Dok sinovski ispravak, koji sam i sam potpisao, dobiva potporu koja sad uključuje i biskupa Rene Gracidu, papa Bergoglio se suočava s neviđenom opozicijom od strane Katolika koji se bude na rasulo ovog pontifikata van svake kontrole.
Antonio Socci u svojoj novoj kolumni od 24.9. pod naslovom „Ono što je činio htio je učiniti kao Papa Isus II, Uništavatelj“ daje iznenađujuće nove indikacije koliko je Bergoglio otišao van kontrole. Socci počinje primjećujući, da se u svojoj novoj knjizi intervjua s Dominiquom Wiltonom Bergoglio šalio, da je izabrao ime Franjo, ne kao čin taštine, nego više poniznosti, „kako bi se mogao zvati Isus II“, referencija na Svetog Franju, kojega su zvali drugi Krist. Dok je ovo bila samo šala, ona zapravo otkriva ovo: fraza „ Isus II“ dokazuje arogantnu drskost prema našem Gospodinu, kao i prema Svecu kojega su ljudi poistovjećivali s Njim.
Socci vjeruje da Bergoglio pati od opasnog akutnog slučaja klasičnog argentinskog egocentrizma. Bergoglio se i sam jednom našalio da Argentinac počini samoubojstvo tako da se baci s vrha svoga ega. Ovo je, piše Socci, veliki problem kojega je psihoanalitičar uzaludno pokušavao riješiti godinama prije.
(referencija na Bergoglijevo otkrivanje Wiltonu da je išao na tjedne psihoanalize šest mjeseci, kod Židovskog psihijatra). Ovaj veliki problem Socci opisuje kao „ ego latrija u formi planetarne papa latrije“.
Bergoglio, kaže Socci, čini se hoće ponovno osnovati Crkvu i skoro se predstavlja točno kao „Papa Isus II“, koji se u stvari pretvara da je milosrdniji od Krista poštujući one koji žive kao preljubnici u „drugom braku“ i usudi se nastaviti s onim što njegovi suradnici s radošću opisuju kao „nepovratna reforma“ Crkve.
Socci nastavlja: Crkva pripada Isusu Kristu, ne papi. Pape su samo Njeni privremeni čuvari, a ne vlasnici. Po definiciji, samo je Zakon Božji nepromjenjiv, što stoji u Svetom Pismu i trajnom Magisteriju Crkve. Pape su subjekti Zakona, oni nisu njegovi gospodari. Oni moraju biti vozači koji dovode zaručnicu (točnije Crkvu) u susret zaručniku (samom Kristu). Ako vozač prisvaja zaručnicu za sebe i mijenja odredište na nepovratan način, onda on govori da se on sam zamijenio za pravog zaručnika. Kad bi on bio „Isus II“…
Zapravo, ovlast koju je Isus dao Petru i svim njegovim nasljednicima nije uopće da bi „promijenili“ Crkvu (pogotovo u nepovratnom smjeru) već naprotiv da je „očuvaju“, da očuvaju depositum fidei, učvršćujući braću u vjeri. Papa, po definiciji, je samo „ čuvar “, inače on više nije papa. Njegovo poslanje je da netaknutom očuva vjeru Crkve, a ne da načini od nje ženu na ulici koja je ostavljena na milost svijeta.
Ovaj papa, Socci nastavlja, je u procesu pokušaja mijenjanja Crkve od natprirodne institucije čija je misija spašavanje duša u „ humanitarnu agenciju koja iskazuje potpunu socijalnu i političku religiju, usmjerenu na masovnu imigraciju kao Summum Bonum, ekološki katastrofizam i nekritičko prihvaćanje Islama“. Ono što Bergoglio pokušava je upravo destruktivan proces naviješten po ateističkom filozofu Feuerbachu, koji je predvidio da će Crkva biti (per impossible) uništena kroz „ nepovratnu transformaciju Kršćanstva u ateistički humanizam, s pomoću Kršćana samih, vođenih po konceptu milosrđa koje nema nikakve veze s Evanđeljem“.
I sada – ovo je Soccijevo najiznenađujuće promišljanje – čini se da Bergoglio smišljeno nalazi način kako će eliminirati ili u najmanju ruku povući iz službe Rimsku Kuriju, kao i Zbor Kardinala, za koje se oboje smatra ne bitnima od strane njegove desne ruke, nadbiskupa ( „umjetnost ljubljenja“ ) „Tucho“ Fernandeza, kojeg je Bergoglio imenovao nadbiskupom. Ovo bi ostavilo put otvorenim, u „iznimnim slučajevima“, da Bergoglio „imenuje svog vlastitog nasljednika … predajući svoju revoluciju uistinu „nepovratnom“. Tu je mogućnost, vjerovali ili ne, Bergoglio „ proučio u stranicama Kanonskog Zakona.“
Usput, što se dogodilo s pripovjedačima poniznog pape, a s kojima je započeo ovaj pontifikat? Možda su promicatelji ovog prijevarnog posla iz Bergoglijevog PR tima i njihovi saveznici u medijima shvatili da je previše apsurdno zavaravati bilo koga.
Je li moguće, kako Socci sugerira, da smo podcijenili razmjere Bergoglijevog debakla? Bože pomozi nam. Bože pomozi Svojoj Katoličkoj Crkvi i neka nas i Crkvu Bog izbavi iz ruku pape koji se sve više otkriva da je – mora netko reći što je postalo očito – jasna i stvarna opasnost za vjeru.
http://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/3439-socci-on-bergoglio-as-jesus-ii