U ovom trenutku sve većeg pogoršanja Bergoglianskog debakla, izgleda da papa Bergoglio nema preostalih čvrstih branitelja u neokatoličkom establišmentu.
Osjećaj sada gotovo jednoglasne neotradicionalističke konstitutivnosti koja se suprotstavlja ludilu ovog pape sažeo je dr. Douglas Farrow, profesor teologije na Sveučilištu McGill, koji piše za Katoličko svjetsko izvješće o onome što on naziva “ponizni Bergoglio”:
“Kritičari su u pravu da je revolucija pogrešna. Ovo nije reforma; to nije ni pretvorba. To je osvajanje. Ako se ne zaustavi, vrata Hadde prevladat će Crkvu, koja će umrijeti posvuda baš kao što umire u zemljama samih revolucionara. Moramo se moliti Nebu da ga zaustavimo i biti spremni pomoći da ga se zaustavi, uvjereni u Gospodinovo obećanje da ta vrata neće prevladati i da njegova Crkva neće propasti.”
Na web stranici sedevacantista nije bilo oštrije procjene, ali se pojavljuje na stranicama “mainstream” izdanja koja se nikada ne bi mogla optužiti za zastrašujući “radikalni tradicionalizam”.
Farrowova slika osvajanja je dosta zapanjujuća. Doista, imamo papu koji se čini spreman za osvajanje Crkve kako bi je snizio do zemlje I obnovio prema vlastitom distopijskom “snu” onoga što ona treba biti, što predstavlja destiliranu suštinu degeneriranog neomodernističkog jezuitizma u kombinaciji s lukavim manevrima argentinske politike moći. Sjetite se osobne tvrdnje Bergoglia o vlastitoj namjeri u Evangelii Gaudiumu (EG), osobnom manifestu iz stavka 288, za razliku od bilo čega u povijesti papinstva:
Sanjam o “misionarskoj opciji”, odnosno misionarskom impulsu koji može transformirati sve, tako da se običaji Crkve, načini rada stvari, vremena i rasporeda, jezika i struktura mogu prikladno usmjeriti na evangelizaciju današnjeg svijeta umjesto za njezino samoočuvanje.
To što Bergoglio vidi opoziciju između njegovog “sna” i samodržavanja Crkve više je nego očito ćudljivo. Kao što je rekao svom prijatelju Eugeniu Scalfariu tijekom tog sramotnog intervjua s La Repubblica, nedugo prije nego što se pojavio EG, o Vatikanu II: “Saborski oci su znali da je otvorenost modernoj kulturi značila vjerski ekumenizam i dijalog s nevjernicima. Ali nakon toga je vrlo malo učinjeno u tom smjeru. Imam poniznost i ambiciju da želim nešto učiniti.”
Čini se da imamo posla s nekim manijakom koji se nekako uspeo na stolicu Petra, te predstavlja nečuveno jasnu i prisutnu opasnost za vjeru.
Destruktivna crkvena transformacija Bergoglia uključuje nečuveno shvaćanje “sinodalne Crkve” u skladu s raskršćanstvom koje bi doslovno zamijenilo Crkvu koju je utemeljio Krist.
U svom obraćanju na 50. obljetnicu “univerzalne sinode” Pavla VI. U Rimu, Bergoglio je govorio o “predanosti izgradnje sinodalne crkve”, izjavljujući: “Uvjeren sam da u sinodnoj Crkvi veća svjetlost može biti izlivena na vršenje Petrovog prvenstva. “
Na ovoj sinodalnosti Bergoglio će graditi svoju crkvu, a vladat će nad njom apsolutni monarh za kojeg se čini da on misli da jest. A kakva je to “sinodna Crkva”, ako ne samo pomno narisan list smokve kako bi sakrio golu Bergogliovu volju, kao što smo vidjeli kod još jedne izmanipulirane sinode.
Što nam govori o Bergogliu, to da su prve riječi dokumenta koji je začepio grlo sinodnih otaca, jasno zavaravajući citat Pisma, naizgled slučajno iz Novog Zavjeta, koji govori o mladim ljudima koji prorokuju?
On nam govori da on i njegovi suradnici imaju malo pouzdane predanosti istini, ali neumoljivu predanost dobivanju bilo kojeg rezultata kojeg želi “diktator Papa”
Jasno razočarani Sandro Magister piše da je Bergoglio postavio “Sve osim sinodne Crkve” i da je “prikazao” sinodalnost “kao nadmoćan plod biskupske sinode prošlog listopada”, iako o tome biskupi nikad nisu razgovarali – on je “raspustio dnevni red plenarnog zbora jednog od najvećih episkopata u svijetu, onoga Sjedinjenih Američkih Država” naredivši im da ne poduzimaju nikakvu akciju na krizu homoseksualnih svećenika u kojoj je on duboko ukorijenjen.
Isto tako, Bergoglio je “prepustio sebi, u Kini, one biskupi koji nisu dio tajnog sporazuma potpisanog krajem rujna između Svete Stolice i vlasti u Pekingu. “
Ali Magister – pretpostavljam da je samo ironičan – ne priznaje da je “sinodalnost” ništa drugo osim vozila za Bergogliovu diktaturu nad Crkvom i da djeluje samo u Rimu, gdje je u potpunoj kontroli postupaka koji su mu samo maskarada za vlastitu vježbu moći.
Možda po prvi put u svojoj povijesti, Petrovu katedru zauzima netko tko svoju moć smatra apsolutnom, čak i u pitanjima doktrine; koji čini veliku predstavu poniznog djelovanja za decentralizaciju crkvenog autoriteta, ali na način koji ga zapravo koncentrira kao nikada prije u osobi pape. Priznajući stvarno koliko, Bergogliev glasnogovornik fra. Thomas Rosica, bjesomučni pro-homoseksualni engleski atasnik Vatikanovog ureda za tisak, izjavio je kako slijedi:
Papa Franjo prekida katoličku tradiciju kad god želi jer je “slobodan od poremećenih veza [citirajući Bergoglia]”. Naša je Crkva doista ušla u novu fazu: s dolaskom tog prvog isusovačkog pape otvoreno vlada pojedinac, a ne autoritet samog Svetog Pisma ili čak diktata tradicije plus Pisma.
Ne može se tražiti bolji opis pape koji “nastoji uništiti Crkvu”.
https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/4226-the-pope-who-would-destroy-the-church
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.