Izvadite Bartlesa i Jaymesa i bijeli Zinfandel jer su časopis America Magazine i njegova legija hipi katolika oduševljeni što je kardinal Blaise Cupich pokušao oživjeti pokušaj kojega je lukavo oblikovao pokojni kardinal Joseph Bernardin. U njegovom članku “Može li se u pogledu pro-životnih pitanja u Katoličku crkvu vratiti pristup “bešavne odjeće”?” Michael J. O’Loughlin, privrženik pape Franje koji je napisao ulizničku hvalu argentinskoj pošasti nazvanu Tweetajući Papa: Duhovna revolucija u 140 znakova, sugerira da je “vrh koplja” Franjine crkve u Americi kardinal Blaise Cupich koji će vratiti duh “stare škole”, staru liberalnu američku crkvu koju je kardinal Bernardin izgradio.
Budući da je jedno od temeljnih pitanja konzervativnih i tradicionalnih američkih katolika pobačaj, ako kardinal Cupich može preuzeti pokret za zaštitu života, onda on može, kao što je to kardinal Bernardin učinio, raspršiti otpor drugim liberalnim i ne-katoličkim politikama kardinala Cupicha. Kao rezultat toga, ključni govor kardinala Bernardina “Dosljedna etika života” zaslužuje uskrsnuće iz groblja crkve 1980-ih godina kojom su vladali stari liberali, jer u njemu nalazimo nacrt planu kardinala Cupicha da se probudi strašni stari duh kardinala Josepha Bernardina.
Kardinal Bernardin postigao je svoj uspješni udar protiv pokreta za zaštitu života u svojom genijalno osmišljenom predavanju iz 1983. godine na Sveučilištu Fordham, “Dosljedna etika života: američko – katolički dijalog”, koje je održao na blagdan sv. Nikole.
Bernardin je prigodom govora u Fordhamu razjasnio i proširio američko biskupsko pastoralno pismo “Izazov mira: Božje obećanje i naš odgovor”, kroz puni frontalni napad na agresivni pristup Reaganove vlade prema sovjetskom komunizmu koji je objavljen ranije te godine. Biskupi nisu bili previše sretni što je tiho – govoreći Jimmy Carter izgubio izbore 1980. godine. Međutim, kardinal Bernardin, koji je na mnogo načina, neobično briljantan čovjek, iskoristio je priliku da napadne i preuzme pokret za zaštitu života u Americi i na taj način da platformu podrške demokratskim političarima koje su čekali izbori naredne, 1984. godine.
Unatoč Bernardinovom pokušaju, republikanci, koje je vodio sam Gipper, pobijedili su 1984. godine. Ipak, „bešavna odjeća“ kardinala Bernardina vratit će se poput Marleyjevog duha u “Božićnoj priči” kako bi proganjala pokret za zaštitu života u Clintonovom i Obaminom razdoblju.
U “dosljednom etičkom životu”, vidimo sva obilježja crkve Bernardina, američke crkve nakon Vatikana II. Ironično citirajući o. Johna Courtneya Murraya D.I., kardinal Bernardin tvrdi da Crkva mora ući u “dijalog” s američkim liberalizmom i pružiti jedan od glasova u onome što neokonzervativac Richard John Neuhaus naziva u svojoj čuvenoj knjizi slijedeće godine (1984.) “Goli javni trg”. Za kardinala Bernardina “katolička moralna tradicija” ima “nešto vrijedno reći” na javnome trgu; ona nije učiteljica koja može zapovjediti poslušnost njezinim sljedbenicima. Tako Crkva nema moralnu vlast na javnom trgu; ona može ponuditi samo prijedloge, savjete i mišljenja – čak i katoličkim političarima i biračima. Nasuprot Božjem upozorenju da mrzimo svijet i upozorenju sv. Pavla u “Pismo Efežanima” da kršćani moraju odoljeti svijetu, kardinal Bernardin, koji je vjeran formi, tvrdi u “Dosljednoj etici života” da je biskupsko pastoralno pismo “Izazov mira”, slijedilo “model Drugoga vatikanskog koncila koji je dijalog sa svijetom nazvao znakom ljubavi prema svijetu”. Bernardin iznova objavljuje savršeno jasno da je spreman sklopiti posao s đavlom i kompromis sa svijetom. Zapravo, čini se da je njegova Eminencija pomislila da je ovaj kompromis bio mandat Vatikana II.
Upozoravajući protiv stvaranja “podjela”, Bernardinova retorička metoda u “Dosljednoj etici života”, jest iskoristiti najstariji prljavi trik u staroj liberalnoj taktici, koju populariziraju postmoderni filozofski šarlatani poput Jacquesa Derrida: skrivati jednostavnu, zdravorazumsku istinu iza mistificiranog jezika.
Izbjegavajući izravan i jasan govor, kardinal Bernardin kaže da katoličko učenje o pobačaju kao gnusnom zlu, kao i o pravu nacija da se brane, sadrži “intrinzične intelektualne poteškoće”. On dalje ne osuđuje pobačaj kao ubojstvo, nego plaho kaže: “uzimanje makar i jednog ljudskog života je značajan događaj.” Bernardin, vrlo inteligentan čovjek i nadareni govornik, jako dobro zna da riječ “značajan” predstavlja kodirani govor njegovoj publici koja podupire slobodu izbora pobačaja, koja zapravo kaže da je pobačaj ponekad ok iako bi mogao biti nešto pomalo loše.
On čak kaže da je “tradicionalno katoličko učenje” da “uvijek treba biti pretpostavka protiv uzimanja ljudskog života …”; međutim, “u ograničenom svijetu obilježenom djelima grijeha, postoje neke usko definirane iznimke u kojima se život može uzeti”. Opet, ovo je kodirani jezik koji pokazuje da je pogrešno imati pobačaj, ali postoje, naravno, “iznimke”, jer Bernardin kasnije kaže da živimo u suvremenom svijetu “u kojem novi kontekst oblikuje sadržaj naše etike života”.
Ponovno imamo teologiju oslobođenja, marksističku metodu govorenja da nešto može biti loše, ali dozvoljeno u praksi. Kako ne bi išao mak na konac, kardinal Bernardin (koji zna točno što želi) govori svojoj publici da su etičke odluke poput [odluke o] pobačaju “izuzetno komplicirane i zaslužuju individualni tretman”. Izraz “kompliciran” često koriste katolici koji podupiru abortus kako bi opisali odluku o ubijanju djeteta u maternici. Kardinal Bernardin nikad ne osuđuje ili ne koristi jezik grijeha i suda, već tvrdi da se “protivi” pobačaju. Poruka koju kardinal Bernardin prenosi, tako suptilno, jest da je načelno loše imati pobačaj, ali opet, to je složena situacija u kojoj se svaki pojedini slučaj mora ispitati.
Kard. Bernardinovi opisi postupka pobačaja vrlo su lukavo izrađeni kako bi se izbjeglo osuđivanje i omogućili izgovori. Bernardin kaže: “Zbog toga što se fetus ocjenjuje ljudskim bićem, a ne agresorom, katolički nauk zaključuje da je izravan napad na život fetusa uvijek pogrešan.” Obratite pozornost na izbor riječi: Bernardin namjerno koristi riječ “ocjenjivati” umjesto da sam proglasi da je fetus ljudsko biće. Isto tako, njegova Eminencija se trudi navesti da se ocjenjuje kako fetus “nije agresor”. Danas upravo ovaj argument koriste zagovaratelji prava slobode izbora za raspravu o pobačaju. Fetus je sada “ocjenjen” kao agresor i parazit žene koja ga treba ukinuti kako bi se vratila u radnu snagu. Nemojte misliti na trenutak da kardinal Bernardin nije znao kako će se “ocjena” fetusa konačno promijeniti.
Kardinal Bernardin dalje tvrdi da je pobačaj samo jedno od brojnih pitanja, što uključuje pružanje socijalnih usluga “starim i mladim, gladnim i beskućnicima, imigrantima bez dokumentacije i nezaposlenim radnicima …” Možda su neka od tih pitanja otvorena za raspravu dobronamjernih katolika, no Bernardinov cilj je da se ubojstva nerođene djece na moralnoj razini pomire sa socijalističkim imperativom povećanja poreza za bogate. Njegova Eminencija dalje tvrdi da “održivost” etičnosti života “ovisi o dosljednosti njene primjene.” Dakle, ako katolički političar ne osuđuje i pobačaj i nuklearni rat i ne podupire socijalne usluge za ilegalne imigrante i socijalističko “stvaranje radnih mjesta”, on ili ona nisu doista za život, i kao rezultat toga, Amerikanac katolik nije obvezan glasovati za njega ili nju. Tom logikom, katolik bi mogao glasovati i za političara poput Teda Kennedya, katoličkog političara koji se zalagao za mogućnost izbora pobačaja i socijalističku medicinu.
Kardinal Bernardin u “Dosljednoj etici života” također vrlo zanimljivo pokazuje kako su on i drugi stari liberali promatrali zloglasne ideje “razvoja doktrine” i kako su iskorištavali neka omekšavanja crkvenog učenja od strane Ivana Pavla II. Kada s odobrenjem navodi protivljenje Ivana Pavla II. većini slučajeva smrtne kazne, kardinal Bernardin pokušava poduzeti sljedeći korak i pokušati potpuno zabraniti smrtnu kaznu. Kardinal je učinio istu stvar s “liturgijskim tempiranim bombama” ugrađenim u Novus Ordo, uvodeći Pričest na ruke i druge novitete kao logična proširenja službeno odobrenih promjena u Misi. Ako će “Dosljedna etika života” kardinala Bernardina biti nacrt za osvetu starih liberalaca pod kardinalom Cupichem, imamo upozorenje. Kardinal Blase Cupich nije ni darovit pisac, mislilac, niti je vješt u igri crkvene politike kao kardinal Bernardin – on također (nadajmo se) nema isti kostur u svom ormaru poput kardinala Bernardina. I dok kardinal Cupich predstavlja argument “Dosljedne etike života”, možemo biti sigurni da je to još jedan pokušaj neutralizacije pokreta za život i davanje izlike katolicima da glasaju za socijalno liberalne kandidate koji podupiru slobodu odabira kada je pobačaj u pitanju.
Međutim, ironično je da su usvajanjem metoda kardinala Bernardina, kardinal Cupich i naši prijatelji u [časopisu] America u zakašnjenju. S nedavnim objavljivanjem u Acta Apostolicae Sedis njegovoga pisma, kojim odobrava upute argentinskih biskupa koji su odobrili katolicima u stanju smrtnog grijeha da primaju Pričest, papa Franjo je odbacio pretvaranje i suptilnost Bernardinovog doba starih liberala i proglasio otvoreni rat katoličkoj tradiciji i nauku. Ipak, za razliku od katakombskog doba tradicionalnog pokreta tijekom 1970-ih i 1980-ih, tradicionalni katolici se ne moraju skrivati na periferiji dok se Crkva tiho sruši iznutra. Imamo snažan glas u javnoj sferi, i vrijeme je da se čujemo. https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3593-cardinal-cupich-s-throwback-to-the-bernardin-era-an-old-liberal-holiday-special