Prije par tjedana pisali smo o katoličkom novinaru Georgeu Neumayru koji je istraživao infiltraciju u Katoličku crkvu i koji je umro nakon što je na društvenim mrežama najavio svoje ubojstvo. Sada donosimo njegov članak kojeg je napisao nakon istraživanja Bergoglijeve prošlosti u Argentini.
I dalje sam u Buenos Airesu, gdje skupljam priče o Jorgeu Bergogliju. Neke od njih su nevjerojatne, druge su previše sumnjive ili previše eksplozivne da bi se objavile. Jedna česta i naširoko rasprostranjena priča o Bergogliju je da je spašavao izopćene svećenike kako bi nad njima imao utjecaj.
Bergoglio bi nazvao one koji istražuju, recimo pedofilskog svećenika i rekao bi im da se povuku, prenio mi je jedan poznavatelj prilika u Crkvi Buenos Airesa,
Onda bi obavijestio svećenika koji je pod istragom da je intervenirao i tada bi to iskoristio da kod njega zadobije potpunu poslušnost prema sebi. Mnogi su svećenici tako pali u dug prema Bergogliju.
Neki su se pitali zašto se Bergoglio, kao papa, okružuje lopovima, jadnicima i degenericima. No, argentinski se katolici ne čude tome. Činio je isto dok je bio nadbiskup, kazao mi je jedan.
Iskorištava njihove tajne kako bi ih kontrolirao. Ovakvo ogavno upravljanje dovelo je Bergoglija do saveza s Theodoreom McCarrickom i s bezbrojnim drugim zlostavljačima.
Argentinski katolici uspoređuju Bergoglija s Peronom — nemilosrdni kameleon zaluđen socijalizmom koji je voljan izreći bilo kakvu laž i koristiti podle taktike kako bi sačuvao vlast.
Peron je znao govoriti da je kao vjetrokaz, tj. da se kretao u smjeru kojem bi vjetar išao, rekao mi je jedan novinar.
I Bergoglio je bio takav. Ponedjeljkom bi bio liberal. Utorkom konzervativac. Srijedom bi opet bio liberal. I tako dalje.
Kako bih pokušao shvatiti Bergoglija, posjetio sam ključna mjesta njegova života u Buenos Airesu- od mjesta rođenja do radnog mjesta. Moram reći da je to bila poprilično žalosna tura. Vodič mi je napomenuo na samom početku našeg obilaska da se većinski dio Bergoglijeve priče temelji na lažima koje su oblikovane kako bi potpomogle turističkoj industriji.
Naplaćuje se $100 za Bergoglijevu turu, rekao je. Ne znam ako je potrebno spomenuti, ali nikog nisam vidio na tim turama. U gospodarstvu u kojem su kamate skočile 75%, 100 dolara je ogromna investicija.
Jedna od postaja nalazila se kod ispovjedaonice u bazilici sv. Josipa, gdje je Bergoglio navodno odlučio postati isusovac. Moj se vodič nasmijao toj pričici.
Čak se ni datumi ne poklapaju sa službenim izvješćima. Dapače, on je mnogo godina prije bio odlučio, rekao je.
Nadodao je da Bergoglio nije ušao u red iz duhovnih razloga, već iz političkih: znao je da red sve više naginje prema ljevici i entuzijastično je htio krenuti tim ideološkim putem.
Komunisti su prodrli u Isusovce i Bergoglio je bio jedan od njih, primijetio je jedan novinar.
Zaista, Bergoglio je stekao svoje političko obrazovanje uza skute paragvajske komunistkinje imenom Esther Ballestrino, koja mu je bila šefica u laboratoriju u Buenos Airesu nakon što je završio srednju kemijsku školu.
Bergoglio je rekao da mnogo duguje toj velikoj ženi. Često bi se rastopio prisjećajući se kako ga je upoznala s komunističkim časopisima i literaturom i zavodila ga s pričama o suđenju Rosenbergovim (bračni par iz 1950-ih koji se navodno urotio protiv SAD-a, te su namjeravali SSSR-u odati tajne o atomskim bombama).
Bergoglio je ponosno uzeo zaslugu za skrivanje njene marksističke literature u jednoj isusovačkoj knjižnici za vrijeme njenog progonstva.
Bila je bačena iz aviona i tijelo joj je more izbacilo na obalu, rekao je jedan katolik koji je dobro upoznat s ovim periodom Bergoglijeva života.
Unatoč tome što je oštro kršio kanonski zakon, Bergoglio je naredio da se pokopa u katoličkoj crkvi, svjestan da nije bila prakticirajući katolik. Rečeno mi je da je crkva u kojoj je pokopana sada nekakva vrsta spomenika za socijalističke revolucionare. Planiram ju posjetiti prije nego što odem.
Jedno urnebesno mjesto gdje sam već otišao, bio je Bergoglijev stari vikarijat. Vodič me obavijestio da se preko puta nalazi javna kuća imenom Hotel Helen. Pogledao sam onamo i uopće nije ličilo hotelu. Kao prvo, zgrada nije imala prozora. Buenos Aires kao mjesto gdje je prostitucija legalizirana, ima kvartove pune takvih rupetina bez prozora.
Ono što je bilo baš zlokobno ali i komično bili su zidovi oko vikarijata koji su bili ukrašeni šiljastim i razbijenim bocama vina kako bi se odvratili uljezi. Ovo je tek jedna od mnogih kontradikcija u ovoj mizernoj priči.