Blog Sandra Migistera pružio je neke informacije o nekim potpuno predvidivim efektima o 50. godišnjici „ekumenizma“ i „ekumenskog dijaloga“: Katolici su de facto postali protestanti, dok protestanti ne samo da nisu ostali kakvi su bili već su postali liberalniji više nego ikad.
Magister izvještava: „Događa se sve više i više da protestantska školska djeca iz sjeverne Europe posjećuju Rim, a dovode ih njihovi učitelji kako bi prisustvovali Katoličkoj Misi, da vide kako to izgleda te, kad su već tu, odu na Svetu Pričest. I nitko nije voljan spriječiti ih da to čine jer to ne bi bilo „ekumenski“.
Magister ističe kako je rastuća praksa svetogrdnog zajedničkog pričešćivanja „efekt povećavanja trke do dna između dviju vjera, u mentalitetu mnogih protestanata i Katolika u Europi i Americi“. Naveo je podatke Georgetown University Pew Research Centra koji daje empiričku potvrdu protestantizacije Katolika koji više ne prihvaćaju nikakvo Crkveno učenje koje se ne slaže s njihovim osobnim odobrenjem.
Pew Centar izvještava da je u Sjedinjenim Državama 65% Katolika i 57% protestanata koji kažu kako su oni uvjereni da su sličnosti između njihovih vjera mnogo veće nego različitosti. To je besmisleno stanje stvari, radikalno odstupanje od čak osnovne moralnosti uglednih protestantskih denominacija koje osuđuju ne samo razvod i kontracepciju već abortus, „gay brakove“ i „ređenje“ žena.
Također, „ u zapadnoj Europi, više od pola protestanata i Katolika razmišljaju na isti način“.
Ono što se zbiva može se povezati s tendencijom termičke ravnoteže koja se događa kada se toplo i zaštićeno mjesto izlaže vanjskoj hladnoći. Zaštićeno mjesto postepeno poprima vanjsku temperaturu ili joj se u najmanju ruku približava. Tako je i preveliko „otvaranje svijetu“ Drugim Vatikanski Koncilom proizvelo hlađenje apostolske gorljivosti među vjernicima, među kojima većina, a može se sada sa sigurnošću reći, vjeruje da nema ništa tako strašno lošega u protestantizmu.
Zanimljivo je, međutim, da podaci također pokazuju vrstu međusobnog miješanja „termičkih“ efekata u stajalištima Katoličkog i protestantskog prostora. Magister uočava da ono što je stoljećima bilo jedno od najjačih čimbenika podjele, protestantsko uvjerenje da se spasenje postiže „sola fide“ (vjerom samom), dok Katolička vjera mora biti popraćene i djelima, sada više nije ono što ih razdvaja.
Sada se dogodilo da skoro svugdje, to znači čak i među protestantima, većina misli da su i vjera i djela nužni.
Nadalje, kako piše Magister, poslije pola stoljeća ekumenskog dijaloga, Luteranska „ sola fide“ nalazi dobar broj podupiratelje među Katolicima: U Italiji i Njemačkoj četvrtina Katolika je podržava, a u Engleskoj, Švicarskoj i Francuskoj čak trećina. Drugim riječima, ako su podaci ispravni dobar dio Katolika su sada više protestanti u svojim vjerovanjima, vezano za nužnost dobrih djela da bi se postiglo spasenje nego većina protestanata.
Ovaj razvoj je svakako bio podržan od strane pape Franje tijekom jedne od njegovih avionskih press konferencija.
Još jednom vidimo zašto je Pio XI zabranio bilo kakvo sudjelovanje Katolika u ekumenskom pokretu koji je imao porijeklo u protestantskim sektama 1920-tih. On je predvidio to što se očituje pred nama danas: da je ekumenizam samo zavodljivo dizajnirani način na koji će Katolička Crkva biti navedena na prihvaćanje Protestantizma, koji omekšava ili čak nadilazi njezina vlastita učenja tijekom ekumenskog dijaloga, kako se ne bi uvrijedilo ekumenske partnere, uključujući i Anglikance koji sada zaređuju žene za svećenike i biskupe, te imaju obred „ gay vjenčanja“.
Takvo je tegobno stanje iz kojega će naša Fatimska Gospa izbaviti Crkvu, kada crkveni vođe ispune Njen Zahtjev. Tada će Crkva biti obnovljena, baš kao što je bila obnovljena nakon svake krize u njenoj povijesti.