Povezivanje papinskih namjera: Amoris Laetitia i razdvajanje Crkve i države

Pravovjerni katolici često optužuju teologiju pape Franje da je nekoherentna. Međutim, iako je istina da mnoga od njegovih teoloških uvjerenja nisu povezana jedna s drugima ili s katoličkim pravovjerjem, postoji dosljednost među nekima koja se mogu činiti nepovezanima, čak i ako papa Franjo sam ne prepoznaje logičku vezu. Na primjer, njegova implicitna promicanja Pričesti za nezakonito ponovno vjenčane ljude koji žive more uxorio je sasvim u skladu s njegovim eksplicitnim promicanjem razdvajanja Crkve i države.

Ono što povezuje ovo dvoje je njegovo implicirano uvjerenje da milost ne može uistinu učiniti osobu pravednom u ovom životu. To je posebno očito u nedavnom uzdizanju smjernica za [primjenu] Amoris Laetitie od biskupa iz Buenos Airesa, na razinu službenog učenja Vatikana. Ove smjernice navode:

Ako nije moguće [da razvedeni i ponovno vjenčani] dobiju izjavu o ništavosti, [život u kontinenciji] zapravo ne može biti izvediv. Ipak, … moguće je poći na put razlučivanja. Ako dođe do priznanja da u konkretnom slučaju postoje ograničenja koja umanjuju odgovornost i krivnju (poglavlje 301-302), pogotovo kada osoba smatra da bi kasnije mogla pasti u grešku nanošenja štete djeci nove zajednice, Amoris Laetitia otvara mogućnost pristupa Sakramentima pomirenja i Euharistije (vidi bilješke 336 i 351).

Ideja da život u kontinenciji možda nije moguć ukazuje na to da neki katolici – unatoč tome što primaju posvetnu milost kroz krštenje – nisu sposobni biti dovoljno krjeposni da slijede moralni zakon. To znači da posvetna milosti nema sposobnost da doista posveti ljude, što je ideja koju je Tridentski sabor definitivno odbacio: “Ako netko kaže da su Božje zapovijedi, čak i one koje su opravdane i utemeljene  na milosti, nemoguće za izvršavati, neka bude anatema”. Sabor je ovu izjavu proglasilo kao odgovor na protestantsku doktrinu o imputiranoj pravednosti, uvjerenju da je spasenje u milosti koja nas proglašava pravednim, koja se suprotstavlja katoličkoj doktrini infuzijske pravednosti, uvjerenju da se spasenje sastoji od milosti koja nas zapravo čini pravednim. Pokazujući da milost nema sposobnost učiniti ljude dovoljno pravednim kako bi živjeli u kontinenciji, čini se da papa Franjo naginje prema protestantskom pogledu – i to nas ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom da je, više od bilo kojeg drugoga pape, hvalio teologiju Martina Luthera.

Bez obzira da li to papa Franjo shvaća ili ne, njegovo implicitno uvjerenje u imputiranu pravednost tvori teološko utemeljenje njegova uvjerenja da Crkva i država moraju biti odvojene, uvjerenje koje je očito u notornoj opaski koju je izrekao francuskim novinama La Croix: “Države moraju biti svjetovne, Konfesionalne države loše završavaju. To se protivi povijesti.” Ovo gledište ne samo da prkosi stoljećima katoličke tradicije, već također ne priznaje da se država oslanja na posvećenu milost – redovito danu samo po Sakramentima Crkve – kako bi ispunila jedan od njenih definicijskih ciljeva: mir.

Grijeh je prouzročio široko rasprostranjeni sukob, kojega čovjek, u svojoj nesavršenosti, ne može sam iskorijeniti, pa traži Božji dar posvećene milosti, jedine koja može stvoriti trajni mir. Budući da je Bog darovao ovaj dar Crkvi, a ne državi, kako bi nam bio dan kroz Sakramente, država se oslanja na Crkvu da postigne svoj cilj mira. U svojoj knjizi Prije Crkve i države: Studija o društvenom poretku u Sakramentalnom kraljevstvu Sv. Luja IX., Andrew Willard Jones objašnjava:

U području milosti, zakon je internaliziran u ljubavi. Taj pokret bio je traganje za spasenjem, istinskim mirom, objektom koji ovisi o Sakramentalnoj milosti i kao i o svećeništvu. Samo zato što duše krštenih nisu više bile podložne moći grijeha, pravi mir se mogao postići, a vanjski zakon, sila potrebna za prisiljavanje muškaraca na pravdu, mogao bi nestati.

Ukratko, ako je istina da samo posvećena milost može učiniti ljude dovoljno krjeposnim za pravi mir, onda se država mora uskladiti s poslužiteljem posvećene milosti, Crkvom, u nastojanju za mirom. S druge strane, ako je papa Franjo ispravan u svome implicitnom uvjerenju da posvećena milosti nema takvu sposobnost, tada država ne treba Crkvu, jer milost Crkve zapravo ne može pomoći u postizanju mira. Papa Franjino podupiranje razdvajanja Crkve i države tako počinje imati smisla.

U svjetlu dugogodišnje doktrine Katoličke crkve o infuzijskoj pravednosti, sigurno nema smisla katoliku – daleko manje papi – imati takav pogled na milost. Uostalom, po takvom gledištu milost se čini neispravnom, a budući da je milost Božja intervencija u našim životima, ovo gledište ukazuje na to da je i sam Bog neispravan. Tako postajemo pokvareni stanovnici pokvarenoga svijeta stvorenoga od strane pokvarenoga Boga, nesposobni disciplinirati naše želje ili čak primiti pomoć od Crkve. Prava transformacija, stvarni mir postaje nemoguć u ovom životu. Je li to vrsta svijeta koju je Krist obećao Njegovom narodu?

https://onepeterfive.com/papal-dots-amoris-church-state/

Ovo je komentar jednog svećenika na ovaj članak na onepeterfiver.com: Točno u cilj. Najprije mi dopustite da kažem u znak priznanja urednicima ove stranice, da ona pruža najbolje, relevantne, odlučujuće važne članke za članove Crkve u vrijeme neviđene krize. O tami počinjenoj sa mjesta gdje Crkva i svijet očekuju dijagram mira. Mir ostvaruje isključivo pravda. To Bog definira, ne papa Franjo. Točno u cilj, jer je papa Franjo novo – pelagijanski svjetovni humanist [koji] očito očajava za Isusom Kristom, zaljubljen u svoju viziju boljega Isusa. Patetični samo-potvrđeni protagonist antropocentričnog vjerskog pogleda. Čovjek postaje Bog, a papa Franjo je glasnik. Moramo pod njim patiti poput očitog iskušenja “I ne uvedi nas u napast” koje Krist dopušta da pročisti našu vjeru i proslavi Svoje Ime.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *