U ovoj točci bergolijanskog debakla, čini mi se da je le mot juste ovoga pontifikata sprdnja. Skandalozan, nečuven, bogohulan, pa čak i heretičan, također bi mogli doći u obzir, no drugi pridjevi se nekako ne čine prikladnima za posjednika Petrove stolice koji se više ne može ozbiljno shvatiti, ako ozbiljno shvaćamo vjeru i Crkvu koja ju je načuvala dva tisućljeća.
Bergoglijeva je tema dosljedna: bit će kako on kaže ili na katolički način. Kao što je i sam izrazio u jednom od bezbrojnih intervjua koji pripadaju njegovom neprekidnom pokušaju da nametne svoje osobno mišljenje Crkvi kao da se radi o katoličkoj doktrini: „Stalno iznosim izjave, dajem propovijedi. To je učiteljstvo. To je ono što ja mislim, a ne ono što mediji kažu da mislim. Provjerite; vrlo je jasno.”
Pa, provjerili smo. I vrlo je jasno. Stavljajući na stranu povremene izraze ispravne javne pobožnosti – međutim, gotovo uvijek zamrljane, demagoškim potkopavanjem vjernih katolika ili bogatih ili nekog drugog odabranog predmeta poruge – vrlo je jasno da je ovaj pontifikat sprdnja. Zlokobna šala, zapravo, u svakom slučaju crni humor.
Jer što drugo, osim smijeha može biti katolički odgovor čovjeku koji smatra da je Učiteljstvo svojina Jorgea Maria Bergoglija, imena koje je inzistirao da zadrži što se može vidjeti u njegovoj argentinskoj putovnici? “To je ono što mislim.” Možemo se samo smijati takvoj monumentalnoj oholosti bez ikakve karizme ili intelekta koji bi karakterizirao diktatora sposobnog da sebe učini voljenim. Umjesto toga imamo bezgraničnu ambiciju u vrlo malom paketu. Malo je onih koji to još ne mogu vidjeti.
On i dalje ide i govori nam sve što misli, kao da vjernici mogu prihvatiti da jedan papa ima moć nadvladati sve ostale u pitanjima vjere i morala: opravdanje kršenja iznimnih propisa prirodnog zakona utemeljenog na “složenosti vlastitih ograničenja“, dopuštanje pričešćivanja javnim preljubnicima u “složenijim okolnostima”; odobravanje kontracepcije kao “manjega zla” kako bi se spriječilo širenje virusa Zike – čime se dopušta da se zlo čini kako bi iz toga proizašlo dobro, pogreška koja je smrt svakoga morala; proglašavanje da je Luther bio u pravu u pogledu opravdanja; proglašavanje smrtne kazne nemoralnom uz optuživanje njegovih prethodnika, od kojih su mnogi sveci ili blaženici, da su “ignorirali primat milosrđa nad pravdom”, pa čak i pokušaji da se progura golema laž, temeljena isključivo na vlastitom mišljenju, kako “Učiteljstvo Crkve shvaća da su doživotne kazne [las penas perpetuas], koje negiraju mogućnost moralnog i egzistencijalnog iskupljenja osuđenika i zajednice, oblik prikrivene smrtne kazne…“. Što je sljedeće? Bergoglijanski motuproprij koji određuje maksimalne smjernice za izricanje kazni za teške zločine?
Sprdnju s ovim pontifikatom potaknule su i Bergoglijeve ništavne intervencije u politiku – ne radi ukidanja ljudskih zakona koji su u suprotnosti s Božjim i prirodnim zakonom, nego radi pozivanja na usvajanje mjera u skladu s platformama radikalne ljevice u Europi i Americi. Kao što su: ukidanje smrtne kazne širom svijeta, bez ikakvog poziva na ukidanje pobačaja širom svijeta; uklanjanje zidova i barijera na granicama – dok živi u zidinama u okruženoj enklavi s naoružanim stražarima; neograničena masovna migracija vojno sposobnih muslimana i drugih „migranata“ prema zamišljenom „pravu na migraciju“ – pravo koje Vatikanska država ne priznaje; i sve mahnite sheme i opterećenja običnog čovjeka kako bi se smanjila emisija ugljičnog dioksida dok Bergoglio i njegovi kolege klimatski fanatici avionima kruže po svijetu kako bi nam održali predavanje o tome kako na zraku moramo sušiti odjeću i koristiti javni prijevoz. Bergoglio se čak smatrao pozvanim da se suprotstavi škotskim i katalonskim pokretima za neovisnost, jer ga “svaka podjela brine.”
Vrhunac Bergoglijeve ništavne politike je njegova ekološka enciklika u kojoj, ignorirajući apostaziju cijele civilizacije koja tone u ponor izopačenosti, osuđuje “grijehe protiv stvaranja”, “nestanak ekosustava koji održava močvare, “izumiranje dijela bioraznolikosti planeta” i “sve veću upotrebu i snagu klimatizacije”, bacajući u stavak broj 117 poštivanje “ljudskog embrija” kao “dijela stvarnosti”.
(nastavit će se)
https://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/4277-the-pope-who-made-a-joke-of-the-papacy
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom Franjom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.