Promjena obreda sakramenta Krštenja

Niže donosimo razmatranje objavljeno na LifeSiteNews.com na temu promjena u obredu Mise i Sakramenata, napose Krštenja. Nadamo se da će ovaj tekst potaknuti svećenike u Hrvatskoj da ne shvaćaju olako svete Sakramente i svoju ulogu u bespoštednoj borbi za spas duša koje im je povjerio dragi Bog.

Od kada je Benedikt XVI. , objavio Summorum Pontificum 2007., sve je više katolika i klera imalo je priliku upoznati ljepotu Tradicionalne latinske Mise. Stoga je i uvođenje nedavne zabrane Tradicionalne Mise od lažnog proroka Bergoglia, dodatno akumuliralo nezadovoljstvo među vjernicima koji žele slušati stari obred. Neminovno, vjernici sve više uspoređuju modernu i tradicionalnu Misu i ne mogu ne primijetiti nekoliko glavnih promjena:

“uklanjanje tradicionalnih prinosnih molitava, uvođenje mnogih opcija umjesto Rimskog kanona, potpuna prerada misnih čitanja, i tako dalje…” 

Na prvi pogled teško je uočiti svrhu ovakvih promjena. Rimski kanon, na primjer, ima svoje korijene koji sežu u prva stoljeća Crkve. 

Koja bi bila svrha njegove zamjene mnogo kraćim i gotovo potpuno novim molitvama?

Prirodno tražimo “ključ” promjena, ne samo kako bismo ih bolje razumjeli, već i kako bismo mogli odvagnuti učinke tih promjena u svjetlu njihovog motiva. Je li uvođenje novog obreda Mise bio uspješan pothvat? Je li postiglo ono čemu je Pavao VI. težio i čemu se nadao?

Međutim, liturgijska reforma koja je tada započela nije se zaustavila samo na preinaci Mise. Drugi sakramentalni obredi također su doživjeli ozbiljnu preradu. 

Svi novi sakramentalni obredi nose obilježje ekumenizma, ali jedan od najupečatljivijih je svakako novi obred krštenja. Čak i kratka, usporedba starog i novog obreda otkriva svrhovito i odlučno uklanjanje svega katoličkog. 

Svrha ovog članka je napraviti takvu usporedbu. Radi sažetosti i jasnoće, usredotočit ćemo se na usporedbu obreda krštenja dojenčadi.

Stari obred krštenja djece koristi mjesto i pokret kao dio svoje simbolike. Ceremonija počinje izvan crkve, zatim se nastavlja unutra do ulaza u krstionicu i konačno do fontane. Simbolika je sasvim jasna obredom i molitvama: nekršteno dijete još nije dostojno ući u crkvu jer je naslijedilo istočni grijeh i pod vlašću je đavla.

Odmah na početku obreda svećenik će dijete upitati: “Što tražiš od Crkve Božje?” Odgovor je svečan i jednostavan, “Vjeru”. “Što ti donosi vjera?” “Vječni život.” Budući da samo dijete ne može govoriti, Sveta Majka Crkva opskrbljuje i moli kumove da djetetu posude glas. 

Ali svećenik postavlja svoja pitanja samom djetetu, kako ovdje tako i tijekom cijele ceremonije. 

Prije ulaska u crkvu svećenik će obaviti dva egzorcizma, a djetetu će dati blagoslovljenu sol koja je i sama prošla egzorcizam. Sam svećenik nosi ljubičastu štolu, boju pokore. Bitka se vodi oko duše ovog malog djeteta: đavao ga želi zadržati za sebe, ali Isus Krist intervenira, preko svoje Crkve, da spasi dijete.

Svećenik stavlja svoju štolu na djetetovu glavu i uvodi ga u crkvu. Tamo se svi prisutni pridružuju ispovijesti vjere – one vjere koju će Bog dati djetetu preko svoje Crkve. 

Svećenik izvodi treći egzorcizam, a zatim dodiruje uši i nosnice djeteta govoreći “Epheta” ili “Otvori se”. Po drugi put svećenik se obraća djetetu, postavljajući prvi dio pitanja o krsnim zavjetima: „Odričeš li se sotone?“ i tako dalje. Potom se dijete maže posvećenim uljem , što je posljednja priprema za krštenje. Tek sada svećenik mijenja bijelu štolu, označavajući radost i mir koji će uslijediti nakon što se sam sakrament podijeli. Ceremonija se seli na posljednje mjesto, kraj krstionice.

Posljednji put, svećenik se obraća djetetu, pitajući na kraju “Želiš li biti kršten?” Dijete se potom krsti i slijedi nekoliko obreda koji pokazuju učinke sakramenta. Prvo se dijete pomazuje presvetim uljem Crkve, što znači da je uistinu slobodno i spremno prihvatiti Krista. Drugo, svećenik daje djetetu bijelu odjeću, koja označava čistoću njegove duše nakon krštenja. On više nije grešnik, nego prijatelj Božji, ljubljeni i svet. Svećenik kaže djetetu da nosi ovu odjeću i donese ju neokaljanu pred sudačku stolicu. 

Na kraju svećenik djetetu predaje upaljenu svijeću koja predstavlja stanje milosti, prisutnost Boga u njegovoj duši. Dijete treba nastaviti svijetliti ovim svjetlom kroz cijeli život. Ceremonija završava jednostavno, “Idi u miru i neka je Gospodin s tobom.” Dijete, opremljeno milošću i krepošću vjere, sada mora “izboriti svoje spasenje” u svijetu kako bi jednog dana moglo uživati vječni život.

Osvrnimo se sada na novi obred krštenja

Novi obred krštenja dojenčadi ukida kretanje kroz crkvu. Može započeti gdje god su ljudi okupljeni i čekaju. Svećenik ispituje roditelje djeteta a ne djete, pita ih kako daju ime svom djetetu i što traže od Crkve Božje za dijete. Oni odgovaraju: “Krštenje.” Svećenik ih odmah podsjeća na njihovu odgovornost u odgajanju djeteta u prakticiranju vjere i pita razumiju li što poduzimaju. Pita i kumove razumiju li svoju odgovornost.

Svećenik zatim želi dobrodošlicu djetetu u kršćansku zajednicu i “u njezino ime” zahtijeva dijete za Krista. U tišini ocrtava znak križa na djetetovoj glavi, a zatim zamoli roditelje i kumove da učine isto.

Sljedeća dva dijela obreda su “Liturgija riječi” i “Molitva vjernika”, odnosno zagovorne molitve. 

Zatim dio obreda koji nosi naslov “Molitva egzorcizma i pomazanja”. 

Molitva koju svećenik izgovara upućena je Bogu, dakle nije, pravo rečeno, egzorcizam (koji se uvijek upućuje đavlu, zapovijedajući mu da ode)

Sama molitva je čudna, jer traži od Boga ono što će učiniti sam sakrament krštenja. Usporedite to sa starim obredom, koji prije krštenja neprestano moli Boga da dijete učini dostojnim milosti krštenja, tj. da ga pripravi za sakrament i njegove učinke. Pomazanje se vrši uljem, ali se može izostaviti ako službenik ocijeni da to nije “pastoralno potrebno”. U tom slučaju zamjenjuje se kratkom molitvom. Na kraju ovog dijela, svećenik u tišini polaže ruke na glavu djeteta. Zatim svi nastave do krstionice (osim ako već nisu tamo).

Zatim svećenik ponovno blagoslivlja vodu kojom će krstiti dijete, za razliku od tradicionalnog obreda gdje se krsna voda nikada ne blagoslivlja na samom krštenju, jer je već bila blagoslovljena na obredu vazmenog bdijenja, a svećenik je dužan tom vodom krstiti. Ono što je toliko zapanjujuće u ovoj promjeni novog obreda jest da ona učinkovito prekida vezu između Vazmenog bdijenja i krštenja – to jest, između Kristove muke i primjene plodova te muke na svaku pojedinačnu dušu kroz sakramente i djelovanje od svećenika. Dakle, novi obred uklanja ovu specifično katoličku teologiju sakramenata.

Zatim se svećenik obraća roditeljima i kumovima, podsjećajući ih na njihovu odgovornost odgoja djeteta u prakticiranju vjere i moleći ih da obnove zavjete vlastitog krštenja. Ovdje postoji čudan propust: svećenik se djetetu nikada ne obraća u novom obredu krštenja, pa tako proizlazi da dijete ne daje nikakve zavjete, bilo samo ili preko glasa kumova. 

 To je u oštroj suprotnosti sa starim obredom, gdje je samo dijete ono koje prima izlijevanje milosti kroz sakrament i koje je stoga već učinjeno djetetom Božjim. Dok je još dojenče, prima vjeru iz Crkve, kroz službu njezina svećenika. Djetetova je odgovornost održati tu krsnu čistoću tijekom cijelog života.

Zašto su svi egzorcizmi eliminirani? 

Jedan od razloga za ukidanje egzorcizama je: 

“usmjerenost na đavla strana je suvremenom mentalitetu sklonom duhovnom “optimizmu”. U novom obredu radost dominira, a povremeno spominjanje istočnog grijeha ne smije zauzimati istaknuto mjesto. “

Svećenik je svečano odjeven i roditelje odmah podsjeća na njihovu radost zbog djeteta. Nasuprot tome, stari je obred oštar: počinje naredbom djetetu i egzorcizmom. Svećenik je odjeven u pokorničke boje. 

Odmah smo svjesni očajničke borbe oko malene duše.

Na kraju ove analize ostaje nam ključno pitanje: je li ekumenizam doista vrijedan napuštanja naših ispravnih katoličkih obreda? Možemo reći, sa strogom istinom, da je novi obred krštenja više protestantski nego katolički, budući da izostavljanjem i dvosmislenošću lišava simboliku obreda od katoličkog značenja. Je li ovo dobra stvar? S kakvim ćemo se još posljedicama suočavati nakon ovih promjena?

Svaki čitatelj morat će se suočiti s ovim pitanjima i sam odlučiti. Ali neka pažljivo odvagne stvar, i to u kontekstu sveopće krize vjere koju danas vidimo. Koliki postotak katolika još uvijek vjeruje u izvorni grijeh i njegove učinke? Koliki postotak katolika shvaća ozbiljnost svojih krsnih zavjeta i svoju dužnost da očuvaju čistoću svoje duše? Ispraznivši svoje katoličke obrede od njihovog specifičnog katoličkog karaktera, nismo li uvelike pridonijeli ovoj krizi vjere?

“Tko se želi spasiti, mora prije svega čuvati katoličku vjeru. Jer ako osoba ne zadrži ovu vjeru cijelom i potpunom, nedvojbeno će biti izgubljena zauvijek.” (Atanazijevo vjerovanje)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *