Nedavno je papa Franjo pokazao još jedan znak svoje sklonosti prema nepoštivanju Božjih Zakona i pravde koja iz Njih proizlazi. Profesor Claudio Pierantoni, talijanski filozof koji podučava u Čileu – pokazao je u nedavnom intervjuu s Edwardom Pentinom, da je papa Franjo u svojoj nedavnoj apostolskoj pobudnici Gaudete et Exsultate bitno izjednačio borbu protiv pobačaja – što predstavlja kršenje Pete Zapovijedi – s praktičnim pitanjima imigracije – što se često odnosi na pitanja nacionalne sigurnosti – što je pitanje razboritosti, ali ne kao takvo predmet jedne od Deset Zapovijedi.
Kao što Pierantoni kaže:
Naizgled nema teološke pogreške u potvrđivanju da je život nerođenih jednako svet kao i životi siromašnih, obespravljenih, itd. No, problem koji vidim ovdje jest da, kada govorimo o nerođenima, mi govorimo o ubojstvu nedužnog ljudskog bića. To je zlodjelo, monstruozno opravdano zakonom u toliko “civiliziranih” zemalja. Naprotiv, društvena nepravda je nešto što svakako moramo nadvladati, ali pozitivna politička djelovanja koja zaista favoriziraju prevladavanje siromaštva stvar su rasprave među različitim školama mišljenja.
Općenito, pozitivne dužnosti razlikuju se od negativnih ( tj. zabrane), jer su predmet prudencijalne prosudbe, a nema pozitivnih konkretnih akcija koje se apsolutno moraju provesti u tom smislu.
Na primjer, istina je da moramo biti velikodušni prema useljenicima, ali je riječ o prudencijalnoj procjeni koliko imigranata zemlja može razumno primiti u određenom vremenskom razdoblju i pod kojim pravilima.
Sada je krajnje uznemirujuće da je, s jedne strane, papa “fleksibilan” po pitanjima koja su, prema Katoličkoj doktrini, objekt određene i apsolutne zabrane, na primjer, da “ne smijemo inzistirati previše o takvim pitanjima [pobačaja] “, a govori povoljno, čak se i poziva na tvrdokorne pro-pobačajne osobe, kao što je Emma Bonino, koje s druge strane podupiru apsolutne i stroge političke odluke o imigraciji, koji su jasno predmet prudencijalne prosudbe.
U tom smislu daje snažan dojam da svojim papinskim utjecajem promiče vlastite političke ideje, a ne afirmira Katolički nauk, kao što bi bila njegova dužnost.
S ovim jasnim riječima profesor Pierantoni naglašava tendenciju pape Franje da zbunjuje – čak i potkopava – jasne Zakone Božje sa svojim savjetima, tj. Pozivom na velikodušnu akciju.
Dok su Božje Zapovijedi obvezujuće zbog grijeha, savjeti to nisu. A u nekim slučajevima – kao kod masovnog useljavanja muslimana – možda bi to bilo pitanje opstanka kršćanstva da ga se prihvati u velikoj mjeri.
Nećemo dodatno ukoravati zbunjenost koju je prouzročio papa Franjo, osim što ćemo podsjetiti naše čitatelje da pod njegovim okom, sada dolaze svećenici koji traže ženske pape, žene biskupe, ženske svećenike i đakone; oženjene svećenike u latinskom obredu; blagoslov homoseksualnih parova, kao i osnaživanje utjecaja žena unutar Crkvene hijerarhije. Sadašnja rasprava o novim Njemačkim pastoralnim smjernicama koje su otvorene za međupričest, naravno, potaknuo je i sam papa Franjo.
Zar sve to ne povećava osjećaj bezakonja u Crkvi, tj. osjećaj da niti jedna važna tradicija ili pravilo u Crkvi ne ostaje netaknuto i neupitno?
https://onepeterfive.com/on-the-rule-of-law-and-what-likely-happens-when-it-is-not-present/