Nismo se probudili jednog lijepog dana u 2017. kako bismo se našli iznenada suočeni s Euharistijskim svetogrđem koja se promovira s visoke pozicije. Bio je to dug, spor proces koji je vodio do ovog trenutka. Sastojao se u postupnom razrjeđivanju svetosti Svete Misne Žrtve i Presvetog Sakramenta u Njegovoj biti, uz institucionalno podnošljivo svetogrđe na tom putu. Pedeset godina desakralizacije završilo je u srži suprotstavljanjem čitavoj Katoličkoj tradiciji o najsvetijoj od svih Crkvenih tajni.
Prvi veliki korak bio je dopuštenje primanja Svete Pričesti stojeći na ruku – oštar prekid sa duboko ukorijenjenom praksom mnogih stoljeća klečanja u klanjanju na oltarskoj pregradi i primanja Pričesti na jezik, kao mala ptica koju hrane roditelji. Ta je promjena imala očiti učinak da ljudi pomisle kako Sveta Euharistija nije toliko tajanstvena i Sveta. Ako je sami možete uzeti u ruku kao običnu hranu. Osjećaj strahopoštovanja prema Presvetom Sakramentu sustavno je umanjivan i potkopavan kroz ovu modernističku ponovnu uspostavu drevne prakse koju je Crkva odavno prekinula u pastoralnoj mudrosti. I kao što je dobro dokumentirano, vjernici nisu sami tražili ukidanje običaja primanja Pričesti na jezik klečeći; to su nametnuli samozvani “stručnjaci”.
Drugi veliki korak bio je dopuštenje laicima da pričešćuju. To je pojačalo percepciju da je Crkva odustala od svega onoga po čemu je svećenik bitno različit od laika, o Misi kao Božjoj Žrtvi i Euharistiji kao Kruhu Anđela za kojega su samo pomazane ruke prikladne za rukovanje. Istina, svećenik je još morao reći čarobne riječi, ali nakon toga Jack i Jill mogli bi se izvući, uzeti zdjele i čaše i predati znakove članstva po klubu. ( Komentar HKZ-a – Bogu hvala Hrvatska je uglavnom bila pošteđena ovoga cirkusa, koji je ukorijenjen u Novom Obredu na zapadu)
Učinak tih “reformi” i drugih poput njih (zamjena veličanstvenog i tajanstvenog Latinskog sa narodnim jezikom, zamjena orgulja sa gitarama, okretanje svećenika kako bi se suočio s ljudima poput talk show domaćina, uklanjanje oltarskih pregrada, razmještanje Svetohraništa, uklanjanje odjeće i posuda i još mnogo toga) bio je da je oslabljena i pokvarena vjera ljudi u Misu kao pravu Žrtvu i u Euharistiji kao istinsko Tijelo i Krv Isusa Krista. Nije ni čudo da je nakon toga, ideja Euharistijskog posta i pripreme za Pričest, kroz Ispovijed, iščezla iz prakse za veliku većinu ljudi. Crkveni pastiri osobno nisu djelovali kao da su doista vjerovali više u te stvari, pa zašto bi onda njihova stada?
Ukratko, živjeli smo i patili pod pola stoljeća ritualnog umanjivanja i simboličke proturječje Crkvene vjere u uzvišene tajne Tijela i Krvi Kristove. Kao što su se žalili Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. „U našim je zajednicama nedostatak svake svijesti o razlikama između dostojnih i nedostojnih pričešćivanja – jedne od najosnovnijih lekcija koju su djeca prije učila na vjeronauku.“
Djeca su u tim primitivnim ” pred Vatikan II. danima” bila podučavana da prakticiraju vrlinu i izbjegavaju smrtni grijeh, jer bi trebali poželjeti da su u mogućnosti primiti Gospodina i biti sve savršenije u Njemu, sve dok ne dostignu Nebesku slavu gdje bi posjedovati Njega zauvijek. Oni su bili poučeni da ako je Gospodin primljen u stanju smrtnog grijeha, počinjen je još jedan i gori grijeh. Učilo se djecu da je dobra Ispovijed, žaljenje zbog učinjenog grijeha i namjera da ga se izbjegne u budućnosti, dovoljno da se ova loša situacija ispravi i da se osoba vrati u Božje prijateljstvo. Tko bi mogao ozbiljno tvrditi da većina katolika vjeruje u bilo što od ovoga danas, ili da će čak prepoznati, odnosno razumjeti, ove pojmove?
Danas, barem u nekim zapadnim zemljama, gotovo svatko odlazi na Pričest kada dođe vrijeme. To je samo “ono što radite na Misi”. Teško da netko ide na Ispovijed; jedva da se netko ne pričesti, iz svijesti grijeha; a rijetko se nađe svećenik koji propovijeda o pravilnim dispozicijama za Pričest. (To je suprotno s Ivanom Vianneyom, koji je neumoljivo propovijedao o tim stvarima i uvelike pojačao svoju župničku predanost Sakramentu Ispovijedi i čestom Pričešćivanju. Nije slučajno da je on zaštitnik župnih svećenika. Zaštitnici bi se trebali imitirati).
Tako je tlo đavolski pripremljeno za posljednju fazu, u kojoj su sve prepreke Svetoj Pričesti teoretski i praktično raspuštene. U općenitoj situaciji u kojoj nekolicina Katolika još uvijek prisustvuju Misi, čini se okrutnom i neobičnom kaznom da se izdvoje takozvani “razvedeni i ponovno vjenčani” ljudi za poseban tretman: “Ne smijete odlaziti na Pričest, ali u međuvremenu, zlostavljajući i bludni tinejdžeri, kontracepcijski parovi, obitelji koje ponekad preskaču Nedjeljnu Misu zbog sportskih događaja – svi su dobrodošli da se pojave, kao i obično! “
Ovo je velika slika koja, po mom mišljenju, objašnjava zašto su liberali ili progresivni ljudi u Crkvi potpuno nesposobni da vide zašto bi netko prigovorio 8. poglavlju Amorisa Laetitije koje sadrži nuklearnu bilješku.
Oni zapravo ne vjeruju da je Misa prava Žrtva Isusa Krista Presvetom Trojstvu; oni zapravo ne vjeruju u transupstancijaciju i pravu Prisutnost; oni ne vjeruju da jedu i piju Tijelo i Krv Božju; oni ne vjeruju da će onaj tko jede i pije nedostojno – jesti i piti svoju vlastitu osudu, baš kao što oni koji jedu dostojno zasijavaju svoje duše i tijela za slavno uskrsnuće.
Amoriti, kako ih možemo nazvati, vide “Euharistiju” kao bratsko okupljanje, društveni događaj, potvrdu ljudske vrijednosti, “slavlje” Božje “bezuvjetnu ljubav” i sve druge slogane Hallmark-a koji nam dolaze na pamet. Unutar granica ove horizontalne i površne teologije, nema mjesta za bilo kakve zahtjeve i zabrane: svi su dobrodošli i sve prolazi! Budući da je Euharistija jelo koje simbolizira Božju dobrodošlicu grešniku, nema razloga isključiti bilo koga, iz bilo kojeg razloga, od sudjelovanja u “stolu obilja”.
Amoris Laetitia se uklapa u ove veće povijesne putanje pri čemu je Misa ogoljena od Svog transcendentnog, tajanstvenog, strašnog i izazovnog žrtvenog realizma i gurana konstantno u smjeru običnog brašna s običnim ljudima koji rade obične stvari u ovozemaljsku kraju, s prisilnom spontanošću i neugodnom banalnošću koja nije uspjela privući priljev masa, kako je predvidio Pavao VI. U takvoj Misi, postoji li nešto za napraviti, da se primi Pričest? Tko bi ikad razmišljao o tome da ide samo zbog Boga i da promatra Njegovu ljepotu? Mogućnosti i poticaji za klanjanje praktički su nepostojeći u Novom Obredu.
U takvim okolnostima, postavljanje prepreke između besplatnog obroka i gostiju koji misle o sebi dobro, jer su se pojavili, praktički je nezamislivo.
U stvarnosti, Misa je beskrvna Žrtva Križa, koja je uprisutnjena u našoj sredini; to je istodobno i nebeska svadbena svečanost novog slavljenika Krista. Euharistija je Sakrament jedinstva jednog tijela nevjeste ukrašene milošću i Zaručnika koji je njezina jedina sreća.
Nisam iznenađen kad otkrijem da u tradicionalnim latinskim Misama širom svijeta, uključujući i Sjedinjene Države, vidim dva povezana fenomena: veliki broj vjernika koji idu na Ispovijed prije i za vrijeme Mise; i pravedan broj vjernika koji ostaju u klupama i ne idu naprijed na Pričest. Unutarnja pobjeda jednoga, unutarnje suđenje drugoga, poznati su samo Bogu. Ali ovo je očito: svi su došli da Ga štuju. Došli su kao odgovor na Njegovo Veličanstvo. Došli su ispuniti svečanu obvezu vrline religije. Bilo da su osobno spremni primati Pričest ili ne, to pitanje je na drugoj razini. Ovo je zdravost koja prevladava u području tradicije; to je razum koji otvara put za svetost.
https://onepeterfive.com/fifty-year-descent-footnote-351-progressive-desensitization-holy-eucharist/
Pravila komentiranja: HKZ cijeni i potiče komentare čitatelja. Komentare ipak treba ograničiti na temu, da budu precizni i jasni, poželjno bi bilo da se podupru činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu vrijeđalo bilo koga, niti je namijenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava, također nije namijenjen za učestalo osobno blogiranje niti za teološke rasprave među komentatorima. Nije tajna da postoje uljezi koji mogu napraviti štetu, zbog toga neke komentare moramo brisati. Ako ispunjavaju ova pravila, objavljeni komentari ne moraju nužno odražavati stajalište HKZ-a.