Istaknuti austrijski katolički filozof izdao je snažnu opomenu vezano za poziv novog člana Papinske akademije za život da se dopusti kontracepcija u nekim okolnostima.
Profesor Josef Seifert, suosnivač Međunarodne filozofske akademije (IAP) i bivši član Papinske akademije za život, izjavio je u pogledu stava o. Maurizia Chiodija, iznijetog 14. prosinca 2017. tijekom javnog predavanja na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, da sadrži “katastrofalne opće filozofske pogreške koje je majstorski i snažno odbio papa Ivan Pavao II. u Veritatis Splendoru“.
Kao što je izvijestio LifeSite u ponedjeljak, talijanski teolog etike je rekao tijekom javnog predavanja da postoje “okolnosti – upućujem na Amoris Laetitia, poglavlje 8 – koje upravo zbog odgovornosti zahtijevaju kontracepciju”.
Kada su “prirodne metode nemoguće ili neizvedive, treba pronaći druge oblike odgovornosti”, rekao je o. Chiodi. U takvim okolnostima, dodao je, “umjetna metoda za regulaciju rađanja bi se mogla prepoznati kao čin odgovornosti koji se provodi, a ne kao radikalno odbacivanje dara djeteta, zato što u tim situacijama odgovornost poziva par i obitelji na druge oblike dobrodošlice i gostoljubivosti.”
Prof. Seifert je izjavio da Chiodijeva teorija, koja se oslanja na Papinu apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia” stavlja subjektivnu odgovornost nad objektivnim moralnim situacijama”, [te je] “duboko pogrešna i potpuno destruktivna ne samo prema moralnom učenju Katoličke Crkve nego i [prema] biti morala i, u stvari, bilo koje istine i bilo kojeg Crkvenog nauka.”
U nastavku je izjava prof. Seiferta.
Profesor svećenik Maurizio Chiodi održao je 14. prosinca 2017. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu govor pod naslovom “Ponovno shvaćanje Humanae Vitae (1968.) u svjetlu Amoris Laetitia (2016.).” On je novi član PAV-a, Papinske akademije za život, koju je osnovao papa Ivan Pavao II. kako bi objasnio i obranio istine koje Crkva podučava o ljudskom životu u Humanae Vitae i drugim dokumentima.
Ipak, Chiodi ne samo da otvoreno odbacuje središnje učenje Crkve o kontracepciji, izvrsno izraženo u Humanae Vitae, kako postoji divna i duboka veza između bračne ljubavne zajednice i rađanja, tako da svaki pojedinačni kontraceptivni čin koji odvaja sjedinjujući oblik od reproduktivnog značenja bračnog čina, u biti je pogrešan u svakoj situaciji. Povrh i izvan njegova poricanja ovog učenja, Chiodi tvrdi da je kontracepcija čak moralno obvezna pod određenim okolnostima. Prema njegovim riječima, odgovorno roditeljstvo može obvezati bračni par da koristi umjetnu kontrolu rađanja.
Po ovome bi se reklo da Chiodi daje odgovor na dvije od pet poznatih dubia četvorice kardinala. Chiodijev implicitni odgovor može se formulirati na sljedeći način: “Doista, ne postoje ljudske radnje koje su u svemu intrinzično pogrešne.”
Chiodi se poziva na apostolsku pobudnicu pape Franje o obitelji, Amoris Laetitia, kao na novi model i paradigmu za moralnu teologiju koja eliminira pojam (svečano i magistralno određen u Humanae Vitae, Familiaris Consortio i Veritatis Splendoru) da je kontracepcija intrinzično zao ljudski čin koji je pogrešan bilo gdje i u bilo koje vrijeme. Chiodi dodaje, u radikalnoj i izravnoj suprotnosti s učenjem Magisterija Crkve u Humanae Vitae, kako postoje “okolnosti – upućujem na Amoris Laetitia, poglavlje 8 – koje upravo zbog odgovornosti zahtijevaju kontracepciju”. Kada “su prirodne metode nemoguće ili neizvedive, potrebno je pronaći druge oblike odgovornosti,” tvrdio je Chiodi.
Chiodijeva pozicija predstavlja nedvosmislenu obranu konzekvencijske i proporcionalne etike koja je napadala Humanae Vitae od prvoga dana njezine objave, i ne samo vezano za poučavanje kako je kontracepcija u biti pogrešna, već je tvrdila da uopće nema nikakvih intrinzičnih zala; i da je svako ljudsko djelovanje određeno u svojem moralnom karakteru isključivo proporcijom njezinih dobrih i loših učinaka. Ovo je mišljenje jasno i nedvosmisleno opovrgnuo i odbacio Veritatis Splendor.
Chiodi također predlaže općenitije filozofske i etičke stavove koji su duboko pogrešni i potpuno destruktivni ne samo za moralno učenje Katoličke Crkve, već i [za] bit morala i, u stvari, bilo koju istinu i bilo koje Crkveno naučavanje: to jest 1) povijesni relativizam, 2) konsenzusnu teoriju istine, i 3) situacijsku etiku.
- Rekavši da su norme prirodnoga zakona “očuvale dobro i poučavale na putu dobra, no pripadaju prošlosti”, Chiodi negira višegodišnju istinu i valjanost normi koji nam govore da su kontracepcija i mnoga druga djela intrinzično pogrešna, na način koji nije relativan, i ne ovisi o, povijesnoj promjeni mišljenja, tako da ako je Humanae Vitae mogla biti istinita 1968., više ne bi bila u 2018.
- Osim toga, Chiodi, iako ne tvrdi izravno, još uvijek snažno sugerira da činjenica da veliki postotak katoličkih supružnika prakticira kontracepciju i da ne prihvaća norme, opravdava šutnju o njima ili čak dokazuje da ove norme više nisu valjane, kao da je istina utvrđena konsenzusom većine. S istim pravom mogao je tvrditi da smo opravdani da više ne govorimo o prvoj zapovijedi da ljubimo Boga iznad svega drugog, ili čak da ova norma više nije valjana jer većina katolika to ne ispunjava ili da je zapovijed koja zabranjuje lažno svjedočanstvo protiv bližnjega više ne vrijedi jer većina ljudi laže i kleveće druge.
- Tvrdeći da neke “okolnosti – mislim na Amoris Laetitia, poglavlje 8 – upravo zbog odgovornosti, zahtijevaju kontracepciju” (Chiodo, ibid.), Chiodo zapravo izravno negira intrinzičnu pogrešnost kontracepcije koju je poučavao Pavao VI. i njegovi prethodnici i nasljednici, i čini ono što je moralno dobro ili loše u tijeku ljudskog života u cijelosti ovisno o konkretnim situacijama. Prikivajući takvu čisto teleološku ili konzekvencijsko proporcionalističku etiku kontracepcije, Chiodi sugerira da uopće nema intrinzično pogrešnih djela i da moralna kvaliteta ljudskog djelovanja nikada ne može biti univerzalno određena »općim pravilom«, već ovisi o udjelu dobrih i loših posljedica ljudskog djelovanja u konkretnim situacijama. Shvaćeno na ovaj opći način, situacijska etika koju o. Chiodi brani također bi porekla intrinzičnu pogrešnost pobačaja i eutanazije, kao i mnogih drugih djela navedenih u Veritatis Splendor kao djela koja su moralno pogrešna u svim okolnostima i u svim situacijama. Valja napomenuti da ovo mišljenje nema nikakve veze sa sljepoćom savjesti, nedostatkom etičkog znanja ili osobnim pripisivanjem na koje se Rocco Buttiglione često pozivao u ovoj raspravi. Ne, Chiodi podrazumijeva potpuno objektivnu “dužnost kontracepcije” u određenim situacijama.
Tako predavanje svećenika Chiodia sadrži, osim otvorenog odbijanja Crkvenog nauka o kontracepciji u Humanae Vitae, katastrofalne opće filozofske pogreške koje je majstorski i snažno odbacio papa Ivan Pavao II. u Veritatis Splendoru.
Možemo se samo nadati da će papa Franjo, biskup Paglia i velika većina članova PAV-e tražiti od Chiodia da opozove ove teške pogreške ili da odmah odustane od članstva u toj slavnoj Akademiji čiji se osnivač i duhovni otac papa Ivan Pavao II. nedvosmisleno i dosljedno borio protiv upravo onih istih pogrešaka koje je Chiodi sada predložio, osuđujući ih na konačan način.
Štoviše, Sveti Ivan Pavao II. osnovao je PAV upravo kako bi objasnio i branio ove istine koje Chiodi poriče. (Kao redoviti, doživotni član PAV-e (prije reforme pape Franje 2016. godine) koji je morao prisegnuti da nikada ne će poreći te istine, mogu samo osjećati duboku tugu zbog ove izdaje PAV-e, koja je posebno draga srcu Ivana Pavla II., ukoliko stajališta poput Chiodijevih ne povuče on sam, PAV ili papa Franjo).
Etička istina i neistina ovog proporcionalizma, međutim, nisu samo predmet Katoličke vjere, već se mogu prepoznati i ljudskim razumom. Njih su snažno branili veliki poganski filozofi Sokrat, Platon i Ciceron, a branili su ih i vjernici drugih religija, od kojih su neki članovi nove Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj koja nastavlja, bez ikakvih dvosmislenosti, služenje velikim temeljnim istinama i ciljevima PAV-a.
Prof. dr. habil. dr. h. c. Josef Seifert, predsjednik
Akademija Ivana Pavla II. Za ljudski život i obitelj (…)