Tijekom svog posljednjeg putovanja u Njemačku, u Freiburgu u Breisgau, 24. i 25. rujna 2011. , Benedikt XVI., dao je dvije adrese njemačkim biskupima, svećenicima i vođama laicima. Izvještaji su u to vrijeme pokazali da ih publika nije dobro primila. Međutim, gledano iz sadašnje krize, oni se pojavljuju providni. Ovdje slijede izvadci iz dva diskursa:
“Živimo u vrijeme koje je široko obilježeno subliminalnim relativizmom koji prodire u svako područje života. Ponekad ovaj relativizam postaje agresivan, kada se protivi onima koji kažu da znaju gdje se nalazi istina ili smisao života”.
“I promatramo da ovaj relativizam sve više i više utječe na ljudske odnose i društvo. To se, između ostalog, odražava u neslaganju i fragmentaciji života mnogih ljudi i u pretjeranom individualizmu. Mnogi se više ne čine sposobni za bilo koji oblik samoodricanja ili žrtvovanja za druge. Čak je i altruistička predanost općem dobru, u društvenoj i kulturnoj sferi ili u ime potrebitih, u opadanju. Drugi su sada nesposobni samostalno se obvezati na jednog partnera. Sada se teško može naći hrabrosti obećati da će netko biti vjeran čitav život.”
“Crkva u Njemačkoj vrhunski je organizirana. Ali iza struktura, postoji li i odgovarajuća duhovna snaga, snaga vjere u živoga Boga? Moramo iskreno priznati da imamo više nego dovoljno strukture, ali ne dovoljno Duha. Ja bih dodao: stvarna kriza s kojom se suočava Crkva u zapadnom svijetu kriza je vjere. Ako ne nađemo način iskrene obnove naše vjere, sve strukturne reforme ostat će neučinkovite.”
(Freiburg im Breisgau, 25. rujna 2011.)
“Međutim, u konkretnoj povijesti Crkve manifestira se suprotna tendencija, naime da Crkva postaje samo-zadovoljna, smiri se u ovom svijetu, postaje samodostatna i prilagođava se standardima svijeta. Nerijetko, ona daje veću važnost organizaciji i institucionalizaciji nego njezinom pozivu prema otvorenosti prema Bogu.”
“Kako bi dostatno ostvarila njen pravi zadatak, Crkva mora stalno obnavljati napor da se odvoji od svoje sklonosti prema svjetovnosti i ponovno postane otvorena prema Bogu. U tome treba slijediti Isusove riječi: “Oni nisu od svijeta, kao što Ja nisam od svijeta” (Iv 17,16), a upravo se na taj način Isus predaje svijetu. Moglo bi se reći da povijest dolazi u pomoć Crkvi u ovome kroz različite periode sekularizacije, što je značajno pridonijelo njezinom čišćenju i unutarnjoj reformi. “
“Drugim riječima: za ljude svih doba, a ne samo naše, kršćanska vjera je skandal. Da bi nas vječni Bog trebao poznavati i brinuti o nama, da bi nematerijalna osoba trebala u određenom trenutku postati opipljiva, da bi onaj koji je besmrtan trebao trpjeti i umrijeti na križu, da bi mi koji smo smrtni trebali dobiti obećanje uskrsnuća i vječni život – za ljude iz bilo kojeg doba, vjerovati u sve to je težak zahtjev.”
https://www.thecatholicthing.org/2018/08/11/benedict-xvi-prophet-2/