Vrlo cijenjen kao savjetnik Svetog Ivana Pavla II i prijatelj pape Benedikta XVI, slovi kao najvažniji njemački katolički mislilac posljednjih desetljeća. Robert Spaeman, profesor emeritus na katedri za filozofiju Sveučilišta u Münchenu iznio je svoje vrlo kritičko tumačenje pobudnice Amoris Laetitia u intervjuu za Catholic News Agency njemačkog govornog područja.
Profesore Spaeman svojom ste filozofijom pratili pontifikate Ivana Pavla II i Benedikta XVI. Mnogi vjernici sada imaju pitanja oko post-sinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetitia pape Franje. Treba li je i kako tumačiti u kontinuitetu sa naukom Crkve i ove dvojice prethodnih papa. Kako vi gledate na to?
U njenom većem djelu to je moguće, iako smjer posljedično otvara mogućnosti koje ne mogu biti kompatibilne sa naukom Crkve. Članak 305., zajedno sa fusnotom 351. u kojima se tvrdi da vjernicima može biti omogućen pristup sakramentima u “situaciji objektivnog grijeha” “zbog olakotnih okolnosti”-direktno proturječi članku 84. pobudnice Familiaris Consortio pape Ivana Pavla II.
O čemu govori pobudnica pape Ivana Pavla II?
Ivan Pavao II objašnjava ljudsku seksualnost kao istinski znak darivanja cijele osobe i slobodnu od bilo kakvih vremenitih ili drugih ograničenja. On dakle vrlo jasno formulira u članku 84. da se rastavljeni te ponovno vjenčani moraju suzdržavati od spolnih odnosa ukoliko žele ići na Pričest. Promjena u praksi podjeljivanja sakramenata stoga ne bi bila daljnji razvoj Familiaris Consortio, kako kaže kardinal Kasper, već prije prekid sa njenim bitnim antropološkim i teološkim učenjem o braku i ljudskoj seksualnosti. Crkva nema autoritet da bez prethodnog obraćenja odobri neuredne spolne veze, kroz podjelu Sakramenata, jer bi tako pretjecala Božje Milosrđe-neovisno o tome kako bi ove situacije bile prosuđivane na ljudskoj i moralnoj razini. Vrata su ovdje, kao i u slučaju ređenja žena-zatvorena.
Ne bi li netko mogao prigovoriti da su antropološka i teološka razmišljanja koja ste spomenuli u biti točna-da Božje Milosrđe nije dakle vezano takvim ograničenjima već je povezano sa konkretnim situacijama svakoga ponaosob?
Božje Milosrđe dotiče srce kršćanske vjere u Utjelovljenju i Otkupljenju. Naravno da Bog ima pred očima svakoga ponaosob u njegovoj situaciji. On poznaje svaku osobu bolje negoli ona poznaje samu sebe. Kršćanski život nije međutim pedagoški slučaj u kojem je brak istaknut kao ideal, kako mi se čini da Amoris Laetitia sugerira na mnogim mjestima. Čitava stvarnost odnosa, osobito spolnih odnosa, tiče se dostojanstva ljudske osobe, njene osobnosti i njene slobode. Računa sa tijelom kao Hramom Božjim(1 Kor, 6,19). Svaka povreda ove zbiljnosti, dešavala se često ili rijetko, također je stoga i povreda odnosa s Bogom. Božje se Milosrđe sastoji u tome da stalno omogućuje obraćenje iznova. Svakako da ono nije vezano definitivnim ograničenjima, ali Crkva sa svoje strane ima zahtjev da propovijeda obraćenje i nema autoritet prekoračiti već utvrđene granice dijeljenja Sakramenata zloupotrebljavajući Božje Milosrđe. To bi bilo nepravedno. Stoga kler, koji podliježe trenutnom ustroju, ne sudi nikoga, već radije uzima u obzir i objavljuje ova ograničenja koja smo dobili od Božje Svetosti – to je spasenjski proglas. Ne bih dalje komentirao insinuacije da se oni “kriju iza Crkvenog nauka”, “sjede na Mojsijevoj stolici” kako bi “bacali kamenje na ljudske živote” (Amoris Laetitia 305). Može se primijetiti da navedeni stihovi iz Evanđelja navode na pogrešan zaključak. Isus doista kaže da su farizeji i pismoznanci zasjeli na Mojsijevu stolicu, ali izričito naglašava da učenici trebaju držati ono što oni naučavaju. Ne smiju, međutim, živjeti poput njih(Matej 23,2)
Papa Franjo je naglasio da se ne smijemo držati samo pojedinih rečenica njegova nauka, već da je cjelina ta koju moramo imati na umu?
Usredotočiti se na navedene pasuse, potpuno je opravdano u mojim očima. Kod papinske pobudnice ne može se očekivati da se ljudi jednostavno raduju ugodnom tekstu zapostavljajući ključne tvrdnje koje mijenjaju nauk Crkve. Postoji jedna jasna da ili ne odluka. Dati Pričest ili ne. Ne postoji nešto između.
Sveti Otac naglašava u svojoj pobudnici da nitko ne bi trebao biti osuđen zauvijek?
Teško mi je razumjeti što je pod tim mislio. Da Crkva ne može nikoga osobno osuditi-ne zauvijek-hvala Bogu, jasno je. Kada su u pitanju spolni odnosi koji objektivno proturječe kršćanskom načinu života, htio bih čuti od pape, nakon kojeg vremena i pod kojim okolnostima objektivno grešno ponašanje postaje ponašanje koje je ugodno Bogu.
Radi li se, iz vaše perspektive, o prekidu nauka koji je tradicija Crkve?
Nema sumnje da se radi o prekidu, takav zaključak proizlazi za svaku misleću osobu koja poznaje dotične tekstove.
Neovisno o tome slaže li se netko ili ne slaže sa ovom tvrdnjom, nameće se pitanje kako je došlo do ovoga?
Bilo je već očito da Franjo gleda svoga prethodnika papu Ivana Pavla II sa kritičke distance, kada ga je kanonizirao zajedno sa Ivanom XXIII iako potonjem nije bilo pripisano drugo čudo. Mnogi su ovo doživjeli kao manipulaciju. Učinilo se kao da Franjo želi relativizirati Ivana Pavla II. Stvarni problem je vrlo utjecajan pokret u moralnoj teologiji koji se drži čisto situacijske etike, a nalazimo ga negdje početkom 17. stoljeća među isusovcima. Citati Tome Akvinskog koje papa navodi u Amoris Laetitia, podupiru, čini se, ovaj smjer. Ovdje se previđa, međutim, da Toma zna za objektivno grješne čine za koje nema iznimke. Među njima su sva spolno neuredna ponašanja. Ivan Pavao II odbacuje situacionu etiku i osuđuje je u svojoj enciklici Veritatis Splendor, kao što je učinio i Karl Rahner prije njega, u jednom eseju iz 1950. koji sadrži sve ove bitne i trenutno važeće argumente. Amoris Laetitia također dovodi u pitanje i Veritatis Splendor. Uz sve ovo, mi ne smijemo zaboraviti da je Ivan Pavao II u središte svoga pontifikata stavio upravo temu Božjeg Milosrđa. Njegova druga enciklika je posvećena tome, Dnevnik Svete Faustine je otkriven u Krakowu i on ju je kasnije kanonizirao. On je dakle njen autentični tumač.
Koje posljedice svega vidite za Crkvu?
Posljedice su već vidljive: nesigurnost i zbrka, od biskupskih konferencija do malih župa tko zna gdje po svijetu. Pred par dana jedan svećenik iz Konga iznio mi je svoje nedoumice i manjak jasnih presedana u svjetlu novog papinskog dokumenta. Prema određenim odlomcima iz Amoris Laetitia ne samo rastavljeni i ponovno vjenčani već svi koji žive u nekoj vrsti “iregularne situacije” mogu, pod nejasno opisanim olakotnim okolnostima, pristupiti ispovjedi drugih grijeha i primiti Pričest, bez da iti pokušaju odbaciti svoje spolno ponašanje, a to znači bez ispovjedi i obraćenja. Svaki svećenik koji ustraje u trenutno važećoj sakramentalnoj disciplini, može biti ucijenjen od vjernika i stavljen pod pritisak svoga biskupa. Rim sada može odrediti da se imenuju samo “milosrdni” biskupi koji su spremni ublažiti postojeću disciplinu. Kaos je jednim potezom pera podignut na razinu principa. Papa mora znati da će takvim korakom podijeliti Crkvu i da će je odvesti u raskol, raskol koji se neće dogoditi negdje na periferiji, nego u samom srcu Crkve. Neka Bog spriječi takav razvoj događaja. Jedna je stvar, međutim, meni potpuno jasna; želja ovoga pape da Crkva mora prevladati svoju vlastitu samo-referentnost kako bi postala sposobna velikodušnije prilaziti ljudima, uništena je ovim papinskim dokumentom na nepredvidivi vremenski period. Pritisak sekularizacije i daljnji pad broja svećenika u mnogim dijelovima svijeta, također se može očekivati. Već neko vrijeme može se vidjeti da biskupi i biskupije sa jasnim stavovima u pitanjima vjere i morala imaju najveći porast svećeničkih zvanja. Valja se prisjetiti i riječi svetoga Pavla u poslanici Korinćanima: “Ako trublja daje nejasan znak, tko će se spremiti na boj?”(1 Kor, 14,8)
Po vašem mišljenju kako će se stvari dalje razvijati?
Svaki kardinal, a tako i biskup i svećenik, pozvan je, unutar svoga područja odgovornosti, uspravno držati katoličku sakramentalnu disciplinu i usmeno je ispovijedati. U slučaju da papa nije spreman na korekcije, ostaje zadatak sljedećem papi da službeno vrati stvari na svoje mjesto.
Razgovarao: Anian Christoph Wimmer
Catholic News Agency