Na svom predavanju na Erasmusu 2015., nadbiskup Charles Chaput pozvao je američke biskupe da preispitaju ulogu Crkve u građanskoj solemnizaciji braka: “Današnje odbijanje vođenja građanskih brakova, kao način dosljednog otpora, ima znatno više vrijednosti u svjedočenju nego da budemo izbačeni iz bračnih poslova od strane vlade kasnije, što će se vjerojatno dogoditi.”
U prethodne dvije godine, takva razmatranja su dobila zamaha, jer prijetnje vjerskim slobodama kršćana ne prestaju, a sadašnja vlast nudi samo govor, a ne [stvarno] olakšanje. Kako se američki biskupi Katoličke Crkve okupljaju idući tjedan u Indianapolisu na godišnjem proljetnom susretu, ova tema možda bi mogla biti ključna točka njihove rasprave. Ali postoji nekoliko razloga zašto bi Crkva trebala izbjegavati odvajanje od građanskog priznavanja braka.
Prvenstveno, “izlazak iz građanskih vjenčanja” bi produžio suvremeno shvaćanje da je brak stvar države i podložan definiciji države. U Katoličkoj teologiji zapravo ne postoji “građanski brak”. Jednostavno brak je temeljni društveni odnos ljudskog društva. Obitelj prethodi i temelji naciju, a šire govoreći, civilnu državu koja upravlja politikom. Brak uspostavlja obitelj, obitelji uspostavljaju zajednice, a zajednice su organizirane u građanske entitete. Država ne stvara brak kao što ne stvara ni ljudske osobe.
Katolička Crkva priznaje neke brakove – one koji postoje između krštenih ljudi – kao Sakramente. Ali sakramentalnost tih unija je neka vrsta uzdizanja njihove prirodne stvarnosti. Sakrament braka, u katoličkom pogledu, nije nešto sasvim drukčije od prirodne stvarnosti braka; to je umjesto toga jednostavno unikatan atribut nekih brakova. Prema Katoličkoj Crkvi, sakramentalni je brak podskup braka, a ne druga vrsta.
Crkva ima obvezu regulirati brakove katolika – postaviti norme za njihovo slavljenje i za zajednički život – zbog svoje odgovornosti za duhovno zdravlje njezinih članova. No, Crkva ima interes za sve brakove, zbog svoje kritičke i temeljne uloge u ostvarivanju općeg dobra.
Država ima očitu obvezu prepoznavanja i uređenja brakova. Državna je dužnost osigurati da brak ima dobro uređeno i dobro podržano mjesto u javnom životu, kako bi se osiguralo da nije podložan zlostavljanju i kako bi se osiguralo da djeca, prirodni plod braka, uživaju u blagodatima bračne zajednice svojih roditelja. I sama Crkva je to hrabro zastupala u borbi protiv redefiniranja braka.
Odvajanje državnog priznanja braka iz Crkve potiče zbunjenost. To podrazumijeva da je “građanski brak” samo ugovorna veza uspostavljena pozitivnim zakonom i podložna promjenama prema ćudi naroda. To podrazumijeva da interes države za brak i Crkveni [interes] nemaju veze jedan s drugim. To podrazumijeva da nemamo pravo očekivati da država podupre poziv oženjenih ljudi. I to potkopava sposobnost Crkve da državu drži odgovornom prema njenim dužnostima.
Bez sumnje, naše države nisu uspjele u braku. Razvod braka bez krivice oduzima supružnicima zaštitu koju im duguje država i omogućava jednostrano napuštanje bez posljedica. A redefiniranje braka potkopava podršku jedinstvenom mjestu prirodne obitelji u našem zajedničkom životu i prava djece da ih odgajaju njihovi prirodni roditelji. Ali ako Crkva pere svoje ruke od “građanskog braka”, izgubit će vjerodostojnost da se zalaže za oženjene ljude i njihovu djecu, a državu će dodatno osloboditi od obveze pravičnosti.
Postoji također i praktična posljedica razdvajanja vjerskih brakova od civilnog priznanja. Broj ljudi koji se žene u svetom kontekstu – u ritualima Crkve – dramatično su se smanjili u ovoj zemlji. Ako se uvede nova neugodnost, vjerojatno će se nastaviti pad. Parovi koji su već nerado gledali na “crkveno vjenčanje” koristit će ovo kao izgovor da se odreknu vjerske svečanosti i da budu vjenčani na plaži ili u planinama ili u dvorani za prijem, kako to rade njihovi prijatelji. Iz perspektive katoličke teologije to znači da će biti lišeni sakramentalne milosti – to je velika cijena za mogućnosti svjedočanstva.
Ustupanje prostora vrijednostima seksualnog slobodarstva neće zaustaviti njihov napredak. Crkva u Americi nastavit će se suočavati s progonom zbog života prema osnovnim vrijednostima Evanđelja. Ona bi trebala nastaviti, hrabro i proročki, živjeti kao što je oduvijek živjela. Ona bi trebala pozvati državu pred lice pravde, svjedočiti istini našeg čovječanstva i prihvatiti progon kao što je to učinio Krist, hrabro i ljubazno gledajući u oči svojih progonitelja.
https://www.firstthings.com/web-exclusives/2017/06/the-civil-marriage-business