Novosti o kraju svijeta. Posljednje stvari prema Bergogliju

Eugenio Scalfari, utemeljitelj važnih novina “La Repubblica” i nesporni autoritet talijanske svjetovne misli, 9. listopada prošle godine ponovno je govorio o onome što vidi kao “revoluciju” ovoga pontifikata u Franjinim komentarima koji su izvedeni iz njihovih čestih razgovora:

“Papa Franjo je ukinuo mjesta u koja su duše trebale ići nakon smrti: Pakao, Čistilište, Raj. Ideja koju on drži jest da duše kojim dominira zlo i [koje su] neokajane prestanu postojati, dok će oni koji su otkupljeni od zla biti uzneseni u blaženstvo da razmatraju o Bogu.”

Razmatranje odmah nakon toga:

“Univerzalni sud iz tradicije Crkve stoga postaje lišen značenja. Postaje jednostavni izgovor koji je doveo do sjajnih slika u povijesti umjetnosti. Ništa osim toga.”

Ozbiljno je sumnjivo da se papa Franjo stvarno želi riješiti “posljednjih stvari” u uvjetima koje je opisao Scalfari.

Međutim, u njegovom je propovijedanju nešto što nastoji praktično zasjeniti posljednji sud i suprotne sudbine blagoslovljenih i prokletih.

*

U srijedu, 11. listopada 2017., na općoj audijenciji na Trgu Svetog Petra, Franjo je rekao da se takvog suda ne treba bojati jer “na kraju naše povijesti stoji Milosrdni Isus” i zato “sve će biti spašeno. Sve.”

U tekstu koji je podijeljen novinarima akreditiranima u Svetoj Stolici, ova posljednja riječ “sve” naglašena je podebljano.

*

Na još jednoj općoj audijenciji, prije nekoliko mjeseci, u srijedu, 23. kolovoza, Franjo je za kraj povijesti dao sliku koja je u potpunosti i jedino utješna: sliku “golemog šatora, gdje će Bog prihvatiti svo čovječanstvo kako bi živjelo s njim dovijeka.”

Slika koja nije njegova, već je preuzeta iz 21. poglavlja Otkrivenja, ali iz kojega je Franjo bio oprezan da ne navodi sljedeće Isusove Riječi:

“Tko pobijedi, ovo će baštiniti, i bit ću mu Bog, i on će biti moj sin. A strašljivima, i nevjernima i nečistima, i ubojicama i bludnicima, i vračarima i idolopoklonicima i svima lašcima, njima je dio u jezeru, što gori ognjem i sumporom. To je smrt druga.”

*

I opet, komentirajući za Angelusa u nedjelju, 15. listopada, o prispodobi o svadbenom ruhu (Matej 22, 1-14), koja je čitana na svim Misama toga dana, Franjo je pažljivo izbjegao navođenje najviše uznemirujućih dijelova.

Uključujući dio u kojemu se “razgnjevi kralj, posla čete svoje, dade pogubiti ubojice i grad njihov zapaliti.”

I onaj u kojem je vidio “jednoga, koji nije bio obučen u svadbeno ruho”, kralj je zapovjedio svojim slugama: “Svežite mu ruke i noge i bacite ga u tamu! Ondje će biti jauk i škrgut zuba.”

*

Prethodne nedjelje, 8. listopada, druga prispodoba, o zlim vinogradarima (Matej 21, 33-43) pretrpjela je isti selektivni tretman.

Komentirajući prispodobu tijekom Angelusa, Papa je izostavio ono što gospodar vinograda čini onim vinogradarima koji su ubijali sluge i konačno sina: “Zločince će zlom smrti pogubiti.” Još je manje navodio zaključne Isusove Riječi, gdje Se Isus poziva na Sebe kao na “kamen zaglavni”: “Tko padne na ovaj kamen, razbit će se; na koga on padne, satrt će ga.”

Umjesto toga, papa Franjo je inzistirao na obrani Boga od optužbe da je osvetoljubiv, gotovo kao da želi ublažiti „višak pravde” otkriven u prispodobi:

“Ovdje se nalazi velika vijest kršćanstva: Bog koji, unatoč razočaranju našim pogreškama i našim grijesima, ne vraća se na Svoju Riječ, ne prestaje, a prije svega se ne sveti! Braćo i sestre, Bog se ne sveti! Bog voli, ne sveti se, čeka da oprostimo, zagrlimo se.”

*

U propovijedi na blagdan Duhova, 4. lipnja prošle godine, Franjo je argumentirao, kako to često čini, protiv “onih koji sude”. Navodeći riječi uskrsloga Isusa [upućene] Apostolima i implicitno svojim nasljednicima u Crkvi (Ivan 20, 22-23), on ih je namjerno skratio na pola puta:

“Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se.”

Izostavljajući sljedeće:

“… i kojima zadržite, zadržat će se.”

A činjenica da je skraćivanje bilo namjerno, dokazano je ponavljanjem. Jer je Franjo istodobno izbrisao Isusove Riječi prethodnog 23. travnja, u Regina Coeli prve nedjelje nakon Uskrsa.

*

Prošloga 12. svibnja, također, kada je posjetio Fatimu, Franjo je pokazao da je želio Isusa osloboditi Njegovog ugleda kao nefleksibilnog suca na kraju vremena. I da to učini, upozorio je protiv sljedeće lažne slike Marije:

“Marija po našim vlastitim željama: ona koja suzdržava ruku osvetoljubivog Boga; ona slađa od Isusa, okrutnog suca. “

*

Treba dodati da se sloboda kojom papa Franjo smanjuje i uklapa riječi Svetoga Pisma ne odnosi samo na univerzalnu prosudbu. Zaglušujuća je, na primjer, tišina kojom je uvijek pokrivao Isusovu osudu preljuba (Matej 19, 2-11 i paralelni odlomci).

U iznenađujućoj podudarnosti ta je osuda bila sadržana u odlomku Evanđelja koji je čitan u svim crkvama svijeta upravo u nedjelju, početkom druge sjednice biskupske sinode o obitelji, 4. listopada 2015. godine. No, ni u propovijedi, niti u Angelusu toga dana, papa Franjo nije se ni najmanje osvrnuo na to.

Niti se osvrnuo na to u Angelusu nedjelje 12. veljače 2017., kada je ta osuda još jednom pročitana u svim crkvama.

Ne samo to. Isusove Riječi protiv preljuba također se ne pojavljuju niti na dvije stotine stranica post- sinodalne pobudnice “Amoris Laetitia”.

Kao što u njima nema nikakvih pojava strašnih riječi osude homoseksualnosti koje je apostol Pavao napisao u prvom poglavlju poslanice Rimljanima.

Prvo poglavlje koje je također bilo čitano – još jedna slučajnost – na Misi u drugom tjednu sinode 2015. godine. Da budem iskren, te riječi nisu uključene u misal. Ali u svakom slučaju ni Papa, ni bilo tko drugi nikad ih nije navodio, dok su se u Sinodi održavale rasprave o promjeni paradigmi prosudbe o homoseksualnosti:

Zato ih predade Bog sramotnim strastima, jer žene njihove pretvoriše naravno općenje u ono, što je protiv naravi. A tako se i muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe željama svojim jedan na drugoga, i muškarci su s muškarcima činili sram, i sami su na sebi primali zasluženu plaću za svoju zabludu. I kako nijesu marili da spoznaju Boga, zato ih Bog predade pokvarenom mišljenju, da čine, što ne valja, da budu napunjeni svake nepravde, zloće, bludnosti, lakomstva, pakosti, puni zavisti, ubojstva, svađe, lukavstva, podmuklosti, doušnici, klevetnici, bogomrsci, uvredljivci, oholice, naduti, izmišljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjere, bez srca, nepomirljivi nemilostivi. Oni, istina, znadu odredbu Božju, da oni, koji to čine, zaslužuju smrt; ipak oni to čine, dapače i odobravaju onima koji to čine.”(Rimljanima 1, 26-32).

*

Štoviše, ponekad papa Franjo uzima slobodu da nanovo piše riječi Svetoga Pisma kako smatra da je prikladno.

Na primjer, u jutarnjoj propovijedi u domu svete Marte 4. rujna 2014., u jednom trenutku papa pripisuje Sv. Pavlu ove “skandalozne” riječi: “Samo se hvalim svojim grijesima”. Zaključio je pozivanjem prisutnih vjernika da se “hvale” vlastitim grijesima, jer im je s križa oprostio Isus.

Ali niti u jednom od Pavlovih pisama takav se izraz ne može naći. Apostol umjesto toga kaže o sebi: “Ako se valja hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti.” (2. Korinćanima 11,30), nakon što je naveo sve teškoće u životu – zatvorske kazne, bičevanja i brodolome.

Ili: “Tim ću se hvaliti, a sobom se neću hvaliti, osim slabostima svojim.” (2. Korinćanima 12: 5). Ili opet: “I reče mi: “Dosta ti je Milost Moja, jer se sila u slabosti usavršava.” Rado ću se dakle hvaliti svojim slabostima, da se nastani u meni sila Kristova.” (2. Korinćanima 12: 9), s više upućivanja na bijedu, progone, tjeskobu koju je pretrpio.

*

Vratimo se na posljednji sud, papa Benedikt XVI. također je priznao da “je u modernom dobu ideja o posljednjem sudu izblijedila u pozadini”.

No, u enciklici “Spe Salvi”, koju je napisao u potpunosti samostalno, snažno je potvrdio da je posljednji sud “presudna slika nade”. To je slika koja “izaziva odgovornost”, jer “milost ne otkazuje pravdu”, ali naprotiv” pitanje pravde predstavlja bitan argument, ili u svakom slučaju najjači argument, u korist vjere u vječni život”, jer “s nemogućnošću da nepravda povijesti bude posljednja riječ, potreba za Kristovim povratkom i za novim životom postaje potpuno uvjerljiva.”

I opet:

“Milost ne pretvara pogrešno u ispravno. To nije spužva koja sve briše, pa da ono što je netko učinio na zemlji završava jednakom vrijednošću. Dostojevski je bio u pravu kada je prosvjedovao protiv ove vrste neba i ove vrste milosti u svom romanu “Braća Karamazov”. Ubojice, na kraju, ne sjedaju za stolom na vječnom banketu pored svojih žrtava bez razlike, kao da se ništa nije dogodilo”.

https://onepeterfive.com/worlds-end-update-last-things-according-francis/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *