Nakon što je prije nekoliko tjedana izjavio da su liturgijske reforme Drugoga vatikanskoga sabora nepovratne i time dao značaja nedavnim glasinama o ukidanju univerzalne dozvole svećenicima da slave Tradicionalnu Latinsku Misu koju je izdao papa Benedikt XVI., Bergoglio je sada objavio novi motuproprij kojim delegira nacionalnim biskupskim konferencijama vlast u prijevodu liturgijskih tekstova, odnosno načinu kako se slavi Sveta Misa. I dok pojedina liberalna glasila već slave pobjedu u prvoj bitci za liturgiju, vezano za ovu važnu vijest donosimo donji osvrt s OnePeterFive.
Novi motuproprij: Antiteza autentičnog liturgijskog razvoja
Danas je objavljeno novo papinsko pismo o liturgiji. Zove se Magnum Principium, a po mom mišljenju, to je bomba koja otkucava.
Ali da bismo ga bolje razumjeli, najprije imamo nešto suprotno od toga.
Ako ste ikada pročitali slavnu apostolsku konstituciju Pape Svetog Pija V. o liturgiji, Quo Primum (1570.), znate da su tridentske liturgijske reforme usredotočene na ujedinjenje latinskoga obreda Mise, kako bi se isti Misal mogao koristiti svugdje u cijeloj univerzalnoj Crkvi. Neki naglasci:
Osim drugih uredbi svetog Tridentskog sabora, postojale su odredbe za reviziju i preoblikovanje svetih knjiga: Katekizma, Misala i Brevijara. S Katekizmom objavljenim za pouku vjernika, s Božjom pomoći, a Brevijarom temeljito revidiranim zbog dostojne hvale Boga, kako bi Misal i Brevijar mogli biti u savršenom skladu, kao prikladni i pravilni – jer je najprikladnije da u Crkvi postoji samo jedan pravilan način recitiranja Psalama i samo jedan obred za slavlje Mise – smatrali smo potrebnim dati neposrednu pozornost onome što je još trebalo učiniti, odnosno ponovnog uređivanja Misala čim prije.
Stoga smo odlučili povjeriti ovaj rad učenim ljudima iz našeg izbora. Oni su vrlo pažljivo posložili svo svoje djelo u skladu s drevnim kodeksima u našoj Vatikanskoj knjižnici i s pouzdanim, sačuvanim ili izmijenjenim kodeksima s drugih mjesta. Osim toga, ovi su ljudi koristili djela drevnih i odobrenih autora koja se tiču istih svetih obreda; i time su obnovili sam Misal na izvorni oblik i obred svetih otaca. Kada je taj posao urađen mnogo puta i nadalje dorađen, nakon ozbiljnog proučavanja i razmišljanja, zapovjedili smo da gotovi proizvod bude tiskan i objavljen što je prije moguće kako bi svi mogli uživati u plodovima tog rada; i na taj način, svećenici bi znali koje molitve koristiti i kojih obreda i svečanih oblika se moraju pridržavati odsada u slavlju Mise.
Neka svi posvuda usvoje i promatraju ono što je predala Sveta Rimska Crkva, Majka i Učiteljica drugih crkava i neka se Mise ne pjevaju ili čitaju prema bilo kojoj drugoj formuli nego što je ovaj Misal objavio. Ova se odredba danas, i zauvijek, primjenjuje u svim pokrajinama kršćanskog svijeta, svim patrijaršijama, katedralnim crkvama, kolegijskim i župnim crkvama, bilo sekularnim ili vjerskim, i muškarcima i ženama – čak i vojnim redovima – i crkvama ili kapelicama bez posebne zajednice u kojoj se pjevaju koncelebrirane Mise u zboru ili privatno čitaju u skladu s obredima i običajima Rimske Crkve. Ovaj Misal će koristiti sve crkve, čak i oni koji su u njihovom odobrenju izuzeti, bilo apostolskim pokretima, običajima ili povlasticama, pa čak i prisnom ili službenom potvrdom Svete Stolice ili imaju svoja prava i sposobnosti zajamčeno im na bilo koji drugi način.
[…]
Posebno zapovijedamo svakom patrijarhu, upravitelju i svim drugim osobama ili bilo kakvom crkvenom dostojanstvu kakav bio, bilo da su oni kardinali Svete Rimske Crkve ili posjedovali bilo koji drugi čin ili značaj, mi im naređujemo na temelju svete poslušnosti pjevati ili čitati Misu prema obredu i načinu i normi koji smo odredili, i nadalje, da prekinu i potpuno odbace sve ostale rubrike i obrede ostalih misala, koliko god stari; koje su uobičajeno pratili; i ne smiju u slavljenju Svete Mise pokušati uvoditi bilo kakve obrede ili recitirati bilo kakve molitve osim onih sadržanih u ovom Misalu. [naglasak dodan]
Magnum Principium, s druge strane, uopće ne zanima “izvorni oblik i obred svetih otaca”. Umjesto toga, upućuje na “veliko načelo” (iz kojega se preuzima ime pisma) Drugoga vatikanskog sabora “prema kojemu se liturgijska molitva smjestila u razumijevanje naroda kako bi se mogla shvatiti”. To, dakako, znači liturgijskim revolucionarima (tada i sada) “težak zadatak uvođenja narodnog jezika u liturgiju i pripreme i odobravanja verzija liturgijskih knjiga, dužnosti koja je povjerena biskupima”.
Ne planiram ovdje ponuditi dubinsku analizu novog motuproprija. Nema sumnje da će se drugi znatno kvalificiraniji nego što sam ja uskoro pojaviti analizirajući pismo dio po dio. Moj je cilj ovdje prenijeti vam moje viđenje onoga što će značiti za Crkvu.
Svrha ovog pisma – jasno nije napisano u Papinom uobičajenom vrludavom, brbljivom i nerazumljivom jeziku i stoga gotovo sigurno radom tuđe ruke – jest da papa propisuje da Kanonski zakon bude izmijenjen kako slijedi:
Kanon 838 – §1. Uređivanje i smjernice svete liturgije ovise isključivo o vlasti Crkve, to jest o Apostolskoj stolici i, kada zakon to previđa, o dijecezanskom biskupu.
- 2. Na Apostolskoj je stolici da uredi svetu liturgiju univerzalne Crkve, objavljuje liturgijske knjige, priznaje prilagodbe koje je odobrila biskupska konferencija u skladu sa zakonskim propisima i bude oprezna da se liturgijski propisi poštuju vjerno svugdje.
- 3. Na biskupske konferencije se odnosi da vjerno pripreme verzije liturgijskih knjiga na narodnim jezicima, prikladno smještene unutar određenih granica, te da odobre i objavljuju liturgijske knjige za područja za koje su odgovorni nakon potvrde Apostolske stolice.
- 4. U okviru svoje nadležnosti dijecezanskom biskupu pripada da postavi u Crkvi koja mu je povjerena, liturgijske propise koji su obvezujući za sve.
Kao što su neki vrlo rano u ovom pontifikatu primijetili, jedna od njegovih ključnih tema bila je zlouporaba načela supsidijarnosti – inače hvalevrijedan pojam da o pitanjima treba odlučiti najmanje ili najmanje središnje tijelo kompetentno za to. No ključna riječ ovdje je “kompetentno”. Biskupske konferencije, koje nikad nisu imale stvarne ovlasti, pokazale su sve osim kompetentnosti tijekom proteklih pola stoljeća. Naravno, to nije smisao riječi korištenih pri ispitivanju supsidijarnosti – umjesto toga se odnosi na pitanje da li tijelo koje donosi odluke ima pravne kvalifikacije i ovlasti da to učini. Kad je u pitanju liturgija Univerzalne Crkve, biskupske konferencije sasvim su izvan svoje lige.
Treba napomenuti da je ta lažna supsidijarnost bila značajka današnjeg pontifikata od najranijih faza. Franjo je gotovo odmah otkrio biskupske konferencije kao sredstvo decentralizacije vlasti koja je s pravom koncentrirana u Apostolskoj stolici. Pogledajte, na primjer, Evangelii Gaudium 32:
Papinstvo i središnje strukture Univerzalne Crkve također trebaju čuti poziv pastoralnom obraćenju. Drugi vatikanski sabor je izjavilo da, kao i drevne patrijarhalne Crkve, biskupske konferencije mogu “doprinijeti mnogobrojnim i plodnim načinima konkretnoj realizaciji kolegijalnog duha”. [36] Ipak, ova želja nije u potpunosti realizirana, budući da pravni status biskupskih konferencija, koje bi vidjeli kao subjekte specifičnih atribucija, uključujući i pravu doktrinalnu vlast, još nije dovoljno razrađen.[37] Prekomjerna centralizacija, umjesto da se pokaže korisnom, otežava život Crkve i njeno misionarsko iskustvo.
Ponovno smo to vidjeli, na konkretniji i štetniji način, u Amoris Laetitia 3:
Budući da je “vrijeme veće od prostora”, jasno bih rekao da se ne moraju sve rasprave o doktrinarnim, moralnim ili pastoralnim pitanjima riješiti intervencijama Magisterija. Jedinstvo poučavanja i prakse svakako je potrebno u Crkvi, ali to ne isključuje razne načine tumačenja nekih aspekata tog učenja ili izvlačenja određenih posljedica od njega. To će uvijek biti slučaj kada nas Duh vodi prema cjelokupnoj istini (usp. Iv 16,13) dok nas potpuno ne vodi u Kristovo otajstvo i omogućava nam da vidimo sve što on radi. Svaka zemlja ili regija, štoviše, može tražiti rješenja koja su bolje prilagođena njenoj kulturi i osjetljiva na njezinu tradiciju i lokalne potrebe. Jer “kulture su zapravo vrlo raznolike i svaki opći princip … treba biti inkulturiran, ako se treba poštivati i primijeniti”. 3
Ovo je moralni relativizam, jasan i jednostavan.
I vidjeli smo koliko je dobro služio vjernicima, zar ne? Kada je odluka o tome da li je dozvoljeno ponuditi sakramente razvedenima i ponovno vjenčanim, postala djelokrug pojedinih biskupskih konferencija, lokalnih redovnika, pa čak i župnih svećenika, uslijedio je kaos. Ono što je dopušteno u Poljskoj zabranjeno je u Njemačkoj. I tako dalje. Temeljna moralna učenja Crkve nikad nisu smjela biti relativizirana i dijeljena kroz delegiranje. Crkva je Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska, a ova perverzija supsidijarnosti očigledno opasno nagriza njezino jedinstvo i katoličanstvo, istodobno potkopavajući njezinu svetost i apostolski naboj.
Sada smo svjedoci delegiranja autoriteta nad liturgijskim tekstovima grupama biskupa koji su prečesto moralno kompromitirani ili na drugi način ne žele dati prioritet Božjoj volji, a time i dobru Crkve i duša povjerenih njezinoj skrbi. Uvećanja i zamjene i izmjene koje je Quo Primum nastojao definitivno dokončati provođenjem jedinstvenog liturgijskog Misala za osnovni i najstariji obred Crkve sada se namjerno ponovno uvode. Samo ovaj put gotovo da sigurno neće biti dobronamjerni ali pogrešni pokazatelji regionalne pobožnosti, nego utrka prema dnu banalizacije i desakralizacije Mise. Što je Drugi vatikanski sabor učinio liturgiji bilo je dovoljno loše, dopuštanjem consiliumu da raspusti svoju strukturu i oblik i da zamijeni veličanstvene molitve fabriciranim izmišljotinama, ekumenskim i međuvjerskim gestama, te sveobuhvatnim padom u sakramentalnoj teologiji. Ali u najmanju ruku, moglo bi se reći da je Novus Ordo imao jedinstveni Misal i opću uputu o tome kako ga treba slijediti. Liturgijski reformatori još uvijek su mogli tvrditi da su se događaji u mnogim župama širom svijeta zloporabe, jer su mogli ukazati na tekstove iz Rima koji ukazuju na način na koji bi se trebala ponuditi Misa, ako se želi ugraditi poštovanje (što je oduvijek bilo, nažalost, samo jedna opcija u Novom obredu, a ne uvjet).
Sada, međutim, te zloporabe mogu postati pravi pokreti. Razmišljajte globalno, zlorabite lokalno – s crkvenim odobrenjem! Da li itko doista vjeruje da potpuno ispražnjena Kongregacija za bogoštovlje i sakramente neće staviti svoj pečat odobrenja na bilo koje podnesene promjene? Ne znam je li uobičajena praksa da tajnik Kongregacije za bogoštovlje dodaje objašnjenje na papinski motuproprij o liturgiji, a prefekt te kongregacije – kardinal Robert Sarah – bude primjetno odsutan. I je li teško ne zapitati se je li to zbog toga što nije htio imati ništa s njegovim sadržajem.
Neki već spekuliraju da će se bitka za “pro nobis” i “pro multis” u riječima posvećenja vratiti sa žestinom, s pojedinim konferencijama koje potencijalno dopuštaju još značajnije promjene u ovoj najvažnijoj molitvi Mise – promjene dovoljno značajne da bi valjanost Sakramenta mogle dovesti u pitanje. ( U Hrvatskoj su ovo odavno riješili, u korist pakla – Komentar HKZ) Koliko moramo biti naivni da se nadamo da gnusni bič inkluzivnog jezika neće pokazati svoju ružnu glavu iako smo mislili da je izdahnuo? Potrebno je samo malo mašte da predvidimo koliko neugodne stvari mogu postati.
Ipak, ne treba reći da katolici nisu optimisti. Već sam vidio argumente da se ništa od supstance stvarno nije promijenilo. Ovo delegiranje prijevoda tekstova i dalje treba biti vjerno izvornicima, a Rim ih još mora odobravati, pa zašto se ljudi brinu? Ovaj argument zvuči zapanjujuće sličan onome kojega su proizveli oni koji su rekli da Amoris Laetitia nije promijenila doktrinu. Istina je da nije. Ali to nije usporilo razaranje prakse koje je uslijedilo nakon nje.
I tako će biti s liturgijom. Međutim, u svemu tome postoji nada. Namjerno balkaniziranje “redovnog oblika” crkvene liturgije nesumnjivo će ga samo dodatno oslabiti. Bit će ga sve teže i teže održati. To će stvoriti sklonosti i osobitosti, potencijalno suprotstaviti biskupiju protiv biskupije, a Novus Ordo će koštat ono malo integriteta kojega još zadržava.
Možda je to namjera. Možda znajući da velika većina katolika prisustvuje takozvanom “redovnom obliku” Mise, snage vraški odlučne u razaranju katoličke vjere misle da će ovo “položiti sjekiru ne na grane i izdanke, nego na sam korijen, to jest, na vjeru i njene najdublje vatre. “Ali, kako je moja prijateljica Hilary White tako često rekla, “Crkva nije mogla preživjeti još jednog “konzervativnog” papu. “Franjo je probudio ljude i oni više nikad ne će moći spavati. I jednom kad počnu procjenjivati zašto je to što je činio bilo krivo, mnogi će početi ispitivati s kritičkim pogledom sve ono što se dogodilo od sabora koji je omogućilo današnju situaciju.
Isto vrijedi i za liturgiju: Crkva nije mogla preživjeti sadašnju podjelu između dva oblika istoga obreda, izražavajući dvije neusklađene vizije liturgijske teologije i antropologije. Nikada neću zaboraviti razgovor s jednim čovjekom koji samo odlazi na Novus Ordo, koji me je iznenadio govoreći: “Budućnost Crkve je stara Misa”. Nije napravio promjenu u svom životu, ali je vidio što je neminovno.
Ili, kako se ove promjene počinju razvijati, više ljudi će okrenuti oči Tradicionalnoj Latinskoj Misi. I dok postoji strah – i vidim da raste – da će Summorum Pontificum biti opozvan, ne vjerujem da je to uistinu moguće. Jer, kako je papa Benedikt XVI. rekao: “Što je za ranije generacije bilo sveto, i dalje je sveto i veliko za nas i ne može se iznenada potpuno zabraniti ili čak smatrati štetnim.”
Za one od nas koji smo otkrili Misu svih vjekova, nema povratka. A ako nam je pokušaju uzeti, oni će propasti. Ako nas uklone iz crkava, imat ćemo Mise u školama, u auditorijima, na poljima, u domovima ljudi. To ćemo učiniti s uvjerenjem onih koji su prije nas išli ovim Križnim putom:
Stvari su došle do ovoga: ljudi su napustili svoje molitvene kuće i okupili se u pustinjama, – bijedan prizor; žene i djeca, starci i muškarci koji su inače bili mlaki, idu na otvorenom, usred najvećih kiša i snježnih oluja, vjetrova i mraza zime; i opet ljeti pod užasnim suncem. Ovome se izlažu jer ne žele sudjelovati u zlom Arijevom maslu.
– Sv. Bazilije Veliki; Poslanica 242, 376. godine Gospodnje
Ja se ne ću vratiti. Drevna liturgija Crkve nas njeguje i uzdržava. Ona je naš oklop i naoružanje. I ako dođu po nju… Molon Labe!
https://onepeterfive.com/new-motu-proprio-antithesis-authentic-liturgical-development