da je spoznaju onih koji se ne obraćaju Kristu, već idu putom njihovog razumijevanja – zašto bi ih arhetip svih Dobrih Pastira upozoravao da “idu, i ne griješe više”? Krist je čvrst u tome da nitko nije dobar, osim Boga i da nijedan put ne vodi Bogu, osim puta kojeg predstavlja On kao put do neba.
Kako može postojati neki “revolucionarni” način praćenja ljudi na njihovom putu ka uništenju, kada uzimaju njihovu lažnu savjest za vodiča i kada ih nikada ne pozivaju na Kristov put? Savjest se doslovno odnosi na ono što je svjesno učinjeno. No je li to znanje ako se odvrate od Krista, a Krist je istina?
Kada se Krist susreće sa Savlom na putu za Damask, je li besmislena slučajnost što je Savao pogođen sljepilom? Ili nagoviješta činjenicu da, nakon što mu se srce istinski okrene Kristovu putu, ono što su njegove oči pogrešno vidjele kao znanje, otkriva se u svojim pravim bojama, pretvarajući se u neprobojnu tamu? Nije više Savao, već Pavao, onaj koji je postao nov u Kristu, mora se osloniti na druge da ga vode prema njegovom novom odredištu, koje ne leži na putu kojim je išao, već u brizi za one koji već žive u Novom Jeruzalemu.
Kako mogu oni koji su zaslijepljeni vjerom smatrati ovu službu rigidnom ili oštrom, oholom i mržnjom indoktriniranom? Sudeći po Kristovom primjeru, to je njegov način služenja izgubljenim ovcama. To kao prvo uključuje da ih čvrsto drži u ruci, tako da sa strmog i stjenovitog puta kojim su pozvani ići, ne padnu u ponor. Iako se čini grubo što ih podiže preko ramena, dokazuje da je to istinski put ljubavi, na kojem putu grešnikove stope slavno nestaju jer Krist nosi teškoće koje je već prije nosio, jednom zauvijek.
Bio je to Krist u tijelu koji je donio revoluciju. Kakva je korist da se drugi pretvaraju kako postoji potreba za ponovnom [revolucijom]? Da je ovo lažna pretenzija potvrđuje prvi plod koji izjednačava dobre savjesti onih koji vjeruju u Krista s uvidima slijepih, koji se spotiču, neobraćeno, duž autoceste prema paklu. U međuvremenu, netko tko se proglašava pastirom odvraća od misli da je Krist već došao podići svoj narod, ako žele, da bi mogli slijediti jedini put života koji doista obnavlja. U Kristu, u istini, doista.
https://www.lifesitenews.com/blogs/the-doctrine-of-accompaniment-a-matter-of-eternal-life-and-death