Predprošle nedjelje [11. veljače 2018.] pojavio se zanimljiv intervju na Vita Diocesana Pinerolese [web stranica biskupije Pinerolo u Italiji, pokraj Torina u Pijemontu] (godište 9, br. 3) u kojem novoimenovani biskup Derio Olivero, komentira dokumente Pijemontske biskupske konferencije koja daje smjernice za primjenu apostolske pobudnice Amoris Laetitia.
La Bussola Quotidiana je već izvijestila o biskupu Pinerolu ranije, kada je, prije nego što je bio postavljen za biskupa, blagoslovljen od laika.
(Slično kao i Bergoglio – dopustivši polaganje ruku na svoju glavu od strane laika, u stvari daje vlast nad sobom nekome tko nije predstavnik hijerarhije Crkve Isusa Krista. Komentar HKZ)
Neki citati iz ovog intervjua su nas impresionirali, što je čini se indikativno. Jedan od njih smatramo uistinu briljantnim: “Tako brak i dalje ostaje neraskidiv [indissolubile], ali ne i nesalomljiv [infrangibile].” Žao nam je – nismo to baš razumjeli. Čini se da nismo dobili dopis kako postoji nova kategorija lomljivosti ili nesalomljivosti. Znači li to da ako se dvoje ljudi vjenčaju, [njihov brak je] u nekom smislu neraskidiv, ali ga možemo slomiti (u svakom smislu)? A što se onda događa? Sljedeća rečenica osvjetljava: “Za one koji su ujedinjeni u novoj zajednici, može postojati način koji dovodi do njihovog potpunog integriranja”.
Ova rečenica ima logičan slijed kojeg je lako razumio novinar, koji je zapravo pitao: “Može li takav pristup voditi prema davanju blagoslova toj novoj zajednici?” Biskup Olivero je odgovorio: “U dokumentu Pijemontske biskupske konferencije to nije razmatrano, ali vjerujem da bi to moglo biti dobro rješenje. Nakon kratkog putovanja [cammino] mogli bismo predvidjeti davanje blagoslova koji bi predstavljao prepoznavanje valjanosti veze.”
Znači li to, u praksi, da bi pored prvog valjanog sakramentalnog braka jednog ili oba partnera, Crkva dodala blagoslov kojim bi stavljala pečat na drugu zajednicu? Govoreći o Amoris Laetitii, biskup izlaže o onome što mu se čini da su njezine dvije velike novosti. “Prvo: Više se ne može reći da svi oni koji se nalaze u takozvanim nepravilnim situacijama žive u smrtnom grijehu, jer postoji mnogo pitanja koja treba razmotriti. Više nema automatizma. Postoji samo analiza pojedinačnih slučajeva. Drugo: Božja milost je također na djelu u životima razvedenih i ponovno vjenčanih.”
“Ova dva velika načela otvaraju vrata mogućnosti da se napravi put dobrodošlice i pratnje koji im pomaže u razlučivanju (savjest pojedinca je ta koja odlučuje, a ne savjest svećenika) kako bi procijenili mogućnost integracije koja vodi do sakramenta.” Dakle, prema razumijevanju ovog biskupa, svećenik, za kojeg se pretpostavlja da je ispovjednik, ne odlučuje o stanju osobe koja mu je došla po smjernice.
Pitamo se što se dogodilo Sakramentu Pomirenja i zašto bi ga uopće trebalo zadržati. A ako svijest pojedinca odluči, koja je svrha biskupskih brakova? Ako sam uvjeren da moj prvi brak nije valjan, zašto bih trošio novac i vrijeme prolazeći kroz proces s biskupijom? I pogledajte ovaj zadnji citat: “Amoris Laetitia ide izvan pravne logike. Par koji u savjesti u potpunosti živi svoju novu zajednicu u svim svojim aspektima može doći do Sakramenata, nakon kratkog putovanja. To nam pomaže da shvatimo da Sakramenti nisu nagrada za one koji su dobri.”
U svjetlu ovih tumačenja čini se da je očito i hitno imati odgovor od pape na pet dubia, koje je do sada odbijao. Možda je prikladno podsjetiti se na njih, jer svaka od pet dubia dodiruje točke koje je razvio biskup Olivero.
Prvo: Pitamo se je li, nakon što je potvrđeno u Amoris Laetitia 300-305, sada je moguće dodijeliti oprost u Sakramentu pokore i tako omogućiti Svetu Pričest osobi koja je, vezana pravom bračnom vezom, a sada živi more uxorio s drugom osobom, bez praćenja uvjeta koje je predvidio Familiaris Consortio 84 i ponovio Reconciliatio et Paenitentia 34 i Sacramentum Caritatis 29. Može li se izraz “u određenim slučajevima” u bilješci 351 stavka 305 pobudnice Amoris Laetitia primijeniti na razvedene koji su u novoj zajednici i koji nastavljaju živjeti more uxorio?
Drugo: Nakon post-sinodalne pobudnice Amoris Laetitia (304), je li još uvijek na snazi nauk enciklike sv. Ivana Pavla II. Veritatis Splendor 79, utemeljen na Svetom Pismu i Tradiciji Crkve, o postojanju apsolutnih moralnih normi, valjanih bez iznimke, koje zabranjuju intrinzična zla djela?
Treće: Nakon Amoris Laetitia 301, je li još uvijek moguće potvrditi da je osoba koja obično živi u suprotnosti sa zapovijedima Božjeg zakona, kao što je, na primjer, zapovijed koja zabranjuje preljub (Matej 19, 3-9) u objektivnom stanju teškog stalnog grijeha (vidi papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Deklaracija od 24. lipnja 2000.)?
Četvrto: Nakon afirmacije Amoris Laetitia 302 o “okolnostima koje ublažavaju moralnu odgovornost”, vrijedi li još uvijek učenje enciklike sv. Ivana Pavla II., Veritatis Splendor 81, utemeljeno na Svetom Pismu i Tradiciji Crkve, prema kojem “tvrdnje ili namjere nikada ne mogu pretvoriti intrinzično zlo djelo po svojstvu njegovog objekta u djelo ‘subjektivnog’ dobra ili djelo branjivo kao izbor“?
Peto: Nakon Amoris Laetitia 303, vrijedi li još uvijek učenje enciklike sv. Ivana Pavla II., Veritatis Splendor 56, utemeljeno na Svetom Pismu i Tradiciji Crkve, koja isključuje kreativno tumačenje uloge savjesti i potvrđuje da savjest nikada nije ovlaštena legitimirati iznimke apsolutnih moralnih normi koje zabranjuju djela koja su u osnovi zla po svojstvu njihovog objekta?