Već nekoliko tjedana suvenirnice u i oko Trga Svetog Petra prodaju majice s likom Franje odijevenog kao Superpapa.
Slika nije novost. Pojavila se 2014. na zidu Via Plauto, nedaleko Vatikana, ali je uklonjena nekoliko sati poslije. No donijela je slavu njenom kreatoru Mauru Palottiju (45g.) koji se potpisuje kao Maupal. Od tada ona je postala viralna.
Prošlog listopada Maupal je još jednom naslikao papu na novom zidu, u Vicolo del Campanile, ovog puta kako se igra iks-oksa crtajući simbol mira umjesto slova O, uz vojnika Švicarske garde koji mu čuva stražu. Ovaj novi crtež je također obrisan u nekoliko sati, ali je isto tako ušao u povijest.
Kada se kompanija koja se bavi odjećom dosjetila staviti crteže na majice, nitko iz Vatikana se nije protivio. Naprotiv, monsinjor Dario Vigano, prefekt novo otvorenog tajništva za komunikacije i jedan od najbližih papinskih povjerenika, je izrazio svoje potpuno odobravanje.
Koje li, čudo nad čudima, koincidencije sa onom od umjetnika, po kojem je papa Franjo „čovjek koji svojom jednostavnošću i velikom otvorenošću prema stvarnim potreba ljudi ulijeva nadu jednako kao i Superheroj“.
Nakon što su dobili autorsko pravo od Maupala, kompanija je uspješno dovršila korake neophodne za Vatikansku autorizaciju, sa formalnim ugovorom i odobrenjem tajništva države.
Kao zauzvrat za licencu kojom se komercijalizira slika Franje kao Superpape, Sveta Stolica dobiva 9% od prodaje svake pojedine majice i to ide u Petrov novčić, fondu sredstava koji idu izravno papi od svih strana svijeta.
Ništa iznenađujuće od pape kao što je to Mario Bergoglio, u savršenoj simbiozi sa mehanizmima medija i publiciteta.
No postoji knjiga koje je izdana prošle godine, koja svojim koricama, također polemički inspirirana uličnom umjetnošću, otvara ozbiljna pitanja primjerenosti ove bezbrižne pojave vladajućeg pape spram važećih pravila komunikacije.
Autor, Enrico Maria Radaelli, učenik švicarskog filozofa Romana Ameria, jedan je od najsofisticiranijih glasova teološke kritike na tendenciju Katoličke Crkve od Drugog Vatikanskog Koncila do danas. I on na tom području ukazuje kako s papom Franjom ova tendencija nije samo slika već povrh svega jedna doktrina.
Za njega je ulična teologija koju personificira Bergoglio i njegov magisteruim u usporedbi sa klasičnom teologijom, kao „ulična umjetnost“ Kentridgea ili Basquiata – ili zašto ne i Maupala, spram besmrtne umjetnosti Giotta ili Michelangela.
http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it/2017/08/09/from-street-art-to-street-theology-the-two-faces-of-the-superhero-pope/