Pokopati Benedikta

Iako Benedikt još živi, ​​Franjo ga pokušava pokopati. Nakon njegovog izbora 2013. godine, Franjo je počeo slijediti plan kojem se Joseph Ratzinger suprotstavljao tijekom svoje karijere. Naglasak na pastoralu nasuprot doktrini, promicanje raznovrsnih disciplinskih i doktrinarnih pristupa u mjesnim crkvama, otvaranje pristupa Pričesti razvedenima i ponovnim vjenčanjima – sve ove prijedloge je odmjerio i odbacio Ratzinger prije više od deset godina u žestokoj raspravi s Walterom Kasperom. Bilo kako bilo, Franjo sada nastoji obrnuti [nastojanja] Ratzingera.

Sukob je započeo pismom iz 1992. godine koji se odnosi na “temeljne elemente koji se trebaju smatrati već dogovorenim” u radu katoličkih teologa. Neki teolozi su sugerirali da bi doktrina iako univerzalna i nepromjenjiva, mogla biti prilagođena kako bi se akomodirale diskretne pastoralne stvarnosti – dopuštajući liberalniji pristup u Zapadnoj Europi i konzervativniji u Africi.

Kako bi se zaštitili od ove ideje, papa Ivan Pavao II i Ratzinger, tadašnji čelnik Kongregacije za nauk vjere, inzistirali su da je univerzalna Crkva “ontološka i temporalna stvarnost nad svakom pojedinom i zasebnom Crkvom”. Ne bi bilo raznolikosti anglikanskog stila za katolike – ne pod Ivanom Pavlom.

Iza ove naizgled akademske rasprave o lokalnoj i univerzalnoj Crkvi stajalo je neslaganje oko Pričesti za razvedene i ponovno vjenčane. Kasper je 1993. prkosio Ivanu Pavlu tako što je predložio da pojedini biskupi budu sposobni odlučiti hoće li ili ne dati Pričest razvedenim i ponovno vjenčanim. Iako se zaustavio prije poziva na promjenu doktrine, rekao je da treba postojati “prostor za pastoralnu fleksibilnost u složenim, individualnim slučajevima”.

Godine 1994. Vatikan je odbacio Kasperov prijedlog s pismom kojeg je potpisao Ratzinger. “Ako se razvedeni građani ponovno vjenčaju, oni se nalaze u situaciji koja objektivno krši Božji zakon. Posljedično, oni ne mogu primiti Svetu Pričest sve dok traje takva situacija.”Kasper nije bio spreman zaustaviti se. U festschriftu objavljenom 1999. godine, kritizirao je pismo Vatikana iz 1992. godine i inzistirao na legitimnoj neovisnosti lokalnih crkava.

Ratzinger je odgovorio osobno sljedeće godine. Upravo zbog takvih odgovora stekao je svoj ugled kao kruti doktrinalni izvršitelj, ali ova je karikatura nepravedna. Benedikt je oduvijek bio pjesnik Crkve, čovjek u čijem u čijem pisanju njemački romantizam cvjeta u pravovjerje. Vidimo to ovdje u njegovoj obrani kršćanskog jedinstva. On opisuje Crkvu kao “ljubavnu priču između Boga i čovječanstva” koja je usmjerena prema jedinstvu. On čuje Evanđelje kao neku vrstu teološke devete simfonije, u kojoj je cijelo čovječanstvo privučeno kao jedno:

Osnovna ideja svete povijesti jest zajedničko okupljanje, povezivanje ljudskih bića u Jedno Tijelo Kristovo, jedinstvo ljudskih bića i kroz ljudska bića cijeloga stvorenja s Bogom. Postoji samo jedna mlada, samo jedno Kristovo Tijelo, ne mnogo mladenki, ne mnogo tijela.

Crkva nije “samo struktura koja se može mijenjati ili srušiti po volji, koja nema nikakve veze sa stvarnošću vjere kao takvom.” “Oblik tjelesnosti pripada samoj Crkvi.” Ovaj oblik, ovo tijelo, mora biti voljeno i poštovano, a ne odloženo na stalak.

Ovdje počinjemo vidjeti kako pitanje univerzalnosti Crkve utječe na naizgled nepovezana pitanja, kao što su zajedništvo, razvod i ponovni brak. Ratzinger je citirao Prvu poslanicu Korinćanima, gdje Pavao opisuje jedinstvo Crkve u smislu dva Sakramenta – Pričesti i braka. Baš kao što su njih dvoje postali jedno tijelo u braku, tako su u Euharistiji mnogi postali jedno tijelo. “Jer smo mi mnogi jedan kruh i jedno tijelo, jer smo svi sudionici toga jednoga kruha”.

Vezu koju Pavao povlači između braka, Euharistije i jedinstva Crkve trebala bi poslužiti kao upozorenje za svakoga tko bi se igrao s jednim od to troje. Ako se jedno tijelo univerzalne Crkve može podijeliti, može se podijeliti i “jedno tijelo” bračnoga para. I Pričest – znak zajedničkog vjerovanja i prakse – može se okrenuti razjedinjenju, s ljudima koji ne dijele ista uvjerenja koja su ih prethodno povezivala.

Kasperov odgovor je došao u eseju kojeg je na engleskom jeziku objavila America [američki isusovački časopis op. pr.]. To je najraniji i najjezgrovitiji izričaj onoga što će postati program pape Franje. Počinje s ključnom razlikom: “Ne dosežem sam svoju poziciju apstraktnim rasuđivanjem, nego pastoralnim iskustvom.” Kasper zatim osuđuje “čvrsto odbijanje Pričesti svim rastavljenim i ponovno vjenčanim osobama i vrlo restriktivna pravila Euharistijskog gostoprimstva”. Tu imamo sve – sve kontroverze Franjine ere, više od desetljeća prije njegovog izbora.

(Valja napomenuti da su pretjerane izrazi poput čvrstog i vrlo restriktivnog, radi kojih je Kasper ponekad bio kritiziran, uveli entuzijastični prevoditelji i nisu imali ekvivalent u njemačkom tekstu.)

Lebdeći u pozadini ovog spora, među tolikim katoličkim prijeporima, pitanje je liturgije. Ratzinger je već bio poznat kao zagovornik “reforme reforme” – programa koji izbjegava liturgijski poremećaj, dok polagano dovodi liturgiju u kontinuitet sa njenim povijesnim oblikom. Kasper, naprotiv, koristi poremećaj koji je uslijedio poslije Drugog vatikanskog sabora da opravda daljnje promjene u katoličkom životu: “Naši ljudi su svjesni fleksibilnosti zakona i propisa; tijekom proteklih desetljeća doživjeli su mnogo toga. Oni su živjeli kroz promjene koje nitko nije očekivao ili čak nije mogao zamisliti.” Evelyn Waugh opisao je kako su katolici u vrijeme Drugog vatikanskog sabora doživjeli “površinsku revoluciju onoga što se tada činilo trajnim.” Kasper prihvaća tu površinsku revoluciju, nadajući se da će opravdati drugu, dublju [revoluciju].

On žali što Ratzinger ne vidi stvari na njegov način: “Nažalost, kardinal Ratzinger je pristupio problemu odnosa univerzalne crkve i lokalnih crkava s čisto apstraktne i teorijske perspektive, bez da se uzmu u obzir konkretne pastoralne situacije I iskustva.” Ratzinger nije uspio uzeti u obzir ono što Kasper naziva “podacima” iskustva: “Povijesti se dakle moramo obratiti za prikladnu teologiju,” gdje ćemo naći mnoge primjere pohvalne “raznolikosti “.

Iako je Kasperov jezik posut klišejima (“podaci”, “raznolikost”, “iskustvo”) ima istinsku retoričku privlačnost. Želimo vjerovati da može postojati mir, mir, iako mira između Crkve i svijeta nema. Baš kao što nas može ponijeti vizija jedinstva, može nas zavarati obećanje udobnosti. Kontrast između ove dvojice je jednako retorički kao i doktrinarni: Ratzinger nadahnjuje; Kasper olakšava.

Urednici America-e pozvali su Ratzingera da odgovori, a on se nevoljko složio. Njegov odgovor bilježi da je krštenje doista trojstveni događaj; mi smo kršteni ne samo u [Ocu, Sinu i Duhu Svetomu], već i u Imenu Oca, Sina i Duha Svetoga. Nismo postali članovi jednog od različitih lokalnih kršćanskih udruženja, već smo sjedinjeni s Bogom. Iz tog razloga, “Bilo tko kršten u crkvi u Berlinu uvijek je kod kuće u crkvi u Rimu ili u New Yorku ili u Kinshasu ili Bangaloreu ili gdje god, kao da je on ili ona krštena tamo. On ili ona ne moraju podnijeti obrazac promjene adrese; to je jedna i ista crkva. “

 “Kasper je 2001. godine zaključio raspravu pismom uredniku, u kojem je tvrdio da “ne može biti potpuno nastrano … pitati se o konkretnim akcijama, ne u političkom, nego u pastoralnom životu.” Činilo se da je polemika tu završila. Ratzinger je postao papa, a Kasperov prijedlog je zaboravljen.

Dvanaest godina kasnije, novoizabrani papa Franjo je dao Kasperovom prijedlogu novi život. U svom prvom Angelusu, Franjo je izdvojio Kaspera na slavu, ponovo ga predstavivši univerzalnoj Crkvi kao “dobrog teologa, talentiranog teologa” čija je najnovija knjiga “toliko dobra” donijela Papi. Sada znamo da je Franjo pažljivo čitao Kaspera dugi niz godina. Iako je obično prikazan kao spontan i ne ideološki, Franjo je stalno unaprjeđivao plan kojeg je Kasper zacrtao prije više od desetljeća.

Pred ovim izazovom Benedikt je zadržao gotovo savršenu šutnju. Jedva je potrebno dodati riječi u kojima je odlučno odbacivao program Kaspera i Franje. Pa ipak, neugodnost ostaje. Nijedan papa u živom sjećanju nije se tako izravno suprotstavio svom prethodniku – koji u ovom slučaju živi samo malo dalje uzbrdo. Zato pristaše Franjinog plana postaju nervozni kad god Benedikt progovori, kao što je nedavno učinio hvaleći kardinala Saraha. Kad bi njih dvojica bila u istinskoj slozi, Franjine pristaše se ne bi bojali učenog, nježnog Nijemca koji hoda Vatikanskim vrtovima.

I tako dvojica papa, aktivni i emeritus, govoreći i šutljivi, ostaju u sukobu. Na kraju, nije važno tko dolazi posljednji ili najviše govori; ono što je važno je tko misli umom Crkve koja je vidjela bezbrojne hereze kako dolaze i odlaze. Kada se Benediktove zanosne riječi uspoređuju s plitkoumnostima njegovog nasljednika, teško je ne primijetiti razliku: jedan Papa je jeka Apostola, a drugi papagaj Waltera Kaspera. Budući da ta razlika u govoru odražava razliku u vjerovanju, može se predvidjeti. Bez obzira na to tko prvi umire, Benedikt će nadživjeti Franju.

https://www.firstthings.com/web-exclusives/2017/05/burying-benedict

One Comment

  1. Ivan

    Prekrasno, pročitao sam tekst bez daha, i ne može se ne primijetiti koliko je Benedikt puta govorio za vrijeme svog pontifikata, a koliko malo su citirane njegove riječi, a kad i jesu javna svjetska glasila su uvijek imala samo riječi kritike za njega. Sada potpuno obrnuti fenomen, Papa Franjo lice godine, Rolling stonesa, čitava klika savjetnika, sastanci sa novinarima, “slučajno” zabilježene situacije u kojima daruje siromahe, itd… Ali Isus je rekao svojim Apostolima i učenicima vi niste od ovoga svijeta, jer vas svijet mrzi što idete za Mnom. I sada pitanje za cijeli kršćanski narod u svijetu – kao na kvizu – pogodite tko je pravi papa?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *