Dana 31. siječnja 2018., državni tajnik kardinal Pietro Parolin dao je opsežni intervju za Vatican Insider u kojem objašnjava razloge zašto Sveta Stolica želi sudjelovati u “konstruktivnom dijalogu” s kineskom domoljubnom crkvom.
Naravno, Parolin uvjerava sve da je jedini motiv Svete Stolice u ovom pitanju “dobro kineskog naroda” i “mir na svijetu”. U osnovi, državni tajnik kaže da su ljudi koji su uzrujani zbog ove nove razine suradnje Svete Stolice s domoljubnom crkvom “previše politični” u njihovom razmišljanju i kako trebaju na to gledati kao na duhovno pitanje “obraćenja, milosrđa i povjerenja”. Te su riječi nevjerojatno ironične obzirom na hiper – političnu prirodu Franjinog pontifikata na svakoj razini.
Štoviše, Parolin ima smjelost dodati da je najbolji način da se časte brojni mučenici tajne Crkve kroz prihvaćanje sadašnje inicijative Svete Stolice, jer to je ono što Bog želi. Ovo je ključni citat:
Mnogi se kineski kršćani, kada slave svoje mučenike koji su pretrpjeli nepoštena suđenja i progone, sjećaju da su se mogli osloniti na Boga, čak i u njihovoj krhkoj čovječnosti. Sada je najbolji način da počastimo ovo svjedočanstvo i učinimo plodnim u sadašnjosti, tako što ćemo sadašnji život katoličkih zajednica u Kini povjeriti Gospodinu Isusu. Ali to se ne može učiniti na spiritualistički i bestjelesan način. To se postiže odabirom vjernosti Petrovom nasljedniku, duhom poslušnosti, čak i kad nije sve odmah jasno i razumljivo. Vezano za Vaše pitanje, nije stvar brisanja prošlosti, ignoriranjem ili skoro magičnim brisanjem bolnog puta tolikih vjernika i župnika, već ulaganjem ljudskog i duhovnog kapitala tolikih kušnji kako bi se izgradila spokojnija i bratska budućnost, uz pomoć Boga. Duh koji je do sada čuvao vjeru kineskih katolika je isti Duh koji ih danas podržava na novom putu na koji su krenuli. [Nisu krenuli, nego ih Franjo gura – HKZ]
Važno je napomenuti da je ovo jednostrano traženje poslušnosti Franji isti argument koji se koristi protiv onih koji postavljaju bilo kakvo pitanje o valjanosti učenja Amoris Laetitie; u biti: “ako zaista volite Crkvu i uvijek ste bili zabrinuti zbog poslušnosti Magisteriju kada su prethodne pape izdavale enciklike, sada morate počastiti Magisterij poslušnošću papi Franji.”
Obrat je sada upotpunjen; i disidenti i komunisti sada provode “pravovjerje”, dok se oni koji su vjerni Tradiciji i Jednoj, Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, osuđuju kao prepreke jedinstvu. Možda imamo više zajedničkog s tajnom kineskom crkvom nego što mislimo.
Izvrstan članak objavljen u La Nuova Bussola Quotidiana, 1. veljače 2018., daje izvanredan uvid u to koliko je izdaja vjernih kineskih Katolika od strane Svete Stolice zaista nevjerojatna:
Vatikanski “dugi ožujak” prema predaji Kini
Riccardo Cascioli
(Urednikova napomena: “Dugi ožujak” predstavlja vojno povlačenje koje je poduzela kineska Crvena armija između 1934. i 1936. godine. To je bio ključni događaj u usponu moći Mao Ce-Tunga.)
Istinita je vijest da je Vatikan zatražio od dva legitimna biskupa da podnesu ostavke kako bi stvorili prostor za dva biskupa Domovinske udruge. I papa Franjo zna i sudjeluje u svim odlukama svojih diplomata u Kini. To je ono što se mora zaključiti iz udaraca Svete Stolice koji su nastali kao odgovor biskupu emeritusu Hong Konga, kardinalu Josephu Zenu: prvo izjavom Svete Stolice od 30. siječnja, a zatim dugim intervjuom kojeg je državni tajnik, kardinal Pietro Parolinu dao Vatican Insideru.
Zanimljivu vijest o zatraženom uklanjanju dvojice legitimnih biskupa prvi put je objavila Asia News, a potom je potvrdio kardinal Zen, prvo u Nuova BQ-u, a zatim je na svom blogu također dao izvješće o njegovom putovanju u Rim [tijekom drugog tjedna siječnja 2018.] kako bi osobno dostavio papi Franji bolno pismo jednog od dvojice biskupa, biskupa Zhuanga Jianjiana iz Shantua (provincija Guangdong). Od svog susreta s papom, kardinal Zen je dobio uvjerenje da on nije imao namjeru nastaviti u smjeru potpune predaje Kineskom komunističkom režimu, na što se činilo da ukazuje rad Vatikanske diplomatske delegacije u Kini.
I evo, upravo sada, izjava vatikanskog ureda za tisak čini se da je pojasnila da je “Papa u stalnom kontaktu sa njegovim suradnicima, osobito državnim tajništvom, po pitanjima koja se odnose na Kinu, a oni ga stalno detaljno informiraju o situaciji Katoličke crkve u Kini i o koracima u tijeku dijaloga između Svete Stolice i Narodne Republike Kine, kojeg prati s posebnom zabrinutošću. Izjava koja ne skriva njegovu ljutnju prema kardinalu Zenu, dok usmjerava svoju mržnju posljednjom rečenicom izravno na njega: “Stoga izaziva iznenađenje i žaljenje što osobe iz Crkve potvrđuju suprotno i time potiču zbunjenost i kontroverzu”.
Međutim, ne spominju priču o dvojici biskupa, neizravnu potvrdu istinitosti činjenica. To je nadalje naglasio kardinal Parolin, koji je nakon prazne priče o razumijevanju i uvažavanju patnji koje je prolazila tzv. tajna Crkva potvrdio da ova ista Crkva sada mora platiti cijenu normalizacije diplomatskih odnosa s Kineskim režimom. Moglo se već suprostaviti odviše diplomatskom jeziku državnog tajnika koji govori jezikom Pekinga (“Nova Kina” je pojam komunističke Kine), ostavlja desetke tisuća katolika (među njima biskupa, svećenika, laika) koji su bili ubijeni, zatvoreni i mučeni u Laogaima (kineski Gulag), s frazom “ozbiljnog kontrasta i akutnih patnji” likvidirajući raspad Crkve zbog inicijative Kineskog režima da stvori nacionalnu Crkvu, odvojenu od pape, formiranjem Domovinskog društva Kineskih Katolika.
Parolin se suprotstavlja onima koji koriste riječi poput predaje, izdaje, kompromisa, koje imaju politički okus, a Crkva, kaže, djeluje isključivo zbog pastoralnih razloga: stoga treba koristiti drugi rječnik: služenja, dijaloga, milosrđa, pomilovanja, pomirenja, itd.
Nitko ne želi poricati dobre namjere državnog tajnika, ali kardinal Parolin također mora shvatiti da je ono što Sveta Stolica provodi političko – diplomatska inicijativa, iako su motivi Svete Stolice pastoralni. A pojam “predaja” više je nego prikladan za ono čemu služi, jer Sveta Stolica priznaje Kineskom komunističkom režimu moć imenovanja Katoličkih biskupa (činjenica koja je već ozbiljna sama po sebi) bez ičega zauzvrat, imajući u vidu to da je vlada posljednjih mjeseci pojačala represiju nad Katoličkom zajednicom, te da počevši od 1. veljače novi propisi stupaju na snagu za vjerske aktivnosti što će dati daljnji razlog za progon.
Afera o uklanjanju dvojice biskupa još je ozbiljnija jer zamjene koje je željela kineska vlada i koje je potvrdila Sveta Stolica još uvijek “nisu pomirene” s Rimom. Ne radi se o onima koji su, unatoč tome što su se pridružili Domovinskom udruženju, zatražili posljednjih godina da budu primljeni u zajedništvo s univerzalnom Crkvom. Potpuno poniženje Katolika koji su već desetljećima podnijeli veliku patnju zbog njihove vjernosti papi je izvor ozbiljne zbrke. Budući da je onda legitimno zapitati se, jesu li, po Svetoj Stolici, biskupi, svećenici i laici koji su prihvatili čak i mučeništvo da bi ostali vjerni Crkvi, griješili što su tako činili.
Posebice zato što isti kardinal Parolin priznaje da je u [vatikanskim] odnosima s Pekinom “ključan izbor biskupa”, kao što je doista uvijek bio: ovo je zapravo središnje pitanje podjele između Domovinske udruge, pod kontrolom Komunističke partije i tajne Crkve. Iako je od 1990. godine Sveta Stolica imala vrlo otvoren i komunikativan stav prema Pekingu (suprotno onome što tvrdi kardinal Parolin), danas se događa radikalna promjena. Do sada se preprekom smatrala Domoljubna udruga i tvrdnja komunističkog režima da ima pravo imenovati biskupe. Danas umjesto toga shvaćamo da Sveta Stolicu nažalost prepreku vidi u tajnoj Crkvi.
Kardinal Parolin navodi poznato pismo Benedikta XVI. Kineskim Katolicima (27. svibnja 2007.) kako bi tvrdio da je sadašnja linija diplomacije u kontinuitetu s onima prethodnih pontifikata. Istina je da su i Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. jasno izrazili potrebu za putom pomirenja između Katolika i njihove želje za normalizacijom odnosa s Kinom; jasno su istaknuli da Crkva nije zainteresirana za politički sukob i da mogu i trebaju biti rimokatolici i dobri kineski građani, ali uvijek u kontekstu jasne reference na načela koja se ne mogu zanemariti, kao i uvažavanje vrijednost patnje progonjene Crkve.
Kardinal Parolin s pravom citira odlomak pisma Benedikta XVI., gdje Benedikt kaže da “rješenje postojećih problema ne može se provoditi kroz kontinuirani sukob s legitimnim civilnim vlastima”; međutim, Parolin zaboravlja navesti drugi dio Benediktove rečenice: “Istodobno, poštivanje ovih vlasti nije prihvatljivo kad se neprimjereno miješaju u pitanja vjere i discipline Crkve.” Nadalje, Benedikt XVI. govori o Domovinskom društvu: “Navedena svrha prethodno spomenutih subjekata da provode” načela neovisnosti i autonomije, samoupravljanja i demokratske uprave Crkve “nije u skladu s Katoličkim naukom koji je od vremena drevnog Vjerovanja tvrdi da je Crkva “Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska“. A ako to nije dovoljno jasno: “Zajedništvo i jedinstvo – dopustite mi ponoviti – bitni su i integralni elementi Katoličke Crkve: stoga je prijedlog za crkvu koja je” neovisna od “Svete Stolice u vjerskoj sferi nespojiv s Katoličkim naukom.”
Pretvarati se kako bismo prevladali skandal “nezavisne” Crkve tako što je jednostavno legitimiziramo nije milost, to je bezuvjetna predaja i to je izdaja.
https://onepeterfive.com/is-the-vatican-surrendering-to-china/