Koliko je postao sprdnja ovaj pontifikat vidljivo je u intervjuu, kojeg je 6. prosinca emitirala televizijska postaja talijanskih biskupa. Odgovarajući na pitanje stanovitog oca Marca Pozze, prikladno odjevenog u sportsku jaknu, polo majicu, hlače i tenisice, Bergoglio bezbožno izjavljuje da riječi Očenaša, koje su vjernici govorili 2.000 godina, “nisu dobar prijevod” i da su “čak i Francuzi promijenili tekst u prijevod koji kaže ‘ne prepusti nas napasti’- da sam ja onaj koji pada”
Francuzi su to proveli? Ni riječi više!
Otkrivajući plitkoću njegove teološke formacije, kakva jest, Bergoglio je pokazao smiješno nerazumijevanje pravog smisla riječi našeg Gospodina “i ne uvedi nas u napast… ” Bergoglio je rekao Pozziju: „Ali nije on taj koji me baca u napast da gleda kako sam pao. Ne, otac to ne čini. Onaj koji nas vodi u iskušenje je sotona.“ Još jednom nametnuvši svoje neinformirano mišljenje, Bergoglio je već zahtijevao da talijanski biskupi odustanu od tradicionalnog prijevoda (“e non ci indurre in tentazione”) u korist „i ne prepusti nas napasti“ [„e non abbandonarci nella tentazione”].
Sandro Magister napominje da je tijekom izvanredne sjednice, Talijanska biskupska konferencija (TBK) bila pozvana razmotriti Bergoglijev zahtjev – pod predsjednikom kojeg je osobno Bergoglio izabrao kako bi kontrolirao TBK – „o ‘staroj’ se verziji čak nije niti glasalo, tako da ju je bilo nemoguće obraniti.“ Kao što sve prezriviji Magister vidi posljednju bergoglijansku farsu: “Logično, ako nas Bog ne može ‘dovesti’ u iskušenje, ne vidimo zašto Mu je dopušteno da nas ‘prepusti’ [iskušenju]. Dva tisućljeća Crkva nikada nije ni sanjala o promjeni tih teških riječi Evanđelja, već o tumačenju i objašnjavanju njihovog autentičnog značenja.”
U intervjuu za Life Site News, švicarski lingvist i biblijski znanstvenik otac Reto Nay, pridruživši se brojnim pravovjernim katolicima kojima je bilo dosta ovoga cirkusa, ukratko opisuje Bergoglijevu bijednu teologiju: „Tekst Očenaša smo dobili u Novom zavjetu, koji je napisan na starogrčkom. Izraz ‘i ne uvedi nas u napast’ sadržan je u Mt 6,13 i Lk 11,4 uz identične riječi: καὶ μὴ εἰσενέγκῃς ἡμᾶς εἰς πειρασμόν. To znači da nije moguće kriviti predmetni tekst zbog pogreške u prijevodu ili zbog nesporazuma.”
Kako o. Nay dalje objašnjava:
Rimska crkva je možda u početku koristila grčki izvornik. No brzo se prešlo na latinski: “et ne nos inducas in tentationem”, što je doslovni prijevod grčkog jezika. Isto je i s engleskom verzijom “and lead us not into temptation”, ili talijanskom “non ci indurre in tentazione”.
Te su verzije rezultat prevođenja glagola εἰσφέρω / εἰσενέγκῃς (= voditi u, dovesti u) i imenice πειρασμός (= iskušenje, dokazivanje). Izvorni tekst ne nudi mogućnost alternativnog prijevoda. Nisam svjestan bilo kakvog razdoblja u povijesti Crkve kada je ovaj prijevod bio upitan. Jednostavno nema gramatičkog ili sintaktičkog razloga za to.
Naravno, Bergoglio ne misli da mu treba gramatički ili sintaktički razlog da izmijeni 2000-godišnji prijevod molitve koju je sam Utjelovljeni Bog diktirao. Bergogliju se to ne sviđa, pa mora van.
Međutim, zamjenski tekst koji je Bergoglio manevrirao u Italiji je teološka glupost, kako primjećuje otac Nay:
Nemam pojma odakle dolazi “i ne prepusti nas napasti”. Ponovljeni zakon 4,31 kaže: „Jer Gospod, Bog tvoj, milosrdan je Bog, on te neće ostaviti i neće te upropastiti i neće zaboraviti zavjeta s ocima tvojim, za koji im se zakleo.” (slično se spominje u Psalmu 94,14). Ako je to istina (a je), zašto bismo onda trebali moliti “i ne prepusti nas napasti“. Također, čini se da insinuira da bi nas Bog zapravo mogao “prepustiti” napasti što se približava bogohuljenju, jer se time krivi Bog kada Ga mi napuštamo. 2 Ljetopisa 15,2 kaže: “Ako li ga ostavite, i on će vas ostaviti..”
Na prigovor da nas Bog neće “uvesti” u napast, otac Nay odgovara očitim argumentom da “tekst ne kaže da je Bog začetnik iskušenja; đavao je ili su ljudi… U tom smislu, Krista vodi Duh Sveti u pustinju ‘da bi ga iskušao đavao’ (Matej 4,1)…“ Dakle, podvrgnut je kušnji, kako bi nam pokazao da se kušnja u obliku napasti može očekivati u skladu s objavljenom istinom da će “svi, koji pobožno hoće da žive u Kristu Isusu, trpjet progonstvo (2 Timoteju 3,12)”, pa je iskušenje upravo test vjere pod napasti od strane đavla ili njegovih sluga – test koji možemo proći ako odgovaramo Božjoj milosti.
(Nastavit će se.)