„Jorge Mario Bergoglio … je bio pristaša imperijalnih interesa SAD-a u Latinskoj Americi već više od 30 godina.”
„… jedan je od glavnih pobornika … argentinske vojne diktature koja je došla na vlast u puču podržanom od strane CIA-e 1976.”
„Jorge Mario Bergoglio nije samo podržavao diktaturu pod pokroviteljstvom SAD-a, on je također igrao izravnu ulogu u ‘prljavom ratu’ (la guerra sucia) u suradnji s vojnom huntom pod vodstvom generala Jorgea Videla, što je dovelo do uhićenja, zatvaranja, mučenja i nestanka progresivnih katoličkih svećenika i laika koji su se protivili argentinskoj vojnoj vladavini.”
Gornji navodi su iz online članka Michela Chossudovskyog, rusko-kanadskog istraživača, objavljenog odmah nakon što je Franjo izabran. Treba napomenuti da je Chossudovsky poznat kao dobavljač teorija zavjere, ali on nije jedini koji prikazuje bivšeg kardinala Buenos Airesa kao sudionika argentinskog „prljavog rata”. Argentinski ljevičarski istraživački novinar Horatio Verbitsky je imao slične tvrdnje. U 2005. godini Verbitsky je objavio knjigu pod naslovom Tišina: Od Pavla VI. do Bergoglia: tajni odnos Crkve i ESMA-e (ESMA je bila pomorska akademija koja je postala objekt za mučenje koji je koristila argentinska hunta u ratu). Knjiga Verbitskyog je dovela do tužbe protiv Jorgea Bergoglia, navodeći da je on bio uključen u otmice dvojice isusovačkih svećenika 1970. godine. Pošto je dva puta odbio svjedočiti, Bergoglio je stao pred sud 2010. godine. Pitajte dobro povezane katolike u Buenos Airesu i čut ćete dosljedan refren: svatko je čuo da je bio uključen, nitko nije bio u stanju to dokazati, on je uvijek negirao sve.
Iako možda nikada nećemo znati pravi odgovor, istina o tome je trebala biti od izuzetnog interesa za bilo kojeg ozbiljnog novinara koji želi shvatiti čovjeka koji sada vlada kao jedan od najkontraverznijih papa u povijesti. No za sada, želim se usredotočiti više na temeljno pitanje koje podiže ove optužbe: Zašto ne znamo više o tome tko je zaista Jorge Mario Bergoglio?
Kako bismo razumjeli odgovor na ovo pitanje, potrebno je znati malo više o tome kako se takva informacija otkriva i dijeli.
Pitate li se zašto nitko nije nikad čuo za bilo koje od ovih ozbiljnih optužbi iz mainstream medija? Je li to možda zato što su već isti dan kada je objavljen Chossudovskyjev članak, 14.03.2013., pokrenuli vrlo javnu ljubavnu vezu sa „skromnim” novim argentinskim papom? Čini se malo vjerojatno. Gornji citati su objavljeni jutro nakon što se Bergoglio, gotovo potpuno nepoznati lik, pojavio na lođi i rekao skoro ništa gomili.
Da bismo razumjeli kako se priča oko Franje razvijala, moramo razumjeti kako novinarstvo funkcionira.
Želim predložiti tri razloga zašto Franjina šarena prošlost nije došla na vidjelo, bilo u svjetovnom ili u mainstream katoličkom novinarstvu:
- Vremenska i prostorna ograničenja
- Loše političko i filozofsko obrazovanje
- I što je najvažnije, transformacija uloge medija u političkog generatora priča podijeljenog prema strogo definiranim, poput svetinje – i potpuno beskorisnim – frakcijskim kategorijama.
Budući da su novinari sada u poslu kreiranja stvarnosti, oni moraju odlučiti što je i što nije stvarnost. A za odabranu priču, ništa izvan tih kategorija se ne može priznati da postoji.
Vrijeme i prostor u vrtlogu Interneta
U stvari, ja ću braniti svoje kolege na obje strane naše ideološke podjele i reći da za ovaj neuspjeh nisu zapravo potpuno krivi. Njima je predstavljen gotovo nemoguć zadatak, potreba da se složeni politički i društveni problemi pojednostave dovoljno za običnog nestručnjaka za čitanje i probavljanje u ne više od 20 minuta uz njegovu jutarnju kavu.
Iskreno govoreći, ne ide se u novinarstvo u ovim vremenima zbog potrebe informiranja javnosti. Nakon što ste to radili nekoliko godina, shvatili ste da se „javnost” zaista ne može informirati. A ako pokušate, poludjet ćete od očaja. Ako i dalje nastavite to raditi, to je najvjerojatnije zbog vlastite osobne želje da znate što se događa.
Loše obrazovanje
To je razlog zbog kojeg je novinarstvo dostiglo svoje sadašnje stanje. Novinarski fakulteti su u današnje vrijeme uglavnom kampovi za ljevičarsku ideološku indoktrinaciju. Novinarka koju sam kontaktirala rekla je da je prema njenom iskustvu, ulaznica na novinarski fakultet ništa više od ideološke značke zasluga, a urednici su ih čak i tada izbjegavali. Ne samo da su oni svi začarani mali marksisti koji se ne znaju lijepo igrati s drugima, nego ih nisu naučili ni počela pisanja sastavaka. Drugim riječima, oni ne mogu pisati.
Za očekivati od ljudi koji nikada nisu pročitali ništa osim ideoloških pamfleta i koji ne mogu konstruirati jednostavne rečenice na engleskom da imaju dovoljno širok svjetonazor za raspetljavanje složenog južnoameričkog čvora je sasvim iskreno previše.
„Pristranost” i narativni okvir: veliki slijepi kut
Budući da je njihov posao da pričaju priče, novinari moraju početi s potragom za koherentnom strukturom, razumljivim okvirom unutar kojeg se tema koju oni pokrivaju može shvatiti. Ovo je mjesto gdje smo došli u svijet „uredničke pristranosti”. No, čak i početnik u ovom području će brzo shvatiti da je svaki izvor vijesti pristran.
A južnoamerička politika je teška. Ona je složena. Ona prkosi našim političkim metaforama izvedenim iz Star Wars filmova. Različite nijanse nacionalnih karaktera Argentinaca, Paragvajanaca, Čileanaca, te Brazilaca je nešto, s čim većina nas ima malo iskustva.
Mi reagiramo sa zadrškom kad ne možemo shvatiti kako se ključni igrači uklapaju u naše kategorije. Kada čujemo da je rečeno da je kardinal Jorge Bergoglio, za kojeg smo čuli da je „liberalan”, uz potporu CIA-e iz vremena Jimmy Cartera pomagao desničarskom vojnom režimu da ukloni „progresivne” svećenike, mi se pogubimo i uši nam se lagano počnu dimiti. Zbog toga se tako malo novinara usudilo uhvatiti u koštac sa značenjem njegovog „peronizma”.
Novi pristup
To siromaštvo kategorija među prilično slabo obrazovanim novinarima koji rade uz njihove svakodnevne rokove, bio je problem kada je Jorge Mario Bergoglio izabran za papu 2013.
Mediji su odmah uskočili i počeli ga pozicionirati u odnosu na ogradu koja definira njihovu paradigmu. I doista, neke od prvih stvari koje smo čuli o njemu te noći bile su kako je „konzervativac” jer se protivio „gay braku” i imao „tvrd stav” protiv pobačaja u Argentini.
Presto! Pristajao je u paradigmu i to na vrijeme za aperitivo! Do devet sati, svi su kliknuli na „pošalji” i otišli na večeru u Borgo slaviti dobro odrađenu priču. To što se nakon pet minuta googlanja ništa od te pripovijesti nije moglo dokazati istinitim nije ni najmanje odvratilo novinare.
Oko tri dana kasnije, bez treptaja, oni su pročitali njegove signale i predstavili ga kao heroja njihovih ciljeva, a tu se i danas nalazimo, s ovim peronističkim uništavačem koji se igra s novinarima kao sa glupanima. To je kao bacanje ribe u bazen pun obučenih tuljana. No u svemu tome zbunjenost je rasla i rasla. Novinari su izgubili svoju publiku jer oni i dalje kao papagaji ponavljaju svoju naraciju, dok Papa prkosi svim kategorizacijama. Jednu stvar koju Bergoglio ima na umu, njegovu neprestanu strast, oni su propustili: njegovu odlučnu i beskrupuloznu žudnju za moći.
Da bismo ovo razumjeli, ono što trebamo je novi narativni okvir. Ovo predlažem jer nismo ograničeni limitima dnevnih rokova i velikih operativnih proračuna, rad na pojašnjenju narativnog okvira može biti poduzet od strane blogera i druge vrste neovisnih istraživača koji zarađuju kao i mi, kroz izravan kontakt s klijentom.
Ono što je bitno je da javnost počne koristiti svoje racionalne sposobnosti. Ako novinar govori o „skromnome Franji”, čitatelj mora početi s upitom odgovara li ova karakterizacija činjenicama. Ako Tablet tvrdi da su kardinal Burke ili Matthew Festing (bivši Veliki meštar Vitezova Malte) lažljivci i prevaranti, moramo razmotriti kakva je publikacija Tablet, kao i što znamo o karakteru i namjerama takvih ljudi.
Kada nam Independent ili Tablet ili Guardian ili Washington Post kažu da je Jorge Mario Bergoglio očišćen od bilo kakve sumnje na zloporabe vezano za njegovu umiješanost u zločine argentinske vojne hunte iz 1970., moramo se zapitati kakvi su to novinari i kako su pisali o drugim pitanjima vezanim za Crkvu. Bilo bi dobro usporediti to s onim što znamo o trenutnom ponašanju Bergoglia, te razmisliti što je uvjerljivo i vjerojatno.
Mi ne možemo shvatiti istinu slijepo prihvaćajući određeni narativni okvir. Mi također moramo imati na umu da ni jedan novinar ne može govoriti istinu bez istinitog narativnog okvira.
http://www.onepeterfive.com/understanding-pope-francis-the-need-for-a-new-narrative-framework/