Promjenom Katekizma otvorena je Pandorina kutija

Rasprava o nedavno objavljenim promjenama Katekizma po pitanju smrtne kazne se u velikoj mjeri razvija u svakom kutku katoličkog svijeta. Neki kažu da je ta promjena samo “razvoj doktrine.” Neki misle da to uopće nije promjena doktrine, već prilagodba praktične primjene. ‘World Over’ [emisija] s Raymondom Arroyom i Robertom Royalom je to obilježila kao “prekid” tradicije; o. Gerald Murray je to nazvao “rušenjem”. (Njihova rasprava vrijedna je ako imate vremena za to.) Drugi – poput mene – idu korak dalje, vjerujući da to predstavlja direktnu kontradikciju dogmi i da se radi o materijalnoj herezi.

Kao što je uvijek slučaj s ovim pontifikatom, zbunjenost i podjela vladaju. I svi znamo čije su to karakteristike.

No, tu je i više od ove promjene koja je vidljiva. Kao i kod ostalih Franjinih inicijativa, to predstavlja napad na sensus catholicus, ali i također ulazak u veći program. Želim obraditi oba ova aspekta ovdje.

Ali prvo, želim odgovoriti na pogrešnu predodžbu: katolici koji su se nakostriješili zbog ovog pitanja su uznemireni ne zato što su zabrinuti da će manje ljudi otići na vješala; postoje dobri razlozi za to kako i kada treba primijeniti smrtnu kaznu i to bi trebalo biti otvoreno za raspravu. Ono što nas uzrujava je nevjerojatna oholost koja je ovdje prikazana, kroz uzimanje nepogrešivog učenja i njegovo bacanje naglavce. To je priprema da se cjelokupno katoličko učenje dovede u pitanje.

A ako još niste uvjereni da je nepogrešivo, čitajte dalje.

Nepogrješiv prijedlog

Jučer sam nastojao utvrditi da je moralna opravdanost smrtne kazne stvar Božanske objave koju su potvrdili pape i naučitelji Crkve, a time i da je dogmatski i nepogrešiva.

Ali dovoljno je reći da je to stvar vjere ili morala koja je posebno iznesena kao božanski objavljena istina i stoga nije promjenjiva. Papa Inocent I to je objasnio:

“Treba imati na umu da je Božja moć dodijeljena [sucima], i da je dopušteno mačem osvetiti zločin. Tko to izvrši, Božji je sluga (Rimljanima 13, 1-4). Zašto bismo osuđivali praksu za koju svi drže da ju je Bog dopustio? Mi, dakle, podržavamo ono što je do sada izvršavano, kako ne bismo mijenjali disciplinu i kako se ne bi činilo da djelujemo suprotno Božjem autoritetu.”- Papa Inocent I., Epist. 6, C. 3. 8, ad Exsuperium, Episcopum Tolosanum, 20. veljače 405., PL 20.495.

Edward Feser, jedan od najcjenjenijih i najčitanijih katolika kada je ova tema u pitanju, danas objašnjava pozadinu ovog učenja u članku za First Things:

Oduvijek je postojalo neslaganje katolika oko toga je li kazna smrtna kazna u praksi moralno najbolji način za održavanje pravde i društvenog poretka. Međutim, Crkva je uvijek poučavala, jasno i dosljedno, da je smrtna kazna u načelu konzistentna s prirodnim zakonom i s Evanđeljem. To se poučava čitavim Svetim pismom – od Postanka 9 do Rimljanima 13 i mnogim točkama između – i Crkva tvrdi da Sveto pismo ne može podučavati moralnu pogrešku. Naučavali su tako crkveni oci, uključujući one koji su se suprotstavljali primjeni smrtne kazne u praksi. Crkveni naučitelji su tako naučavali, uključujući Tomu Akvinskog, najvećeg teologa Crkve; svetoga Alfonza Liguoria, njezinog najvećeg moralnog teologa i sv. Roberta Bellarmina, koji je, više od bilo kojeg drugog naučitelja, rasvjetljavao kako se kršćanski nauk primjenjuje na moderne političke prilike.

Jasno i dosljedno su naučavali pape, uključujući Benedikta XVI. da kršćani u načelu mogu legitimno pribjegavati smrtnoj kazni, poučava Rimski katekizam, objavljen od strane pape sv. Pija V., Katekizam kršćanskog nauka kojeg je objavio papa Sv. Pio X. i verzije najnovijega Katekizma iz 1992. i 1997. godine koje je objavio papa Sv. Ivan Pavao II. – unatoč činjenici da se Ivan Pavao u velikoj mjeri protivio primjeni smrtne kazne u praksi. Papa sv. Inocent I. i papa Inocent III. naučavali su da je prihvaćanje legitimnosti načela smrtne kazne zahtjev katoličke ortodoksije. Papa Pio XII. eksplicitno je nekoliko puta odobrio smrtnu kaznu.

Dogma se ne razvija

Uvijek je uznemirujuće shvatiti kakav su Rorschachov test mrlja ovakve novosti. Ljudi u njima vide ono što žele, a posljedično, mnogi – možda čak i većina – pronaći će način da ih opravda. Ono što je iznenađujuće je koliko vjernika poriče da ovo predstavlja očito raskid s višegodišnjim učenjem Crkve.

Ili možda neki vjeruju da se radi o božanski objavljenom nauku, koji je ipak podložan evoluciji.

Ono što se događa, u svakom slučaju, savršen je primjer upravo modernizma kojeg je papa Sv. Pio X. eksplicitno osudio u Pascendi Dominici Gregis. Pisao je o pristupu koji je otvoren za “unutarnju evoluciju dogme” kroz komadanje apsolutne istine. “Ovo je ogromna zbirka sofizma, koja ruši i uništava sve religije. Dogma ne samo da može, već se mora razvijati i mijenjati. To su snažno afirmirali moderni ljudi, i to jasno proizlazi iz njihovih načela. “

Pa ipak, da takvo što dođe od pape, katastrofalno je i samo – poražavajuće; to potkopava same temelje na kojima se diže papinski autoritet. Kao što je kardinal Avery Dulles, koji je sam bio protivnik uporabe smrtne kazne, rekao 2002. godine:

Kada bi papa poricao da smrtna kazna može biti izvršenje retributivne pravde, on bi odbacivao tradiciju dva tisućljeća katoličke misli, negirajući učenje nekolicine prethodnih papa i proturječio nauku Svetoga pisma (osobito u Postanku 9, 5-6 i Rimljanima 13, 1-4).

Sumnjam da tradicija uopće može biti reverzibilna, ali čak i da jest, preokret se teško može ostvariti sporednim dijelom u dugoj enciklici fokusiranoj prvenstveno na obranu nedužnog ljudskog života. Ako je papa proturječio tradiciji, legitimno bi se moglo zapitati ima li njegova izjava veću težinu od nauka utvrđenog kroz toliko prošlih stoljeća.

Prema Feseru, Dulles kaže drugdje:

Smrtna kazna nije intrinzično zlo. I Sveto pismo i duga kršćanska tradicija priznaju legitimitet smrtne kazne pod određenim okolnostima. Crkva to ne može odbiti bez odbacivanja vlastitog identiteta.

Odbacivanje svoga identiteta. Podrivanje vlastitog autoriteta. Ako ovaj dugotrajni i nepogrešivi nauk jednostavno može biti preokrenut papinskim riječima, koja su druga učenja podložna promjenama?

Sva učenja.

Pandorina kutija je otvorena

Pronicljivi promatrači počeli su špekulirati ubrzo nakon vijesti o najnovijoj promjeni Katekizma da će se ta argumentacija koristiti za ublažavanje zabrana spolnoga nemorala. U rekordnom vremenu, oni su se pokazali točnim.

Danas, na blogu organizacije New Ways Ministry – skupine koja zastupa “prava i ravnopravnost za lezbijke, homoseksualce, biseksualne i transrodne (LGBT) katolike” – jasno vidimo da su srušeni ustavi:

Važno je da katolički zagovornici LGBT jednakosti obrate pažnju na tu promjenu, jer su desetljećima katolici koji se protive LGBT jednakosti tvrdili da je nemoguće promijeniti crkveni nauk. Često su ukazivali na činjenicu da je osuda istospolnih odnosa upisana u Katekizam i tako nisu bili otvoreni za raspravu ili promjenu. Ipak, nauk o smrtnoj kazni je također u Katekizmu i, zapravo, kako bi promijenio ovo učenje, Franjo je promijenio tekst Katekizma.

Ironično, za razliku od vjernih katolika koji se trenutno postavljaju na trepavice kako bi pokušali dokazati da ta promjena nije značajna, ljudi iz New Ways Ministry-a ovoga su puta nazvali stvari pravim imenom:

Dakle, promjena nije kontradikcija, iako je u suprotnosti s onim što je bilo prije nje? Hmmmm.

Što znače ove vijesti o smrtnoj kazni za katoličke zagovornike LGBT jednakosti? … Sada imamo jasan, eksplicitni suvremeni primjer promjene Crkvenog nauka, kao i pogled na to kako se to može učiniti: s papinskom promjenom Katekizma.

Poklopac je odletio s Pandorine kutije, a Rim je izvadio sigurnosni osigurač. Bolje vam je da se pripremite za ono što dolazi.

https://onepeterfive.com/with-catechism-change-an-opening-of-pandoras-box/

Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *