Urednička napomena: Irska je glasovala za ukidanje svog pro-life osmog amandmana u petak. U ovom predavanju, održanom na Papinskom forumu u Rimu, održanom na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskog (Angelicum), John Smeaton, predsjednik Društva za zaštitu nerođene djece (SPUC), istaknuo je ono što je bilo na kocki u Referendumu o pobačaju u Irskoj. Smeaton je objasnio povijest nastojanja da se legalizira pobačaj u Irskoj i skandalozne načine na koje su Irski katolički biskupi potkopali pro life kampanju.
Jedan od načina na koji su Irski biskupi zavaravali vjernike bio je 1992. godine kada su govorili da glasuju prema svojoj “savjesti” na referendumu o liberalizaciji zakona o pobačaju. Vlada je prijetila da će usvojiti još gore zakone o pobačaju ako taj referendum ne prođe. Irski katolici “pozvani su od svojih biskupa da glasuju u korist intrinzično nepravednog zakona koji bi dopustio pobačaj” u različitim okolnostima, rekao je Smeaton.
Ova oštećena formacija savjesti u Irskoj, kao i neuspjeh biskupa da se adekvatno suprotstavi tableti za “jutro-poslije”, koja može djelovati ne samo kontracepcijski nego i abortificijelno, sprječavajući da se već začeto ljudsko biće naseli u majčinu utrobu.
Pravo razumijevanje savjesti – nužnost herojskog svjedočenja za dijela pro-life i pro-obiteljskog pokreta
Kako se u Irskoj formirala savjest ljudi to će uvelike utjecati i na ljude u zemljama širom svijeta.
Irski kulturni utjecaj diljem svijeta ukorijenjen je u krvi irskih mučenika, u znoju i žrtvama irskih misionara, u drevnoj katoličkoj vjeri Irske, te u tragičnoj društvenoj povijesti Irske koja je dovela do irskih iseljenika koji obogaćuju toliko naroda diljem svijeta svojom vjerom. Iznad svega, reputacija Irske temelji se na njenoj povijesti Katoličke nacije, koja je proširila jedinu istinsku katoličku vjeru u cijelom svijetu.
Osmi amandman irskog ustava, koji je odobren referendumom od 7. rujna 1983. i potpisan u zakon 7. listopada 1983., izjavljuje:
Država priznaje pravo na život nerođenih i, s obzirom na jednako pravo na život majke, jamči u svojim zakonima da poštuje i, koliko god je to izvedivo, svojim zakonima obrani i opravda to pravo.
Godine 1992. obitelj 14-godišnje žrtve silovanja tražila je pobačaj za svoju kćer. Slučaj je u konačnici odlučio Irski Vrhovni sud. Poznat je kao slučaj “X”. Osmi amandman irskog ustava bio je mjera kojom se sprječava uvođenje pobačaja donošenjem prava na život nerođenog djeteta jednakom onom njegove majke. U potpunom narušavanju logike, suci Vrhovnog suda zaključili su da je osmi amandman u stvari opravdavao pobačaj kada je život žene bio ugrožen njezinom trudnoćom, čak i ako je, kao u slučaju “X”, prijetnja bila samoubojstvo.
Kao odgovor na odluku Vrhovnog suda, irska vlada odlučila je održati referendum o pobačaju koji je pokušao ukloniti prijetnju samoubojstva kao opravdanosti pobačaja. Međutim, istodobno, irska vlada tražila je, na temelju referenduma, legalizaciju pobačaja kada je bio rizik za ženski život, uključujući psihološki rizik. U cilju uništavanja zaštite za nerođenu djecu, irska vlada prijetila je da ukoliko se irski građani ne slažu s njihovim smrtonosnim referendumom, Vlada bi uvela zakon o pobačaju u skladu s presudom Vrhovnog suda.
U tragičnom razvoju ovih događaja, irske katoličke vlasti proglasile su da katolici imaju slobodu glasovati u skladu sa svojom savješću o ovoj mjeri.
Katolici moraju, naravno, uvijek glasovati prema njihovoj savjesti – ili barem ne protiv svoje savjesti. Međutim, naše savjesti moraju biti u skladu s Božanskim zakonom, a Crkva je obvezna usmjeriti katolike prema božanskom zakonu na takva pitanja i jasno objasniti vječne i vremenske posljedice djelovanja na drugi način.
Irske građane, 1992. godine, pozvali su Katolički biskupi da glasuju u korist intrinzički nepravednog zakona koji bi omogućio pobačaj kad bi došlo do stvarnog i bitnog rizika za ženski život, uključujući psihološki rizik.
Kako je moguće da irski Katolički biskupi, pozovu Katoličke birače da glasaju za mjeru koja bi po prvi puta uvela pobačaj u Irskoj, i to pod prijetnjom vlade da uvede još gore zakone?
Tada sam, 1992. godine, razgovarao s svjetski poznatim Katoličkim pravnim filozofom, koji je rekao irskim biskupima da je opravdano davati takve savjete zbog toga što bi još više života moglo biti izgubljeno ako vlada izvrši svoje prijetnje zakonima Vrhovnog suda, u slučaju da irski birači odbace predloženi ustavni amandman.
U to sam vrijeme mislio, i još uvijek mislim, da je kontekstu nepravednog zakona koji su irski birači bili pozvani podupirati 1992. godine, bilo jednako da irska vlada preda pištolj irskom građaninu, tražeći od njega da ubije određeni broj građana jer ako to ne učini, vlada će ubiti, možda čak i više građana.
Neposredno prije referenduma, međutim, Božjom milošću, pet biskupa javno je proglasilo NE takvom glasovanju. Dopuna je na kraju odbijena za 65 posto naspram 34. S takvim značajnim porazom vlada je povukla svoju prijetnju uvođenju liberaliziranog zakonodavstva.
Položaj većine katoličkih biskupa u Irskoj 1992. godine, koji su govorili da irski građani mogu glasati da ili ne na prijedloge vezane za ubojstvo nerođene djece, nedvojbeno je nanio tragičan udarac formaciji savjesti o pobačaju u Irskoj.
U listopadu 2001. irska je vlada još jednom objavila uvjete određenih predloženih amandmana na Irski Ustav. U ožujku 2002. trebalo je održati referendum.
Referendum i prijedlozi potekli su od odluke Vrhovnog suda Irske u predmetu “X”, koji je, kao što sam ranije objasnio, činio da bi, ukoliko je trudna žena prijetila samoubojstvom, pobačaj nad njom trebao smatrati legalnim u Irskom zakonu.
Kardinal Alfonso López Trujillo, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj, 22. studenoga 2001. rekao je kako se očekuje da će se irski biskupi suprotstaviti tekstu irskog zakona o ustavnom amandmanu o pobačaju. Obraćajući se konferenciji u Rimu obilježavajući dvadesetu obljetnicu apostolske pobudnice Familiaris Consortio, kardinal Trujillo izjavio je: “Situacija je osjetljiva u Irskoj, ali očekujemo da će biskupi reagirati na ovaj projekt”.
Tri tjedna kasnije irski katolički biskupi učinili su suprotno od onoga što je očekivao kardinal Lopez Trujillo. Dana 12. prosinca 2001. izašli su u prilog vladinim prijedlozima za koje su naveli da će ponuditi “sigurniju zaštitu … za nerođene” i, potpuno krivo zaveli Irske građane riječima kako prijedlozi uključuju “jasnu zakonsku zabranu obavljanja pobačaja”.
Irski su biskupi rekli: “U rješavanju onoga što se čini ograničenom ili nesavršenom mjerom, vjerujemo da bi u kontekstu Evanđelja, Katolički birači trebali slobodno u savjesti podržavati tu mjeru, čak i ako to smatraju manje od očekivanog. Smatramo da je jasna zakonska zabrana obavljanja pobačaja, kako je navedeno u ovom prijedlogu, važan korak ka osiguranju odgovarajuće zaštite života nerođenih … “
Irski katolički biskupi katastrofalno su pogriješili.
Suprotno savjetu katoličkih biskupa Irske, zakon bi dozvolio pobačaj od strane liječnika koji bi na taj način ” spriječili pravi i značajan rizik od gubitka ženskog života.”
Novi zakon bi ukinuo Zakon koji zabranjuje pobačaj u Irskoj.
U to vrijeme nije bilo više lojalnih službenika Katoličke crkve osim gospodina Rory O’Hanlona, bivšeg suca Vrhovnog suda Irske, koji je umro u proljeće 2002. godine. On je rekao da ” ne bi podupro mjeru protivno moralnim učenjima Katoličke crkve”. Kada je vidio prijedlog referenduma, opisao ga je kao “najozbiljniji napad kojem je bio svjedok, na integritet našeg Ustava “ koji je tvrdio da bi ” definitivno liberalizirao zakon o pobačaju u Irskoj. “ Rekao je: ” Prijedlog je intrinzičko zlo”.