U nastavku jučerašnjeg pisanja o komentarima, kao što sam obećao, ovdje ću ponovno utvrditi svoje viđenje sedevakantizma. Imajte na umu da će se ova tema razmatrati općenito, iako pojedinci koji sebe smatraju sedevakantistima mogu imati različita uvjerenja, kao i ona koja sežu mnogo dublje nego što ću ja ići.
Namjerno koristim tu riječi “ponovno utvrditi”. Svaki argument kojeg ću iznijeti u ovom postu naširoko je obrađivan na brojnim drugim mjestima tijekom prošle godine ili ranije.
Prvo, dopustite mi da kažem da se suosjećam s pojedinim sedevakantistima (osobno razgovaram s mnogima). Izgleda mi očigledno da oni doista vole Krista i Njegovu Crkvu i jednostavno pokušavaju najbolje što mogu na svom nivou kako bi učinili smislenom ovu strašnu krizu.
Divim se njihovoj strasti i spremnosti da iznesu svoje viđenje bez računa koliko se popularnosti (ili novca) može dobiti ili izgubiti u tom procesu. U tom smislu bilo koji samoidentificirani “tradicionalist” bi mogao izvući vrijednu lekciju.
Središte ove rasprave (opet, općenito govoreći) leži u sljedećem pitanju:
Jesu li pojedini članovi Crkve sposobni prepoznati kada je predstavljeni pretendent na Stolicu Sv. Petra pao u formalnu herezu i stoga je antipapa?
Kratak odgovor, po mom mišljenju, je da.
Moje neslaganje sa sedevakantizmom uglavnom se odnosi na pojam da se to odnosi na svakog postkoncilskog papu, iako im se mogu pripisati brojne hereze.
Razgovarajmo o Franji.
Stavljajući na stranu posve valjana pitanja (o kojima sam mnogo puta govorio ovdje) o tzv. ostavci Benedikta XVI., njezinoj valjanosti, a time i valjanosti konklave koja je uslijedila, Franjo je posve jedinstven u odnosu na sposobnost vjernika da ga prepoznaju kao formalnog, zloglasnog, ustrajnog heretika.
Nema sumnje da je on upravo to – formalni, zloglasni, ustrajni heretik; čovjek koji se odvojio od Kristovog Mističnog Tijela – i kao takav jednostavno ne može biti glava navedenog Tijela.
Franjina jedinstvenost među postkoncilskim pretendentima na papinstvo ne leži toliko u očiglednosti njegovih krivovjerja i neviđenoj odvažnosti kojom ih promovira, nego u načinu na koji je formalno upozoren, opomenut i ispravljen.
On je savršen primjer čovjeka – prema autoritetu Svetog pisma – koji je “sam sebe osudio” i kojeg vjernici moraju “izbjegavati” (Titu 3, 10-11), koji “ne želi slušati Crkvu” i stoga treba biti za nas kao “poganin i carinik” (vidi Matej 18,17), i koji je “proklet” (vidi Galaćanima 1, 8).
Premda sedevakantisti mogu tvrditi da se ti citati odnose na sve postkoncilske pape, niti jedan od njih po mom mišljenju nije bio javno, svečano i formalno upozoren, opomenut i ispravljen na način koji je dovoljan da se osudi kao formalni, zloglasni, ustrajni heretik.
U tom smislu komentar eminentnog teologa iz 18. stoljeća, o. Pietra Ballerinia, vrlo je koristan. Sljedeći citat je dugačak, ali najviše vrijedan razmatranja.
Nije li istina da, kada se suočavamo s takvom opasnošću za vjeru [pape koji podučava herezu], svaki subjekt može bratskim ispravljanjem upozoriti svog nadređenog, oduprijeti mu se otvoreno, opovrgnuti ga i, ako je potrebno, pozvati ga i pritisnuti da se pokaje? Kardinali, koji su njegovi savjetnici, to mogu učiniti; ili Rimsko svećenstvo, ili Rimska sinoda, ako kad se sastane, smatra ovo shodnim. Za svaku osobu, pa čak i za fizičku osobu, riječi sv. Pavla prema Titu govore: “Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se, znajući, da se takav preokrenuo na gore i griješi, i sam sebe osuđuje.” (Titu 3, 10-11).
Jer osoba koja je jednom ili dvaput prekorena, a i dalje ustraje u mišljenju suprotnom manifestiranoj ili definiranoj dogmi – a koja se na bilo koji način ne može zbog njezine javne ustrajnosti opravdati od prave hereze koja pretpostavlja ustrajnost, takva se osoba otvoreno deklarira heretikom. On otkriva da se vlastitom voljom okrenuo od Katoličke vjere i Crkve, tako da sada ničija izjava niti osuda nije potrebna kako bi se odstranio od tijela Crkve. Stoga bi se papa, koji bi nakon takvog svečanog i javnog upozorenja kardinala, rimskog svećenstva ili čak sinode, ostao čvrsto u herezi i otvoreno se odmaknuo od Crkve, trebao izbjegavati, prema zapovijedi sv. Pavla.
Kako ne bi nanio štetu ostalima, morat će javno proglasiti svoju herezu i neposlušnost, kako bi svi mogli biti podjednako oprezni u odnosu s njim. Stoga će rečenica koju je izrekao protiv sebe biti poznata cijeloj Crkvi, čime će biti jasno da se vlastitim voljom okrenuo i odvojio od tijela Crkve, i da je na neki način abdicirao od pontifikata …
Na taj način pozivam čitatelje da pročitaju (ili ponovo pročitaju u takvom slučaju) moju prepisku s Robertom Siscoem gdje iznosim tezu da se Ballerinijeva primjena [Poslanice] Titu 3, 10-11 primjenjuje izravno (i jedinstveno) na Franju, a osim toga, laici članovi Crkve imaju ne samo sposobnost prepoznati ga kao formalnog heretika, nego i dužnost da o tome javno govoriti.
Treći stavak u tekstu o. Ballerinija stavlja u perspektivu moje javne izjave po pitanje Franje kao antipape.
Kao što sam izjavio bezbroj puta, moja “izjava” na ovom blogu o Franji je samo moj osobni, iako dobro informiran (ako ja mogu tako reći) stav. Slobodno ga prihvatite ili ga odbacite, no slijedite ga na vlastitu odgovornost.
Sada je na takozvanim “nadležnim vlastima” izdavanje formalne deklaracije što je to “poznato cijeloj Crkvi” upravo iz razloga koje su dobili od o. Ballerinija – “da ne bi nanio štetu ostalima” – i da nastave s pripremom konklave za izbor novoga pape.
Čak i da kardinali i biskupi (ili neki od njih) nikada ne počnu obavljati svoju dužnost, jasna vidljiva činjenica da se Franjo već osudio i odvojio se od Tijela Crkve ostaje nepromijenjena, i nema razloga za one koji to vide da smatraju drugačije.
I ovdje se nadam da sam razjasnio gdje ja stojim. Kao što sam spomenuo, postoji veliki broj postova na ovom blogu koji detaljnije razrađuju po svakoj od gore navedenih točaka. Slobodno komentirajte tamo (bez propovijedanja!) ako želite. Čitatelji će biti upozoreni na nove komentare sa strane.