- 05. 2017. Maike Hickson je prenijela prilično šokantnu objavu talijanskog novinara i vatikanskog stručnjaka Marca Tosattija:
U Vatikanu su procurila neprovjerena izvješća iz dobrih izvora da je papa na rubu imenovanja – ili je čak možda već formirao – tajnu komisiju za ispitivanje i potencijalno proučavanje promjena položaja Crkve po pitanju kontracepcije, koje je iznio 1968. godine Pavao VI. u enciklici Humanae Vitae. To je bio posljednji dokument potpisan od pape Montinija i formaliziranje onoga što je Drugi vatikanski sabor razlučio na ovom pitanju.
Do sada nema službene potvrde o postojanju i sastavu tog entiteta; no zahtjev za potvrdom ili opovrgavanjem, koji je predan nadležnim vlastima, do sada nije bio odgovoren – što bi moglo biti signal sam po sebi – u smislu da, ako je izvješće bilo potpuno neutemeljeno, ne bi trebalo toliko čekati na opovrgavanje.
Danas je profesor Roberto de Mattei otkrio istinu ove glasine:
Monsinjor Gilfredo Marengo, profesor Papinskoga instituta Ivana Pavla II., će biti koordinator povjerenstva kojeg je papa Franjo imenovao da “ponovno tumači” encikliku Humane Vitae Pavla VI., u svjetlu Amoris laetitia, povodom pedesete obljetnice proglašenja [spomenute enciklike], koje pada sljedeće godine. Početne glasine o postojanju ove komisije, još uvijek tajne, o kojima je izvijestio vatikanski reporter Marco Tosatti, dolazile su iz dobroga izvora.
Možemo potvrditi da postoji povjerenstvo koje se sastoji od monsinjora Pierangela Sequeria, voditelja Papinskoga instituta Ivana Pavla II., prof. Philippea Chenauxa, predavača povijesti Crkve na Lateranskom papinskom sveučilištu i monsinjora Angela Maffeisa, voditelja Instituta Pavla VI u Brescii. Koordinator je monsinjor Gilfredo Marengo, predavač Teološke antropologije na Institutu Ivana Pavla II. i član Upravnog vijeća za pregled CVII – Centro Vaticano II Studi e ricerche.
Povjerenstvo koje je predložio papa Franjo ima zadatak pribaviti iz vatikanskog arhiva dokumentaciju o pripremnim radovima na Humane Vitae koji su se održali tijekom razdoblja od tri godine, za vrijeme i nakon Drugoga vatikanskog koncila. Prva studijska grupa po pitanju “reguliranja rađanja” uspostavljena je od Ivana XXIII. u ožujku 1963. godine te je narasla na 75 članova pod Pavlom VI. Godine 1966. “stručnjaci” su dali svoje zaključke papi Montiniju i predložili otvaranje vrata umjetnoj kontracepciji.
U travnju 1967. godine, dokument koji je bio rezerviran za komisiju – onaj iz kojeg bi trebalo započeti “ponovno posjećivanje enciklike”, pojavio se u Francuskoj u Le Mondeu, u Ujedinjenom Kraljevstvu u The Tabletu i u SAD-u u National Catholic Reporteru. Pavao VI., je međutim, nakon dvije godine kolebanja, 25. srpnja 1968. godine objavio encikliku Humane Vitae, pri čemu je potvrdio tradicionalni stav Crkve. Bio je to, kao što je rekao filozof Romano Amerio, najvažniji čin njegovog pontifikata.
Čitajući ovo, odmah sam se sjetio nečega što sam napisao prije nekoliko godina, prije nego što sam pokrenuo OnePeterFive. U dugom i širokom postu o onome što sam pretpostavio da će uslijediti tijekom ovog pontifikata na svom (sada stagnirajućem) osobnom blogu, posvetio sam značajan dio metodama koje su koristili članovi ove komisije o kontroli rađanja i kako su se ove iste metode pripremale za tadašnje nadolazeće sinode o obitelji. U svrhu uspostavljanja veze, prenijet ću cijeli odjeljak u nastavku. Njegova važnost za današnje vijesti, mislim da se slažete, je neporeciva.
‘Kočnica’ nije uspjela: Humanae vitae i pola stoljeća nesuglasica
Ako je Pavao VI. oslobodio velike nemire u Crkvi kapituliranjem pred liturgijskim revolucionarima, napravio je i veliki korak – možda jedan primjer prave hrabrosti u njegovom pontifikatu – kroz objavu Humanae Vitaea. Kada je Ivan XXIII. sazvao Papinsko povjerenstvo za kontrolu rađanja, ne znam je li netko očekivao određeni rezultat. Mislim da se očekivanja mnogih, bez obzira na to na kojoj su strani ovoga pitanja bili, nisu ostvarila. Geral Slevin opisuje kontroverzu unutar povjerenstva i neočekivani potez pape Pavla da im se suprotstavi u svadljivom eseju za National Catholic Reporter 2011. godine:
Povjerenstvo, koje je papa Ivan XXIII. sazvao 1963. godine, a koje je kasnije radilo pod paskom Pavla VI., završilo je s izvješćem u kojem je tražilo ukidanje crkvene zabrane svih oblika umjetne kontrole rađanja.
Odmah, u drugom izvješću prigovorio je na konačno izvješće komisije, kardinal Alfredo Ottaviani, tadašnji šef Kongregacije za nauk vjere i snažan konzervativac Crkve toga doba.
Završno izvješće komisije je iscurilo [u javnost] i objavljeno je u National Catholic Reporteru i pojavilo se u ostalim publikacijama 1967. godine. Godinu dana kasnije, nakon velikih očekivanja da će Pavao VI. prihvatiti izvješće komisije, objavio je encikliku Humanae Vitae, potvrdivši službenu zabranu svih oblika umjetne kontracepcije.
Taj zadnji dio je važan: “iscurilo i objavljeno je”. Iako je Humanae Vitae služila kao bedem protiv razorne plime seksualne razuzdanosti koja je nadolazila, otrov dezinformacija pušten u svijet tijekom perioda za interveniranje od objave izvješća povjerenstva do publikacije enciklike stvoriti će kronične infekcije u životu vjere. Razočarenje većine papinskog povjerenstva za kontrolu rađanja bilo je naširoko objavljeno, stvarajući predodžbu da će Crkva uskoro promijeniti put i dopustiti katolicima da prakticiraju umjetnu kontracepciju. Kad je stigla Humanae Vitae, susrela se sa snažnom opozicijom katolika – svećenika, biskupa i laika – koji su već odlučili da je umjetna kontracepcija bila sasvim u redu.
S razvodnjenim (i ponekad upravo svetogrdnim) liturgijskim iskustvom, omekšavanjem crkvene discipline i učenja koja su došla poslije koncila, pristupom ne-katolicima kroz “dijalog kao ekumenizam” (za razliku od evangelizacije u potrazi za obraćenjem), brojne sinkretističke akcije tijekom pontifikata pape Ivana Pavla II. i apsolutnim nedostatkom discipline prema neprijateljskim biskupima, vjera je već pretrpjela tešku štetu. Međutim, podjela u seksualnom učenju Crkve koja je 1967. godine uzela maha bila je prostor u kojem su se rane koje su gušile snagu Crkve počele gnojiti.
Godine 2003., 35 godina nakon Humanae Vitae, Kenneth C. Jones objavio je knjigu pod naslovom: ‘Indeks vodećih katoličkih pokazatelja: Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora’. U članku za časopis ‘Latinska misa’, autor je iznio svoje mnogobrojne uznemirujuće nalaze. Među njima se govori o statistici iz sakramentalnog života:
Godine 1965. bilo je 1,3 milijuna krštenja dojenčadi, u 2002. godini bilo je 1 milijun. (Godine 1965. bilo je 287 krštenja dojenčadi na svakih 10.000 katolika, u 2002. godini bilo je 154 – pad od 46%.) Godine 1965. bilo je 126.000 krštenja odraslih u 2002. godini bilo je 80.000. Godine 1965. bilo je 352.000 katoličkih brakova, 2002. godine bilo je 256 tisuća. Godine 1968. bilo je 338 poništenja, u 2002. godini bilo ih je 50.000.
Sudjelovanje u Misi: Gallupova anketa iz 1958. godine izvijestila je da je 74 posto katolika išlo na nedjeljnu Misu 1958. godine. Studija Sveučilišta Notre Dame iz 1994. godine ustanovila je da je stopa pohađanja bila 26,6 posto. Nedavna studija profesora Jamesa Lothiana iz Sveučilišta Fordham zaključila je da je 65 posto katolika išlo na nedjeljnu misu 1965. godine, dok je stopa pala na 25 posto u 2000. godini.
Pad broja sudionika u Misi ističe još jednu značajnu činjenicu – sve manje i manje ljudi koji sebe nazivaju katolicima zapravo prate pravila Crkve ili prihvaćaju crkvenu doktrinu. Na primjer, anketa National Catholic Reportera iz 1999. godine pokazuje da 77 posto vjeruje da osoba može biti dobar katolik bez odlaska na Misu svake nedjelje, 65 posto vjeruje da se dobri katolici mogu razvesti i ponovno vjenčati, a 53 posto vjeruje da katolici mogu imati pobačaj i ostati u dobrom stanju. Samo 10 posto učitelja vjeronauka (laika) prihvaća crkveni nauk o umjetnoj kontroli rađanja, prema istraživanju Sveučilišta Notre Dame iz 2000. godine. A anketa New York Timesa otkrila je da 70 posto katolika u dobi od 18 do 44 smatra da je Euharistija samo “simbolički podsjetnik” na Isusa.
Više od desetljeća kasnije, rani rezultati vatikanskog upitnika su pristigli u pripremi za sinodu o braku i obitelji koji će biti u listopadu ove godine. I oni pokazuju nastavak erozije temeljnih uvjerenja.
Amerika:
U neobično tupom izvješću za Vatikan, biskup Robert Lynch iz St. Petersburga na Floridi je rekao da čak i većina katolika u njegovoj biskupiji koji idu u crkvu redovito smatra da crkveni nauk o umjetnoj kontracepciji više nije relevantan.
“Što se tiče umjetne kontracepcije, odgovori bi se mogli obilježiti slijedećim: ‘Taj je vlak davno napustio stanicu,’ napisao je u blogu 7. veljače o njegovu izvješću. “Katolici su se složili i senzus fidelium [osjećaj vjernika] ukazuje na odbacivanje crkvenog nauka o ovoj temi.”
Njemačka i Švicarska:
Njemačke biskupije izvijestile su da “pred-bračne veze nisu samo relevantna pastoralna stvarnost, već gotovo univerzalna,” jer 90 do 100 posto parova koji traže katoličko vjenčanje već žive zajedno, unatoč crkvenom nauku da je seks izvan braka grešan.
“Mnogi, u stvari, smatraju neodgovornim ženiti se bez prethodnog života,” navodi se u izvješću.
Irska:
“Mnogi … su izražavali osobite poteškoće s učenjem o izvanbračnom seksu i suživotu neoženjenih parova, razvodu i ponovnom partnerstvu, planiranju obitelji, potpomognutoj ljudskoj reprodukciji, homoseksualnosti. Crkveno učenje u tim osjetljivim područjima često se ne doživljava kao realno, suosjećajno, ili da poboljšava život.”
Europa općenito:
“Belgijski katolici očekuju da će Crkva pozdraviti sve, bez obzira na razlike ili pogreške. To je osobito istinito kada se radi o homoseksualcima i razvedenim i ponovo vjenčanim,” prenosi SIR.
“Belgijski katolici, inspirirani Franjom, pozivaju majku Crkvu koja prihvača sve: stoga treba rasti u vjeri i oblikovati životne zajednice,” naglašava SIR. Ankete su također stavile naglasak na bitnu ulogu koju žene mogu igrati u životu Crkve: “One prenose vjeru djeci i vode ih,” ukazuju belgijski katolici. […]
Prema luksemburškim katolicima, Crkva ne nudi prikladno rješenje problematičnih obiteljskih situacija. “Nauk o braku, odgovornom očinstvu i obitelji odbačen je u ne-crkvenim krugovima (ponekad čak i na crkvenim), jer Crkva se vidi kao stranac i nije kompetentna u tim područjima. U svojim odgovorima luksemburški katolici upućuju na “patnju uzrokovanu isključivanjem iz Sakramenata, osobito u smislu pomirenja.” Pravilo Crkve o pristupu Sakramentima izgleda neadekvatno. Oni pozivaju Crkvu “da se pastoralna misija milosrđa primjeni u praksi i da se stvari okruženje gdje se može uvesti i iskusiti.” No, Luksemburg nije izrazio preciznu poziciju niti ponudio nikakve konkretne naznake o pitanju homoseksualnih parova. Jednostavno je pozvana Crkva da “prihvati stvarnost kakva jest i da je ne pokušava mijenjati moralnim modelima” te da izražava dobrodošlicu i bude milosrdna.
Religijska informacijska služba također naglašava razliku gledišta između njemačke crkve i njezinih vjernika na pitanja o parovima koji žive zajedno prije braka, o kontroli rađanja i kontracepcije. Isključivanje razvedenih i ponovljeno vjenčanih iz Sakramenata smatra se neopravdanom i okrutnom diskriminacijom. Njemački katolici također traže da se istospolne zajednice pravno priznaju i vide jednakim kao i brak “kao zapovijed pravde”.
Broj jedan zahtjev švicarskih vjernika bio je omogućiti pravo primanja sv. Pričesti razvedenim i ponovno vjenčanim. Iako su švicarski katolici u potpunosti suglasni o važnosti sakramentalnog braka i kršćanskog odgoja djece, kažu da je “teško prihvaćati crkvenu doktrinu o obitelji, braku i homoseksualnosti.” “Skoro 60% je za prepoznavanje i blagoslov gay parova od strane Crkve. “Postoji također” snažno neslaganje s [crkvenim] odbacivanjem metoda umjetne kontracepcije.”
Papa Franjo je nedavno rekao o Pavlu VI. i Humanae Vitae:
“Njegov je genij pokazao proročanski: imao je hrabrosti stajati protiv većine, braniti moralnu disciplinu, postaviti “kočnicu “kulturi, suprotstaviti se sadašnjom i budućem neo-malthusijanizmu. Cilj nije promijeniti doktrinu, već je riječ o dubokom uranjanju u pitanja i pobrinuti se da pastoralna služba uzima u obzir situacije svake osobe i što ta osoba može učiniti.”
Mislim da je ideja da je Humanae Vitae usporila smjer kulture. No, sada je neosporno da ova “kočnica” nije uspjela, a katolici svijeta su pojurili s litice masovne apostazije. Oni više ne vjeruju u ono što Crkva vjeruje, niti da Crkva ima pravo da u to vjeruje.
Papa kaže da “nije u pitanju promjena doktrine,” što je nešto što bi rekao onaj koji se sprema provesti upravo to.
Kasnije u istom eseju, vratio sam se na tu temu. Napisao sam:
Dodatno u tom smislu: njegov [kardinal Kasperov] trenutni poticaj za pronalaženje pastoralnih rješenja za pričešćivanje rastavljenih i ponovno vjenčanih se po svemu sudeći uopće ne tiče braka.
Riječ je o konačnom uništenju preostalih uvjerenja u Stvarnu prisutnost i ovlasti Magisterija. Radi se o tretiranju svih religija jednako i dovoljno učinkovitim za vječno spasenje i uskraćivanje doktrine Extra Ecclesiam Nulla Salus [izvan Crkve nema spasenja].
Ovo je, naposljetku, umorstvo iz milosrđa u stoljetnom napadu protiv katoličke vjere koji se vodio iz Crkve. Riječ je o konačnom, važnom trijumfu modernizma.
Ono što Papinsko povjerenstvo za kontrolu rađanja 1967. godine nije moglo ostvariti činilo se velikom pobjedom za Crkvu. Ali, vjerujem da su sotona i njegovi suučesnici, tako aktivni na djelu u Crkvi, prihvatili ono što se činilo kao poraz toga trenutka, znajući da je sjeme za mnogo veću pobjedu zasađeno. U Crkvi je cvalo neslaganje s mnogim biskupima koji su predvodili napad. Kontracepcija je uništila brak. U svijetu, neopozivo je odvojen seksualni čin od rađanja, te je stoga uvedeno doba gotovo sveprisutnog izvanbračnog odnosa, pobačaja, pornografije i sada istospolnog braka. Kako je ustanova braka oslabljena, učestalost razvoda povećala se eksponencijalno. Očigledna pobjeda koju je odnijela Humanae Vitae nije provedena s propovjedaonice. Vjernici nisu bili dovoljno poučeni. A sada je stanje braka – uključujući i katolički brak – tako loše da je nemoguće znati koliko je brakova u Crkvi bilo valjano. (Pitajte bilo koga tko prolazi kroz biskupijske predbračne tečajeve koliko njihovih učenika već spavaju zajedno. Oni se toga uopće ne srame.)
Pastoralnu situaciju s kojom se biskupi sada suočavaju dok razmatraju pitanje pričešćivanja razvedenih i ponovno vjenčanih sami su stvorili. I donosim vam na razmatranje ideju da se to nije dogodilo slučajno, već planski. Za brak koji je gotovo uništen, potrebno je pronaći “pastoralno” rješenje. I kao pukim slučajem ovo pastoralno rješenje razbija nepogrešivo učenje Crkve o Euharistiji koje je do sada bilo na snazi.
Ponovno se javlja [pitanje] u razgovorima koje imam s drugim katoličkim piscima i akademicima dok pokušavamo shvatiti smjer Crkve pod sadašnjim vodstvom: Što je krajnji cilj?
I uvijek iznova, jedini odgovor koji ima smisla jest da oni nastoje uništiti Crkvu; uništiti vjeru kakvu poznajemo i zamijeniti je s nečim što je njihova kreacija. Svakodnevno vidimo da je istina dekonstruirana. Od papinih vlastitih tirada protiv licemjerja dok beskrajno proturječi sam sebi, do tvrdnje papinskog glasnogovornika O. Antonia Spadara da u teologiji 2 + 2 može biti 5, do redefiniranja smrtnog grijeha po Amoris Laetitia sve dok koncept u potpunosti ne izgubi svoje značenje, kršenje načela ne – proturječnosti postala je oružana taktika bergoglijanskoga režima.
Kao što mi je Hilary White nedavno rekla: “To je kao da kažem, ‘Evo lijepe šalice kave’, a onda ti dodam čekić. Popij to!”
Ili, kako je rekla malo ranije, što znači Amoris Laetitia? “To znači ono što ja kažem da znači. To znači ušuti!” Samo malo mašte treba da se riječi “Amoris Laetitia” u toj rečenici zamjene s “Humanae Vitae“. A katolici svijeta, tragično, samo su previše željni prilike da se potvrde u njihovu neodoljivom korištenju kontracepcije.
Vraćajući se današnjim vijestima, mudroga čitatelja ne će iznenaditi nastavak ove teme. De Mattei ponovno:
Monsinjor Gilfredo Marengo, prelat kojemu je papa Franjo povjerio zadatak ponovne interpretacije Humanae Vitae, s druge strane, pripada kategoriji prelata koji su uvjereni da su u stanju pomiriti nepomirljivo. U rujnu 2015., Vatikan Insider je komentirajući rad sinode o obitelji, predložio “napuštanje koncepcije doktrinarne baštine Crkve kao zatvorenog sustava, nepropusnog za pitanja i provokacije ovdje i sada, u kojemu je kršćanska zajednica pozvana da opravdava svoju vjeru, kroz svoje naviještanje i svjedočanstvo:”
U novijem članku istoga glasila (Vatican Insider, 23. ožujka 2017.) sa značajnim naslovom Humanae Vitae i Amoris Laetitia, monsinjor Marengo pita: “Polemička igra – pilula da – pilula ne, kao danas – Pričest razvedenim da – Pričest razvedenim ne – je samo u pojavnosti nelagodna i napeta, [koja je] značajno odlučujuća za tkivo crkvenoga života. “Zapravo,” svaki put kršćanska zajednica pada u pogrešku i predlaže modele života koji proizlaze iz suviše apstraktnih i umjetno konstruiranih teoloških ideala, zamišlja pastoralno djelovanje kao shematsku primjenu doktrinarne paradigme.” “Jedan od načina branjenja i priznavanja učenja Pavla VI., dodao je, bio je vjerojatno jedan od čimbenika za koje smo – u ovom trenutku navodi papa Franjo – predstavili previše apstraktan teološki ideal braka, gotovo umjetno izgrađen, daleko od konkretne situacije i praktičnih mogućnosti obitelji kakve jesu u stvarnosti. Ta pretjerana idealizacija, prije svega kada smo ponovno probudili povjerenje u milost, nije učinila brak privlačnijim i poželjnijim, već sasvim suprotno.” (Franjo).
Jeste shvatili? Nemojte se osjećati loše ako ova salata od riječi nije oslikala jasnu sliku. Ja sam je pročitao barem pet puta, i to je remek-djelo isusovačke neprozirnosti i semantičke skrivenosti. No, ključno odstupanje ovdje je da baš kao što smo rekli da iznova i iznova taj kršćanski brak je sve samo ne ostvarivi ideal, pa ako ste zabrinuti, nema frke, uživajte u preljubu i usput, tu imate svetu Pričest, to je mapiranje istog ethosa po pitanju kontracepcije: “i tako nikada nećete živjeti, pa zašto onda pokušavati.”
I da, ponižavaju vas. Imaju tako nisko mišljenje o vašoj sposobnosti da u suradnji s Božjom milošću koristite vaš um i slobodnu volju, da im izmiču izjave poput “svaki put kršćanska zajednica pada u pogrešku i predlaže modele života koji proizlaze iz suviše apstraktnih i umjetno konstruiranih teoloških ideala, zamišlja pastoralno djelovanje kao shematsku primjenu doktrinarne paradigme.“ “Moj prevoditelj sa zmijskog na engleski jezik [jezik autora] to prevodi kao “kada Crkva pogriješi i donese doktrinu koja je previše teška za ljude da je slijede, pametni ljudi poput nas nalaze načine kako zaobići doktrinu, nazivajući je ‘pastoralom’. “(Zaboravio je [reći]: “Baš kao što je to uvijek učinio Isus,” ali sam siguran da je na to mislio.)
De Mattei nastavlja:
Valja napomenuti da monsinjor Marengo ne predlaže iščitavanje Amoris Laetitia u skladu s hermeneutikom kontinuiteta. Ne poriče postojanje kontradikcije između dva dokumenta: priznaje da Amoris Laetitia ovlašćuje ono što Humane Vitae zabranjuje. Ali on misli da se svaka teološka i doktrinarna antiteza treba relativizirati i nadomjestiti u sintezi koja je u stanju pomiriti suprotnosti. Prava dihotomija jest da između apstraktne i konkretne, između istine i života. Ono što vrijedi za monsinjora Marenga jest uroniti u pastoralnu praksu, bez prigibanja “previše apstraktnim i umjetno konstruiranim teološkim idealima”.
O, da, hermeneutika kontinuiteta svakako postoji. Možete povući pravu liniju od taktike Papinske komisije za kontrolu rađanja do praga “pastoralne akcije” monsinjora Marenga. Ovi su šakali zaustavljeni u njihovom teološkom maršu seksualnog progresa od strane pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. Morali su podnijeti 35 godina kašnjenja, jer dvojicu neočekivanih papa u nizu nisu uspjeli pridobiti za njihov specijalni program. Jesmo li doista iznenađeni da je Sankt Gallenova mafija tako naporno radila da bi istjerala Benedikta i izabrala svoga čovjeka Bergoglija?
U 2014. godini, kada sam izvorno citirao papu Franju vezano za Pavla VI. i Humanae Vitae kao što sam gore spomenuo, priznavao sam svoju sumnju, ali nisam imao iskustvo dviju sinoda i pobudnice kroz koje bih filtrirao moju zabrinutost. Sada, s Amoris Laetitia kao interpretativnim ključem, mnogo jasnija slika izlazi iz semantičkog ju – jitsua po kojem je Franjo postao zloglasan. Ono što u početku zvuči kao obrana vrijedne enciklike pape Pavla, umjesto toga, zauzima potpuno novu dimenziju kada se čita u svjetlu Amoris laetitia – e i novijih Franjinih planova za ponovno vrednovanje i najvjerojatnije u cijelosti reinterpretaciju Humanae Vitae:
Pola stoljeća nakon enciklike “Humanae Vitae” Pavla VI., može li Crkva ponovo razmotriti temu kontrole rađanja? Vaš brat, kardinal [Carlo Maria] Martini [kasniji milanski nadbiskup] vjerovao je da je sada vrijeme. [NB – Vjeruje se da je Martini bio vođa mafije St. Gallena; SS]
Sveti Otac: sve ovisi o tome kako se tumači tekst “Humanae Vitae”. Pavao VI. je, prema kraju, preporučio ispovjednicima mnogo milosti i pozornosti na konkretne situacije. Ali njegov je genij bio proročki, budući da je imao hrabrosti protiv većine, braniti moralnu disciplinu, primjenjivati kulturnu kočnicu, suprotstaviti se sadašnjem i budućem neo-malthusijanizmu. Cilj nije promijeniti doktrinu, već je riječ o dubokom uranjanju u pitanja i pobrinuti se da pastoralna služba uzima u obzir situacije svake osobe i što ta osoba može učiniti. To će se također raspravljati na putu prema Sinodi.
On kaže da je Pavao VI. preporučio “milost” i “pozornost na konkretne situacije”. Naš dekoder Amoris Laetitia nam govori šta to znači: “ako slijedite svoju savjest, možete činiti sve što vam se sviđa”.
On kaže “cilj nije promijeniti doktrinu”. Naš dekoder Amoris Laetitia nam govori da to znači “ne moramo mijenjati doktrinu kad je možemo zaobići.”
Kaže da Crkva mora “osigurati da pastoralna služba uzme u obzir situacije svake osobe i što ta osoba može učiniti”. Naš dekoder Amoris Laetitia nam govori da to znači “ako je doktrina previše tvrda, mi ćemo napraviti iznimku pomoću “pastoralne skrbi” i “osobnog razlučivanja”.”
On kaže da je Pavao VI. “imao hrabrosti protiv većine” i “obraniti moralnu disciplinu”. Naš dekoder Amoris Laetitia nam govori da to znači da “ako većina želi podupirati nauk Crkve, imamo hrabrosti da svakodnevno provodimo naš program i da osiguramo da ne prevladavaju manipulacijom tog procesa.”
Profesor de Mattei ima svoje vlastite misli o hrabrosti kada je u pitanju ova nova komisija o Humanae Vitae: “Hoće li se neki svećenik ili teolog suočiti s ovim programom” reinterpretacije “Humane Vitae [koji] ima hrabrosti izgovoriti riječ “krivovjerje”?”
Odzvanjamo njegovo pitanje. Oni dolaze po Humanae Vitae i zabranu kontracepcije, i neće se zaustaviti dok ne dobiju ono što žele. Ako ste kardinal, biskup ili svećenik i poželite da ste ranije progovorili kad su kroz sinode provodili svoj program, a potom opet kroz željeznu fusnotu Amoris Laetitia, dobivate još jednu šansu.
Nemojte to pogriješiti ovaj put. Vjernici računaju na vas.
https://onepeterfive.com/re-intepreting-humanae-vitae-amoris-laetitia-style/