Katolički svećenici iz cijelog svijeta službeno traže od svojih biskupa da izdaju “formalnu potvrdu Evanđelja” i isprave prožimajuće “pogreške” o kršćanskom moralnom životu i njegovom odnosu prema Svetoj Pričesti, grijehu i braku.
U “pastoralnom apelu” koji je objavljen danas na francuskom, njemačkom, španjolskom, engleskom, poljskom i portugalskom, više od desetak svećenika uključujući američkog kanonskog odvjetnika oca Geralda Murraya navodi deset ključnih pitanja.
Žalba je otvorena za sve svećenike koji žele dodati svoje ime. Žalba se može potpisati ovdje.
Mnogi laici i svećenici toliko su ozbiljno “pogođeni sekularnim mentalitetima i” lažnom moralnom teologijom proteklih desetljeća”, napisali su “da sada vide apostolsko svjedočanstvo Crkve kao idealistično, zastarjelo ili čak okrutno. Stoga često pogrešno razumiju pastoralnu službu kroz apstrakciju, legalizam ili osobnu osudu.”
Potreba za “potvrdom Evanđelja” proizlazi iz “pogrešnog pristupa kršćanskom moralnom životu s kojim se često susrećemo i ozbiljnoj šteti onima koji su zavedeni”, kažu svećenici. “U svom osnovnom obliku, ovaj pogrešan pristup tvrdi da oni koji čine objektivno zlo i sude sami sebe subjektivno bez krivnje, mogu primiti Svetu Pričest.”
“U širem obliku, ovaj pristup poriče da su određena ponašanja uvijek zla i tvrdi da su u nekim okolnostima ta ponašanja najrealniji dobar izbor koji se može postići ili, su jednostavno dobra”, napisali su svećenici.
Katolička crkva uči da su neka djela intrinzički zla i stoga nikada ni u kom slučaju ne mogu biti moralna. Neki primjeri uključuju ubojstvo, preljub, zlostavljanje djece.
Ideja da neka objektivno zla djela mogu biti dobra ili čak ” biti odobrena ili predložena od Boga”, “Crkva je uvijek prepoznavala kao suprotna Evanđelju”, primijetili su svećenici.
Crkva je “suprotstavljala te teorije s posebno snažnom i preciznom poukom tijekom dvadesetog stoljeća i, prije svega, tijekom pedeset godina od Humanae Vitae.
Vjerujemo da nedavno ponovno oživljavanje ovog štetnog pristupa, usprkos trajnim crkvenim naporima jasno pokazuje da su potrebne učinkovitije pastoralne reakcije od onih koji župni svećenici mogu sami ponuditi ili ih se može adekvatno pružiti ograničenim autoritetom konvencionalnih biskupijskih i regionalnih izjava.
Je li Amoris Laetitia izvor tolikoj zbunjenosti?
Pismo ne spominje Amoris Laetitia po imenu, ali čini se da je kontroverzna apostolska pobudnica izvor velikog dijela ove “preporuke”.
Dijelovi Amoris Laetitia čini se da sugeriraju, da Katolici koji žive u zajednicama koje Crkva zove preljubničkim, mogu kroz te zajednice pokazati vjernost. Dokument također sugerira da Katolici koji žive u takvim neregularnim seksualnim zajednicama, mogu s Božjom milošću i dalje živjeti zajedno. Predlaže, također, da ponekad prestanak grješnih postupaka može prouzročiti “daljnji grijeh”, te ostavlja ljude potpuno zbunjene oko prethodnog Katoličkog učenja koji se protivilo “takvoj situaciji”.
Stavak 301 kaže da se “više ne može jednostavno reći da svi oni koji žive u neregularnoj zajednici, žive u stanju smrtnog grijeha i lišeni su posvetne milosti. Ovdje je više uključeno od pukog ignoriranja pravila. Osoba može dobro poznavati pravilo, ali ima velike poteškoće u razumijevanju “njenih unutarnjih vrijednosti.“
Prema bilješci 329, “U takvim situacijama, mnogi ljudi, znajući i prihvaćajući mogućnost života” kao brat i sestra “koje im Crkva nudi, ističu da, ako ne postoje određeni izrazi intimnosti,” često se događa da je vjernost ugrožena i djeca pate.”
Amoris Laetitia je inspirirala nekoliko biskupa i biskupskih konferencija da “provode” ovu pobudnicu na način koji izravno proturječi višegodišnjem učenju Crkve o uskraćivanju Sakramenta onima koji žive nepokajano u preljubu. Ove “implementacije” Amoris Laetitia omogućuju ono što mnogi smatraju svetogrdnim primanjem Svete Pričesti prema Katoličkoj tradiciji.
Mjesta gdje su takvi “pastoralni programi” provedeni uključuju Njemačku, Maltu, Argentinu i nekoliko američkih biskupija.
“Deset ključnih pitanja” su kako slijedi:
1) Bog je ljubav. On je sve uredio za naše dobro i pozvao nas da dijelimo Njegov Božanski život u Kristu. Slijedom toga, potpuno se suprotstavlja zlu, grijehu (tj. svjesnom i voljnom prihvaćanju zla) i šteti koju grijeh uzrokuje. Stoga, iako Bog može izabrati da tolerira prisutnost zla i grijeha, nikada ih ne predlaže ili ne odobrava.
2) Kršćani koji primaju Sakramente koji su im omogućeni od Krista, da ostanu vjerni izbjegavanjem svjesnog i voljnog prihvaćanja zla; stoga, krivi su za sve grijehe koje počine (vidi I Iv 5,18 i Jas 1: 13-15). To je istina čak i kad vjernost zahtijeva patnju, privrženost ili smrt jer je ono što je ljudski nemoguće moguće Božjom milošću (vidi Mt 19, 26 i 15:15). Stoga je vjernost Kristu i njegovim učenjima realistična i ostvariva, a ne apstraktni ideal koji se treba prilagoditi životnim okolnostima.
3) Kršćani u zajedništvu s Bogom mogu patiti od neznanja ili od prepreka do stupnja koji ublažava ili potpuno uklanja krivnju u određenom prihvaćanju zla. Iako ono što rade je zapravo (tj. Objektivno) zlo i time štetno za sebe i druge na različite načine, oni mogu osobno (tj., Subjektivno) ne biti krivi za grijeh i stoga ostati moralno neozlijeđeni.
4) Kršćani koji prihvaćaju zlo bez svjesnosti o njemu ostaju u zajedništvu s Bogom, ali su zarobljeni u situacijama koje su zapravo štetne i sprječavaju ih potpuno dijeliti obilni život koji je Isus došao donijeti. Zadatak Crkve je pomoći liječiti i osloboditi ih strpljivo donoseći milost i istinu Evanđelja.
5) Savjest je neposredna norma ponašanja, ali ne i nepogrešivi glas Boga. Može se pogrešno suditi zbog malformacija ili izobličenja savjesti, koje proizlaze iz prethodnih grijeha. U tom slučaju, onaj koji slijedi savjest ili se proglašava bez krivnje, ipak može biti kriv za grijeh. S obzirom na ta ograničenja, subjektivne prosudbe savjesti trebaju biti usklađene s Evanđeljem koje je Krist otkrio i Koji ga stalno proklamira kroz vjerodostojno Apostolsko svjedočenje Crkve (npr. Ordinarni i izvanredni magisterij).
6) Brak je savez koji je svjesno i voljno uspostavljen s promišljanjem i zrelosti jednog muškarca i jedne žene koji su slobodni za ženidbu. To je ekskluzivna zajednica koja se ne može razriješiti niti jednom ljudskom moći niti bilo kojim drugim uzrokom osim smrti jednog od supružnika. Kristova zajednica i Crkva temelj su ove bračne veze, kako u ljudskoj prirodi, tako i u Sakramentu braka. (vidi Genesis 2:24, Mt 19,3-6, Ef 5:32, i II Tim 2: 13).
7) Seksualno djelovanje izvan braka u svakoj je okolnosti teško zlo. Posljedica prihvaćanja tog teškog zla je smrtni grijeh koji, kao i svi smrtni grijesi, uzrokuje prekid zajedništva s Bogom.
8) Kako bi primili Svetu Pričest, kršćani koji priznaju da su krivi za smrtni grijeh moraju imati istinsku kajanje za njihove grijehe, uključujući i odlučnost da izbjegnu sve grijehe u budućnosti. Osim toga, prvo moraju primiti Sakrament pokore i pomirenja.
9) Primanje Svete Pričesti ne može se svesti na osobni čin temeljen na subjektivnoj prosudbi nevinosti, jer predstavlja javno svjedočanstvo o prihvaćanju zajedničke vjere i života Crkve. Bez obzira na krivnju, oni koji nastavljaju prihvaćati objektivno teška zla, nakon što saznaju da je njihovo vjerovanje ili ponašanje suprotno Apostolskom svjedočenju Crkve, s pravom se moraju suzdržati od Svete Pričesti. Sveta Pričest također može biti uskraćena kako bi se izbjegla zabluda drugih u pogledu vjere i života Evanđelja (tj. Izazivajući skandal, vidi Mt 18,6).
10) Prihvaćanje Svete Pričesti u posebnim slučajevima onih koji su se ponovno vjenčali nakon razvoda ovisi o objektivnoj stvarnosti veze prvoga braka i izbjegavanju grijeha i javnog skandala ne samo zbog njihove privatne namjere da izbjegnu buduće seksualne aktivnosti, njihove subjektivne procjene trenutnog odnosa ili njihove subjektivne prosudbe nevinosti glede seksualne aktivnosti u tom odnosu (vidi Mt 5,32).