Svrha Crkve je slavljenje Boga i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnog prokletstva, koje je sudbina koja čeka one koji umiru u smrtnom grijehu. Za spasenje ljudi naš Gospodin prikazao je Svoju otkupiteljsku Muku. Gospa nas je podsjetila na ovo u Fatimi: prva tajna, koja je prenesena trima malim pastirima 13. srpnja 1917., počela je zastrašujućom vizijom mora paklenih vatri. Da nije bilo Gospinog obećanja da će ih odvesti u Raj – piše Sestra Lucija – vidjeoci bi umrli od šoka i straha. Gospine riječi su uznemirujuće i stroge: “Vi ste vidjeli Pakao gdje idu duše jadnih grešnika. Kako bi ih spasio, Bog želi uspostaviti u svijetu pobožnost Mojem Bezgrješnome Srcu”. Godinu dana ranije, fatimski Anđeo je poučavao troje malih pastira ovu molitvu: “O moj Isuse, oprosti nam grijehe, spasi nas od paklenoga ognja, odvedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje Milosrđe”.
Isus više puta govori o “geheni” i “ognju vječnome” (Mt 5,22; 13,42; Mk 9,43-49), koji je rezerviran za one koji se odbijaju obratiti čak i na kraju života. Ova prva, duhovna vatra, jest odvojenost od Boga. To je najstrašnija kazna i ono što u osnovi predstavlja pakao, budući da smrt otpušta zemaljske spone duše koja žudi svom svojom snagom za Bogom, no to ne može postići ukoliko je slobodno izabrala odvojiti se od Njega kroz grijeh.
Druga je kazna tajanstvena, tamo gdje duša ne trpi metaforičnu, već stvarnu vatru koja je neutaživo popraćena duhovnim vatrom uslijed gubitka Boga. Nadalje, budući da je duša besmrtna, kažnjavanje neokajanoga smrtnoga grijeha, traje sve dok život duše traje, tj. zauvijek, vječno. Tu doktrinu definira IV lateranski sabor, II lionski, firentinski i tridentski. U uredbi Benedictus Deus od 29. siječnja 1336. papa Benedikt XII. osuđuje pogreške blažene vizije svoga prethodnika, Ivana XXII., potvrđujući: “Definiramo da, prema općem rasporedu Boga, duše onih koji umiru u stvarnom smrtnom grijehu odlaze dolje u pakao odmah nakon smrti i tamo trpe paklene muke”( Denzinger-Hünermann 1002).
Dana 29. ožujka 2018., na Veliki četvrtak, objavljen je intervju kojeg je dao papa Franjo dnevniku La Repubblica. Njegov uobičajeni sugovornik, Eugenio Scalfari, pita ga: “Nikada mi niste govorili o dušama koje su umrle u grijehu i odlaze u pakao da vječno trpe. Ipak govorili ste mi o dobrim dušama, primljenim da razmatraju Boga, ali što je s lošim dušama? Gdje su kažnjeni?”
Papa Franjo tada odgovara: “Oni se ne kažnjavaju, oni koji se pokaju dobivaju Božji oprost i ulaze u red duša koje Ga promatraju, ali oni koji se ne pokaju i stoga ne mogu zadobiti oprost nestaju. Ne postoji pakao, postoji nestanak grješnih duša”.
Način kako te riječi zvuče, predstavlja krivovjerje. Uznemirenost [koju su prouzročile] već se počela širiti [svijetom] kada je vatikanski ured za tisak intervenirao priopćenjem u kojem čitamo: papa Franjo “nedavno je primio osnivača novina La Repubblica na privatnom sastanku povodom Uskrsa, ali mu nije dao intervju. Ono što autor u današnjem članku iznosi, plod je njegove rekonstrukcije, u kojoj se ne navode precizne riječi koje je izrekao Papa. Nijedan citat u navedenom članku ne bi se trebao smatrati vjernom transkripcijom riječi svetoga oca.”
Ne radi se o intervjuu, već o privatnom razgovoru za kojeg je ipak papa dobro znao da će se pretvoriti u intervju, kao što se to dogodilo prilikom četiri prethodna susreta sa Scalfarijem. I ukoliko – unatoč kontroverzama izazvanim prethodnim intervjuima danim novinaru iz La Repubblica – papa nastavi smatrati ga njegovim omiljenim sugovornikom, to znači da papa kroz ove intervjue namjerava naučavati neku vrstu katoličkog Magisterija putem masmedija, što dovodi do neizbježnih posljedica.
Nijedna rečenica – kaže Sveta Stolica – ne treba se smatrati vjernom transkripcijom, no niti jedan dio intervjua nije zanijekan; na taj način ne znamo je li bilo koji aspekt bergoglianske misli pogrešno protumačen. U pet godina Franjinog pontifikata, on nikada nije spomenuo pakao kao vječnu kaznu za duše koje umiru u grijehu. Kako bi razjasnio svoje misli, papa ili Sveta Stolica bi trebali javno potvrditi doktrinu Crkve, pokrivajući sve točke intervjua kojima je zanijekana. To se, na žalost, nije dogodilo i ostali smo s dojam da vijesti iz La Repubblice nisu lažne vijesti, već namjerni plan, kako bi se povećala zbunjenost vjernika.
Teza po kojoj je vječni život rezerviran za pravednika dok zli nestaju, je drevno krivovjerje, koje negira ne samo postojanje pakla, već besmrtnost duše, definiranu kao istina vjere od V Lateranskog sabora (Denzinger-Hünermann, 1440). Ovo bizarno mišljenje poticali su socinijanci, liberalni protestanti, neke adventističke sekte u Italiji, valdenški pastor, Ugo Janni (1865.-1938.), teoretičar “pan-kršćanstva” i veliki meštar masonske lože Mazzini u Sanremu.
Za ove autore, besmrtnost je privilegija koju je Bog dao samo dušama pravednika. Sudbina duša okorjelih u grijehu nije vječna kazna, već potpuni gubitak postojanja. Ta je doktrina također poznata kao “opcionalna besmrtnost” ili “uvjetna” jer zadržava da je besmrtnost uvjetovana moralnim ponašanjem. Svršetak kreposnog života je vječno postojanje; svršetak pogrešnog života je samo-uništenje.
“Kondicionalizam” se slaže s evolucionizmom, jer vidi besmrtnost kao postinuće duše, neku vrstu ljudskog uspona, sličnoga “prirodnoj selekciji”, koja čini da se inferiorni organizmi pretvaraju u razvijenije organizme. Nalazimo se pred barem implicitno materijalističkom idejom, budući da je razlog za besmrtnost duše njezina duševnost: duhovno je neraspadljivo, a oni koji zagovaraju mogućnost njezinog raspadanja imputiraju materijalnu prirodu duši. Jednostavna i duhovna supstanca poput duše ne može se izgubiti osim Božjom intervencijom, ali “kondicionalisti” to odbacuju jer bi to značilo priznati kaznu pravednoga Boga koji nagrađuje i kažnjava u vremenu i vječnosti.
Njihova ideja o isključivo milosrdnom Bogu, umjesto toga pridaje čovjekovoj volji sposobnost samoodređenja, da bira hoće i postati iskra koja se gubi u božanskoj vatri ili se će se ugasiti u apsolutnom ništavilu. Panteizam ili nihilizam su opcije ostavljene čovjeku u ovoj kozmologiji koja nema nikakve veze s Katoličkom vjerom i zdravim razumom. Nadalje, za ateista, koji je već uvjeren da ne postoji ništa nakon smrti, “kondicionalizam” uklanja mogućnost obraćenja koje dolazi kroz timor Domini: princip mudrosti (Ps 110, 10) straha Božjega, čijem sudu ne će nitko izbjeći. Samo vjerujući u nepogrešivu Božju pravdu, moći ćemo se prepustiti Njegovom neizmjernom milosrđu.
Propovijedanje konačnog odredišta duša koje Crkva sažima u četiri posljednje stvari (smrt, sud, pakao i raj) nikada nije bilo potrebnije nego u današnje vrijeme. Gospa nas je htjela podsjetiti na Fatimu, predvidjevši da će zakazati pastiri, ali i uvjeravajući nas da nikada nećemo biti bez pomoći s Neba.
https://www.lifesitenews.com/opinion/hell-is-for-real-a-reminder-of-what-were-dealing-with