U ovoj fazi bergoglijanskog debakla, priznanje da je Franjo prijetnja integritetu vjere, postalo je toliko dobro utemeljeno u mainstream komentarima da je čak i anglikanski teolog koji piše za First Things, oglasio uzbunu.
“Je li papa katolik? Barem jedno stoljeće, to je bio način na koji smo se mi Anglikanci šalili oko svega što je izgledalo očito”, piše Gerald McDermott, nositelj teološke katedre na Beeson School of Divinity. No, on nastavlja: “Sada moramo ozbiljno pitati je li papa liberalni protestant.”
McDermott navodi brojne primjere beskrajne bujice usmene i pisane heterodoksije koju je Franjo stvorio u protekle četiri i pol godine. Čitatelji Remnanta dobro su upoznati s njima i ovdje ih nema potrebe ponavljati. Poput zainteresiranih katolika, McDermott se usredotočuje na krunsku uvredu ovog destruktivnog pontifikata: Amoris Laetitia i njeno zapanjujuće nastojanje da uvede situacijsku etiku u katoličku moralnu teologiju.
McDermott primjećuje da John Finnis, poznati katolički pravni filozof i jednako poznati moralni teolog, Germain Grisez – obojica akteri “konzervativnog” katoličkog mainstreama koji se teško mogu nazvati “radikalnim tradicionalistima” – optužuju da su “prema logici Amoris Laetitia, neki od vjernika previše slabi da bi održali Božje zapovijedi i da mogu živjeti u milosti dok čine neprestane i uobičajene grijehe ‘u teškim stvarima.’ “Na što McDermott dodaje: “Kao (episkopalac) Joseph Fletcher, koji je podučavao situacijsku etiku šezdesetih godina prošlog stoljeća, pobudnica ukazuje da postoje iznimke svakom moralnom pravilu i da ne postoji nešto što je intrinzično zlo djelo “.
“Desetljećima su,” nastavlja McDermott, “pravovjerni anglikanci i drugi protestanti koji su se željeli oduprijeti otpadništvu liberalnog kršćanstva, gledali u Rim tražeći moralnu i teološku podršku. Većina nas je prepoznala da se stvarno bori protiv seksualne revolucije koja je pridobila i korumpirala Episkopalnu crkvu preko bare i njezinog oca. Prvo je krenulo sa svetosti života i eutanazijom. Zatim je to bila homoseksualna praksa. Sada je to homoseksualni brak i transrodna ideologija. Za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., mi, nekatolici kada smo branili moralnu teologiju mogli smo ukazati na učene i primamljive argumente koji su dolazili iz Rima i zapravo reći: “Najstariji i najveći dio Tijela Kristova slaže se s nama, i to s iznimnom sofisticiranosti.”
No, više to ne možemo, kaže McDermott: “Oni od nas koji se i dalje bore za pravovjernost u dogmatičnoj i moralnoj teologiji, žale za onim danima kada je bilo jasno svjetlo koje je svijetlilo preko čitavog Tibera. Za sada, izgleda, da je seksualna revolucija infiltrirala Rim. Centar više ne drži.”
Ta su zapažanja povijesna u svom značaju, kao što je i otvoreno pismo Franji od strane O. Thomasa Weinandya, jednog od najistaknutijih katoličkih teologa Novus Ordo mainstreama. McDermott nalazi nadu u “hrabrom i principijelnom stavu” kojeg je Weinandy zauzeo protiv svojevoljnog pape kao nitko drugi prije njega. Izražavajući vlastite osjećaje, McDermott zaključuje: “Tom Weinandy nas podsjeća da Bog podiže proročka svjetla kad mračni dani dolaze u njegovu Crkvu.”
Kad je čak anglikanski teolog javno zaplašen liberalnim protestantizmom rimskog pape, ni jedan katolik dobre volje ne može nastaviti zanijekati očigledno. Ali gdje je neokatolički komentarij usred ovog velikog buđenja? Predan kao i uvijek programskoj obrani neobranjivog, kako ne bi netko posumnjao da su ti radikalni tradicionalisti bili u pravu cijelo vrijeme oko smjera u kojemu Crkva ide od Druge vatikanske katastrofe i da je neokatolička “normalistička” pripovijest bila spektakularno pogrešna, ako ne i potpuno nepoštena, od samoga početka.
Što se tiče biskupa i kardinala koji moraju znati da je ovaj papa prijetnja Crkvi, oni se i dalje skrivaju ili, u najboljem slučaju, prosvjeduju opetovano kako Franjo mora “razjasniti” ono što je već savršeno jasno. Ili, poput biskupa Barrona – koji je promoviran u biskupstvo od strane Franje – oni se žale da su za krizu koju je Franjo ubrzao Amorisom Laetitia krivi katolički blogeri i da bi biskupi trebali “preuzeti kontrolu nad procesom” jer ti gadni blogeri “prisiljavaju ljude da čitaju ovaj dokument na poseban način”. To što Franjo sam čita svoj dokument na taj način, te u skladu s tim pozdravlja njegovu katastrofalnu provedbu, nikada se ne smije spomenuti. Umjesto toga, istina mora biti skrivena “kontroliranjem” informacija, zamjenom izjava neosporne istinitosti cvjetnim pohvalama za ono što Barron naziva “iznimno bogatim dokumentom”.
Hoće li nas čelnici Crkve poštedjeti “bogatih dokumenata” i pružiti nam vjeru naših očeva. No sada na njih ne možemo računati. Laici i njihov sensus fidelium su sada primarni bedem Vjere, uz pomoć Sakramentalnih milosti i dobrih svećenika, poput oca Weinandya, koji ostaju vjerni onome što je Bog objavio kroz Svoju Crkvu, unatoč posljedicama koje će imati u patnji pod pontifikatom koji predstavlja diktaturu teološkog relativizma, održivog samo sirovom snagom i strahom od odmazde, što diktator naziva “Duh”.