Vjerujem da je Benedikt XVI. vladao kao Papa mnogo dulje od njegovog službenog mandata od 2005. do 2013. U vrijeme kada je Kongregacija za nauk vjere bila uistinu važna (je li netko u zadnje vrijeme čuo nešto od nadbiskupa Ladarije ili je otišao na produženi odmor?) Tadašnji kardinal Ratzinger bio je desna ruka pape Ivana Pavla II. a biti desna ruka je značajno. Kako se bolest Ivana Pavla II. razvijala tijekom devedesetih godina i njegova je sposobnost da vlada djelotvorno postala ograničena, vjerujem da su kompetencije koje je Joseph Ratzinger preuzimao postajale sve sličnije papinskim. Možda je iskustvo pod Ivanom Pavlom II. čak dalo tadašnjem kardinalu Ratzingeru njegovu novu i iznimno problematičnu ideju dvokratnog papinstva s djelatnom i kontemplativnom službom.
Sveti Ivan Pavao II. još uvijek danas ima svoje kritičare u tradicionalnim krugovima, ljubljenje Kurana i okupljanje u Asizu, daju dojam oštećenog papinstva, ipak katolici nisu osjećali u nijednoj etapi vladavine Benedikta XVI. ili Ivana Pavla II. da je sjekira postavljena na moralne temelje Crkve. Ono što je zapanjilo mene i mnoge druge je “veliko otkrivanje” koje se dogodilo uklanjanjem samo jednog čovjeka na vrhu Crkve.
Izgleda da je uklanjanje jednog čovjeka otkrilo ono što možemo vidjeti, neku vrstu “otajstva” koje ostavlja mnoge katolike zbunjene i potresene u njihovoj vjeri. Benedikt i Ivan Pavao II. su imali oko sebe nekoliko, možda ne mnogo, viših članova Crkve kao potporne kule. Obojica su bili snažni u svojoj katoličkoj vjeri i u svom katoličkom identitetu. No, u prošlom vremenu – takva divna, ali često gorka stvar – prisutnost čak nekoliko stupova katoličke pravovjernosti koja se okupila blizu Petrove stolice pokazala se u potpunosti ovisna o vjeri osobe koja sjedi na njoj.
Izbor pape Franje predstavlja konačni prijelaz rubrika za Katoličku crkvu. Možda je privremen, možda i nije, ali i Amoris Laetitia i Magnum Principium su dokumenti koji sugeriraju da smo došli do trenutka punog otkrivanja, trenutka u povijesti Crkve kad Crkva klizi u nevažnost, u uključivanje u propadajuću kulturu nekadašnjeg katoličkog Zapada. Nema trube da najavi predaju Katoličke crkve od strane lažnih apostola zlim silama koje djeluju u svijetu. Vjerojatno neće biti obavijesti o tome. Sve što ćemo dobiti kao katolici su mini-najave. Pohvala za pobačaj tu. Biskup koji izmišlja novu Misu tamo. Poziv Planned Parenthoodu u Vatikan ovdje. To su, siguran sam da će se mnogi čitatelji složiti, najave anti-crkve koja je uspostavljena u krilu Kristove zaručnice.
Istinska Katolička crkva, s druge strane, ona koja je vjerna svom Gospodinu, da uporabimo izraze samog Drugoga vatikanskog sabora, sada se čini da da “opstaje” unutar zidova umjetne katoličke crkve, oblikovane ljudskim rukama, konstruirane od strane neprijatelja, jer je preuzimanje “službene” Katoličke crkve do sada gotovo dovršeno. Ovo je Crkva za koju je, naravno, naš Gospodin obećao, da ne može biti uništena i protiv koje vrata paklena ne mogu prevladati.
Svatko tko vjeruje u redoviti Magisterij Crkve, jednom proglašavan bez ikakvog stida od strane papa i koji nalazi svoj odraz u Katekizmu Crkve, sjedio je vrlo udobno znajući da je Kristov vikar bio snaga i branik protiv demona i nikome ne bi bilo ni na kraj pameti da bi se ono što se događalo u njihovoj biskupiji i njihovim mjesnim župama ikada moglo dogoditi Rimu. Zašto smo bili tako naivni? Jesmo li smatrali da su Kristova obećanja značila ono što smo mislili da misli ili nismo čitali Kristova obećanja na pametan način? U 2000 godina nijedan papa – ne, čak ni “antipapa” – nije pokušao odvojiti moralno učenje Crkve od njezine pastoralne prakse. Nikakav “antipapa” u povijesti nikad nije aktivno tražio razvodnjavanje kršćanske doktrine o moralnosti.
Naposljetku, ipak, ostavka Benedikta XVI. i veliko otkrivanje koje je prouzročila, iako katastrofalna kratkoročno – katastrofalna je zaista za duše – pročistit će Crkvu, ali je doista uznemirujuća stvar koju treba shvatiti, a to jest da je prava Crkva, ona koja je vjerna Kristu, ona koja je vjerna Njegovom učenju, mala. Moramo hvaliti i zahvaljivati Bogu za hrabre ljude poput kardinala Burkea i malog broja kardinala i biskupa koji su koračali naprijed u vrijeme velike krize u srcu Crkve, ali također moramo biti iznenađeni zbog nedostatka vjere tolikih u Hijerarhiji.
Da, otriježnjenje je tu i jako je bolno ali i ljekovito. Možemo se zapitati: koja je korist Crkvi doktrinarno čvrst i egzemplarnih vrlina čovjek na Petrovoj stolici ako između 50-90% biskupa i svećenika ne vjeruju u njega i zapravo se neodoljivo suprotstavljaju katoličkoj istini. Koja je korist ovog uzornog i svetog pape u konačnici ako vam u vašoj mjesnoj župi vaš svećenik kaže da se misija Crkve sastoji od brige za našeg bližnjeg, ali da samo krštenje nije na bilo koji način neophodno za spasenje. Od kakve je koristi taj papa, ako vaš biskup piše, primjerice, pastoralna pisma u smislu da je ispovijed nepotrebna, ponavljajuća ili čak dužnost duše koja opterećuje. Koliko nas hrabri spoznaja da je “čovjek na vrhu” doktrinarno čvrst, ako na zemlji, gdje se živi pravi život, biskupi i svećenici daju dojam da jednostavno ne vjeruju u Boga ili zbiljsku Prisutnosti ili pobožnosti Majci Božjoj i temeljno su liberalni u pogledu? Je li to stvarno utješno znati da je barem papa katolik? Stvarno? Čak i kada gotovo nitko u Crkvi, ne bi slušao niti jednu riječ koju je rekao?
Ako zaista želimo dokaz o velikom napuštanju Gospodina od strane Njegovog naroda, ne trebamo gledati na lude stvari koje se događaju u Rimu pod vladavinom pape Franje. Ne, ako zaista želimo vidjeti svjedočanstvo o velikom napuštanju Gospodina od strane Njegovog naroda, moramo gledati na reakciju protiv Franjinih djela i njegovih suptilnih varljivih dokumenata. Koliko je jaka? Moramo zapitati, koliko je kardinala potpisalo dubiu tražeći razjašnjenje katoličke doktrine Pape? Koliko? Četiri. Dvojica su sada mrtva. Dakle, to su sada dva. Hoće li se ovaj broj povećati? Može se oprostiti Franjinoj ekipi što se osjeća nevjerojatno uvjerena u uspjeh njihove “revizije” katoličke vjere, moramo oprostiti nadbiskupu Paglii, O. Jamesu Martinu SJ, kardinalu Cupichu, kardinalu Tobinu i malom broju Franjinih aktivista u svećenstvu i hijerarhiji koji su prepuni samopouzdanja u ostvarivanju njihovih ideja, jer je reakcija unutar Crkve, koja bi trebala biti Vojujuća Crkva, toliko slaba i ranjiva. Malo je kardinala, mogu se izbrojati na prste jedne ruke, nekoliko biskupa, oni se također mogu izbrojati na prste jedne ruke, koji zapravo istupaju kako bi opovrgnuli pogrješke koje dolaze iz Rima. Ne radi se o tome da Vojujuća Crkva “odustaje” i predaje se duhu doba usvojenom s vrha Crkve, nego o tome da Crkva na zemlji nije uopće militantna.
Da, odricanje od Petrove stolice od strane Benedikta XVI. bilo je doista veliko otkriće. Otkriveno je nešto o tajnovitosti nepravde koja djeluje iza kulisa, otkrila se u svojoj krvavoj stvarnosti, čopor vukova koji su ga okruživali i koji su čekali da padne. Međutim, otkrilo se mnogo više od toga, da je otpadništvo koje sada vidimo u Univerzalnoj Crkvi već djelovalo u vašem mjestu, u vašem gradu, u vašem domu, u vašoj Crkvi. Već je postojala Crkva koja je vjerna Gospodinu, kao što je postojala i crkva nevjerna Gospodinu, preljubnička crkva postojala je godinama, čak desetljećima.
U konačnici, odricanje Benedikta XVI. otkriva nešto o Benediktu XVI., nešto o njegovom povjerenju u Krista, nešto o “novom” Papi, nešto o samom papinstvu, ali što je još važnije, otkriva ono što je već vidljivo, ali što su mnogi od nas previdjeli, da su nevjera, krivovjerje i bezbožnost postali takvi među svećenicima i biskupima da je bilo ludo odvažno od nas gledati na Papu i na Svjetski dan mladih i reći: “Da, vidim kako je vjera jaka!” Ne, vjera nije jaka. Možda je jaka u Poljskoj.
Ne. Kad katolici organiziraju milijunski marš na Vatikan kako bi prosvjedovali protiv uništenja kršćanske vjere i moralnosti ili nazočnosti Planned Parenthood-a u Vatikanu, ili kad 100 do 200 milijuna ljudi potpiše peticiju kojom bi ukorili naizgled heretične pretpostavke u papinskom dokumentu, ili kada čitave konferencije biskupa ustanu da odbace i skandalozno tumačenje Amoris Laetitia ili Magnum Principium, onda možda možemo nazvati Katoličku crkvu snažnom. Kad katolici traže da im svećenici daju nerazrijeđenu katoličku vjeru, tada možemo reći da je vjera jaka.
Da, veliko otkrivanje možda je otkrilo otajstvo bezakonja na djelu u Kristovoj Nevjesti – ne vidim razloga sumnjati u to – i možda čak razotkrilo suptilni oblik otpadništva na vrhu Crkve, ali također otkriva nešto o vama i nečemu o meni, o vašem svećeniku i nešto o vašem biskupu. Ono otkriva nešto o našem karakteru i našoj vjeri. Jesmo li vjerni Isusu Kristu ili ne? Hoćemo li se boriti za našu vjeru ili dopustiti vukovima da je unište i pobunjenim biskupima da siluju Crkvu? Nema nijednog člana trijumfalne Crkve koji nije na strani onih koji se bore za Isusa Krista. Krist je pobjednik. Gospino Bezgrešno Srce će trijumfirati!
Mogu postojati mnogi svećenici i mnogi biskupi koji se sada boje govoriti u obranu Gospodina i Njegova Učenja ili ukoriti strašne stvari koje dolaze iz Rima, ali to također moraju znati laici, svećenici, biskupi i kardinali. Ako oni koji ne traže obnovu svih stvari u Kristu, nego pomirenje Crkve sa svijetom prihvaćajući uvjete svijeta, to je zato što mi, Tijelo Kristovo, dopuštamo da se to dogodi. Nijedan papa nema ovlasti uništiti Crkvu. Nitko ne može silovati ili zlostavljati Kristovu Nevjestu! No, oni ne vide nikakvu bitnu suprotnost njihovom programu. Peticija ovdje, pismo tamo, teolog ovdje, svi se lako odbacuju. Što se ne može jednostavno odbaciti? Vojska. Tko je ta vojska? Vojujuća crkva. Tko su njeni vojnici? Oni, bilo kojega ranga koji su potvrdili da su Kristovi vojnici.
U davanju odgovora na ovo pitanje, očekujemo da ćemo barem djelomično odgovoriti na pitanje zašto je dobri Gospodin dopustio ovu krizu u Crkvi. Kakve koristi će imati sutra Crkva od pape Lea XIV. ako se Crkva odbija boriti za njeno pravo da je hrani Petrov nasljednik koji je dostojan nositi taj naziv? Kakve koristi će imati sutra Crkva od pape Lea XIV. ako ga je 75% ili više biskupa i svećenika prezrelo i odbacilo jer je ustao za istinu Isusa Krista i sličan postotak među svećenicima, biskupima i laicima koji nisu imali vjere u Blaženi Sakrament?
Iskreno, mislio sam da je katolička vjera bila tako jednostavna. “Papa je katolik, tako da je sve u redu s Crkvom!” Svi su tolerirali heretične svećenike iz njihovog kvarta. Svatko je tolerirao heretičnog biskupa u svojoj biskupiji. Svi su tolerirali neslaganje s teologom koji očito nije imao vjere, katoličkog pisca koji je propagirao krivovjerje i koristio ga. Katoličko sveučilište koje je bilo sve samo ne katoličko. Katoličku školu koja je svojim učenicima davala savjete o seksu. Crkva budućnosti, ako ima budućnost, neće biti takva. Božji narod neće to podnositi.
Ne znam što papa Franjo mora učiniti kako bi izazvao podizanje generala kako bi formirali ovu vojsku koja će uplašiti one koji traže zamjenu Katoličke crkve imitacijom koja je lišena kršćanske doktrine i morala. Osim biskupije koja ima ‘previše’ zvanja, postoji samo jedna stvar zbog koje papa Franjo ne će spavati. I to je ovo. Vojska ljudi mlađih i starih svakoga ranga, od velikih do malih koji viču, ‘Želimo Boga’. Dok Katolička crkva ne bude imala takav duh, sada vidim, imamo upravo papu kakvoga zaslužujemo.
Ako se ne bismo borili za našu slavnu katoličku vjeru, za obranu Crkve, zaslužili smo Franju, ustvari, zaslužujemo još gore! Ako mi katolici želimo da Papa ne bude katolik i da tolerira otpadništvo i nevjernost svugdje, nismo dostojni Isusa Krista i nismo zasigurno dostojni pape Lea XIV., a papa koji će obnoviti Crkvu ne će naći puno pomagača i ne će imati mnogo prijatelja nakon dolaska na prijestolje. Upravo sada, Crkva je doista poljska bolnica. Jedini borci koji leže mrtvi ili ranjeni, međutim, su vjerni katolici. Hereticima ide sasvim dobro, uopće ne vide značajnu opoziciju. Ukoliko se to ne promijeni, veliki i sveti papa ne će učiniti bitnu razliku za Crkvu u budućnosti. Moramo se moliti za uskrsnuće kršćanske Europe, Europe koja je dala papama Svetu Ligu koja je bila voljna proliti krv radije nego dopustiti da strane religije pobijede kršćanstvo, za crkvu mučenika, za narod spreman na borbu u potvrdi protiv neprijatelja Kristovih. Moramo moliti da će naši svećenici i biskupi, vjernici među njima, izgraditi tvrđavu od njihovih biskupija i župa protiv nadolazećih napada, jer oni će se dogoditi, i da se Tijelo Kristovo protrese s pravim gnjevom protiv režima koji traži uništenje kršćanskog morala. Dogodilo se to u Poljskoj. Može se dogoditi u Crkvi. Sveti Ivane Pavle II. moli za nas!
Poljaci idete u krivom smjeru, Rim je tamo!