Još uvijek uznemirena zbog afere ‘Galileo’, Crkva je na sve načine pokušavala uklopiti vjeru i znanost. Nakon slučaja Scopes 1925. godine, Darwinova teorija evolucije sve je više predstavljana kao dogma znanstvene zajednice, a o. Pierre Teilhard de Chardin, S.J. (1881.-1955.) uzeo je na sebe [zadatak] pomirenja darvinističke evolucije i katoličke teologije.
U stvari, Teilhard je prvotno bio cenzuriran i prognan od strane njemu nadređenih Isusovaca 1923. godine zbog propitivanja nauka o istočnom grijehu i vječnom prokletstvu. Godine 1947., nakon povratka iz egzila u Kini, ponovno je osuđen od strane Svetoga ureda, a papa Pio XII. sam je nazvao njegovu knjigu “septičkom jamom pogrešaka”. Međutim, Teilhard je počeo dodatno promicati svoje ideje među Isusovcima na francuskoj teologiji La Fourvière u Lyonu koristeći nepotpisane monografije sa šapirografa. Sredinom i tijekom kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća njegove su teorije pohvalili mnogi, ako ne i većina, Isusovca, među kojima su bili Karl Rahner, Hans Urs von Balthasar, kardinal Carlo Maria Martini, a osobito Henri de Lubac, koji je o Teilhardu pisao divno: “Ne trebamo se baviti nekolicinom neprijatelja Teilharda, kojima je emocija zasjenila inteligenciju”. U vrijeme otvaranja Drugog vatikanskog sabora u listopadu 1962. godine, Društvo Isusovo skoro je odustalo od neo-skolastičke teologije Francisca Suareza u korist teilhardijske evolucijske “kozmogeneze”.
Razlog Teilhardove popularnosti, kao što je gore navedeno, bilo je njegovo očito pomirenje razlika između vjerske istine koju je predložila Katolička crkva i znanstvene “činjenice” kako je predložila Darwinova evolucija. Problem je bio u tome što njegovo rješenje nije bilo osobito znanstveno niti osobito katoličko, činjenica koju je privatno priznao rođaku Léontineu Zanti 1936. godine:
Ono što sve više dominira mojim interesima jest nastojanje da uspostavim u sebi i definiram oko sebe, novu religiju (nazovite je boljim kršćanstvom, ako vam se sviđa) gdje osobni Bog prestaje biti veliki monolitni vlasnik prošlosti kako bi postao Duša svijeta koju priziva faza koju smo dosegli religijski i kulturno. (…)
Teilhardov “Bog”, “duša svijeta”, identičan je prirodi i posljedično podložan promjenama. Kao što Teilhard to objašnjava u svojoj knjizi Ljudska energija:
Kao izravna posljedica ujedinjujućeg procesa kojim nam je Bog objavljen, on se na neki način “preobražava” kao što nas on uključuje. … u svijetu vidim tajnovit proizvod ispunjenja i ostvarenja samog Apsolutnog Bića. (…)
Teilhardov “Bog” nije više ni manje od “boga” panteizma kako ga je opisao (i odbacio) sv. Pio IX. u njegovom svečanom govoru Maxima Quidem, 9. lipnja 1862.:
Ne postoji Vrhovno Biće, savršeno u Njegovoj mudrosti i u Njegovoj providnosti i distinkciji, sve stvari su Bog i imaju Božju supstancu. Bog je, dakle, jedno i isto kao i svijet i posljedično se duh poistovjećuje s materijom, nužnost sa slobodom, istina s laži, dobro sa zlom i pravda s nepravdom [.]
Teilhard je, svojim poricanjem istočnoga grijeha i posljedične potrebe za otkupljenjem, pokušao ubrizgati Krista u njegov panteizam imenujući ga “Kozmičkim Kristom” ili “Alfom” i “Omegom” objave. Krist je Božja emanacija koja je u početku počivala na materiji, razvila se, rođena je u ovaj svijet, umrla, uskrsnula od mrtvih i uskrsavala – ne u nebo, već na “noosferu”, duhovnu razinu koja okružuje zemlju, gdje će se svi duhovi sadržani u materiji na kraju približiti u “Omega točki”, gdje nas Krist čeka, vodi nas “bezuvjetnom ljubavlju”. Na “Omegi točki” mi i cijeli kozmos do najnižeg atoma ćemo biti učinjeni božanstvenim, i “Bog” će biti “sve u svemu” (…)
Za Teilharda, sve religije pokušavaju ostvariti ovu krajnju transformaciju koju vodi Kozmički Krist, koji animira, voli i čeka sve na Omega točki.
Teilhard ne negira ulogu Crkve u donošenju njegove vizije o kozmogenezi. U pismu svom prijatelju Augusteu Valensinu, S.J., on piše:
(…) Katolička crkva, međutim, ne smije samo tražiti afirmaciju svog primata i autoriteta, nego treba jednostavno predstaviti svijetu Univerzalnoga Krista, Krista u ljudsko-kozmičkoj dimenziji, kao animatora evolucije.
Teilhard je stoga rekao:
Moramo raditi na ekumenizmu otvorenom ne samo kršćanstvu, nego i drugim religijama, jer sve religije unutarnjih potreba konvergiraju u kozmičkom Kristu i njihova je sudbina naći se u jedinoj Kristovoj Crkvi. (…)
U Teilhardovoj “Misi” se ne spominje Kristova pomirbena smrt na križu za spasenje duša, niti Pretvorba euharistijskih darova u Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Umjesto toga, radi se o daru svih iskušenja i djela čovječanstva za izgradnju buduće divinizirane zajedničke zemaljske stvarnosti.
Kroz ovaj kraći sažetak, trebalo bi biti jasno da je Teilhardovo “novo i bolje kršćanstvo” hvalospjev darvinističkoj evoluciji uzdignuto na razinu univerzalnog pobožanstvenja i nema gotovo ništa zajedničko s tradicionalnom katoličkom kristologijom.
Stoga ne čudi da je, na otvaranju Drugoga vatikanskog koncila, Sveti ured, pod pontifikatom pape Ivana XXIII., izdao sljedeći “monitum” (upozorenje):
Nekoliko djela o. Pierrea Teilharda de Chardina, od kojih su neka posthumno objavljena, uređuju se i bivaju vrlo uspješna. Ne uzimajući u obzir prosudbu o onim točkama koje se tiču pozitivnih znanosti, dovoljno je jasno da gore spomenuti radovi obiluju takvim nejasnoćama, te čak i ozbiljnim pogreškama, da vrijeđaju katolički nauk [.] (Dano u Rimu, iz palače Svetoga ureda, tridesetog lipnja 1962. Sebastianus Masala, Notarius.)
Činilo bi se da je slučaj zatvoren; međutim, nije bilo tako. Pod utjecajem isusovačkih perita (savjetnika), osobito Henria de Lubaca i Hansa Urs von Balthasara, ponovno se pojavila teilhardska vizija. Papa Pavao VI. napisao je u govoru iz 1966. godine u Insegnimenti di Paulo VI, službenoj kompilaciji njegovih misli:
“Teilhard de Chardin, koji je dao objašnjenje svemira gdje je, među mnogim fantastičnim i nepromišljenim stvarima, ipak razumio kako pronaći inteligentni princip da se u svemu treba pozvati Boga. Zbog toga nas sama znanost obvezuje da budemo religiozni. Tko je inteligentan, mora kleknuti i reći: ‘Bog je prisutan ovdje’ “. (…)
Dana 12. svibnja 1981. na stotu obljetnicu Teilhardova rođenja, državni tajnik, kardinal Agostino Casaroli pisao je kardinalu Poupardu, rektoru Katoličkog instituta u Parizu, kako slijedi:
Međunarodna znanstvena zajednica, i šire, cijeli intelektualni svijet, priprema se za proslavu stogodišnjice rođenja oca Pierrea Teilharda de Chardina. … Sretan sam, Vaša Ekscelencijo, da vam ovu poruku šaljem u ime Svetoga Oca [pape Ivana Pavla II.] svim sudionicima konferencije koju vodite u Katoličkom institutu u Parizu u počast o. Teilhardu de Chardinu, i uvjeravam vas u svoju vjernu predanost.
Vatikanski ured za tisak, međutim, dva mjeseca kasnije, potvrdio je monitum, koji ostaje na snazi. (…)
Sveti otac, Ivan Pavao II., pozivajući se na Teilhardovu “Misu na oltaru svijeta”, nastavio je pohvalu Teilharda:
Euharistija se također slavi kako bi se prikazali “rad i patnja svijeta na oltaru cijele zemlje” prema lijepim riječima Teilharda de Chardina.
Pohvale je nastavio kardinal Ratzinger, koji je rekao u Načelima katoličke teologije:
Poticaj kojeg je dao Teilhard de Chardin, imao je veliki utjecaj [na Drugi vatikanski sabor]. Smionom vizijom, inkorporirao je povijesna kretanja kršćanstva u veliki kozmički proces evolucije od Alfe do Omege. … “Pastoralna konstitucija Crkve u suvremenom svijetu” (Gaudium et spes) pratila je Teilhardov slogan “Kršćanstvo znači više napretka, više tehnologije” što je postalo poticaj u kojem su saborski oci iz bogatih i siromašnih zemalja pronašli konkretnu nadu. (…)
Potvrđujući odmak od [stava] tradicionalne katoličke teologije prema Teilhardovom “novom i boljem kršćanstvu” u srpnju 2009., vatikanski glasnogovornik, o. Federico Lombardi, S.J. rekao je: “Sada više nitko ni u snu ne bi rekao da je [Teilhard] heterodoksni autor kojega ne treba proučavati.”
Sadašnji papa Franjo, kao proizvod isusovačkog odgoja, upućuje na Teilhardov eshatološki doprinos u svojoj enciklici Laudato Si u paragrafu 83 (fusnota 53).
Ovdje vidimo kako se papa Franjo oslanja na Teilharda i njegovu viziju “kozmičkog Krista” koji privlači sve, bez obzira na vjersku pripadnost, nacionalnost – u stvari, sva bića, pa čak i inertnu materiju, koja sadrži rudimentarni “Duh”, kako bi bili kristificirani na kraju vremena, ili “Omega točki” evolucije. To objašnjava njegovu fasciniranost ekologijom, kao i rušenjem svih zidova, kako političkih (uključujući kraj nacionalizma i fuziju putem masovnih useljavanja) tako i vjerskih (preko ekumenizma): “Prozelitizam je svečana glupost”. “Lutherova namjera prije 500 godina bila je obnoviti Crkvu, a ne podijeliti.”
Kao što je Teilhard objasnio u Ljudskoj energiji, “prošlo je doba naroda. Sada, ako ne želimo propasti, moramo zbaciti naše stare predrasude i izgraditi zemlju”(…)
Da bi možda shvatili neke od pouka Franjine šutljivosti vezano za razjašnjenje odlomaka Amoris Laetitiae, treba se prisjetiti da ni Teilhardov svjetonazor ne uključuje ni istočni grijeh kao niti tradicionalni smrtni grijeh – samo beskonačne mutacije ili varijante u evolucijskom procesu kojega pokreće bezuvjetna ljubav “Kozmički Krist”. Neke od papinih izjava uključuju slijedeće, naglašavajući da svi koji žive u ljubavnim odnosima dijele u određenoj mjeri Kristovu sveobuhvatnu ljubav:
– Neoženjeni. “Vidio sam puno vjernosti u tim kohabitacijama, i siguran sam da je to pravi brak, oni imaju milost pravog braka zbog svoje vjernosti [.]”
– Sakramentalno vjenčani. “Velika većina” katoličkih brakova je “nevaljana”.
– Takozvani “ponovno vjenčani“. Svećenici bi u nekim slučajevima mogli ponuditi “sakramentalnu pomoć” katolicima koji žive u “neregularnim obiteljskim situacijama” kao dio šireg nastojanja da podrže i integriraju razvedene katolike u drugim vezama u život crkve.
– Homoseksualci. “Tko sam ja da sudim?”
Dodatni dokazi o temeljnom utjecaju Teilharda na Amoris Laetitia nalaze se u riječima kardinala Christopha Schönborna, bečkog nadbiskupa, kojeg je papa Franjo nazvao službenim tumačem Amoris Laetitiae:
Skoro nitko drugi nije pokušao povezati znanje Krista i ideju evolucije kao što je to znanstvenik (paleontolog) i teolog o. Pierre Teilhard de Chardin, S.J., učinio. … Njegova fascinantna vizija ostala je kontroverzna, a za mnoge je predstavljala veliku nadu, nadu da se vjera u Krista i znanstveni pristup svijetu mogu spojiti. …
Te kratke reference na Teilharda nisu dovoljne. Fascinacija koju je prema Teilhardu de Chardinu imao čitav jedan naraštaj proizlazi iz njegovog radikalnog načina gledanja na znanost i kršćansku vjeru u zajedništvu. (…)
Iako svu zbunjenost koju nalazimo u modernoj Crkvi ne možemo u potpunosti pripisati, o. Pierreu Teilhardu de Chardinu, S.J. i njegovoj isusovačkoj braći, sa njihovim “novim i boljim kršćanstvom”, nažalost su istrgnuli iz korijena Svetu Majku Crkvu, zamjenjujući štovanje vječnog Boga, štovanjem čovjeka i stvorenja.
Konačno, vrijedno je spomenuti: iako nema izravnih dokaza koji povezuju o. Teilharda i slobodno zidarstvo, njihov cilj je isti: deifikacija čovjeka. Prema riječima Manly P. Halla u njegovim Izgubljenim ključevima slobodnog zidarstva:
Čovjek je Bog u nastanku. … Pravi mason nije vezan vjerom. Božanskom iluminacijom njegove lože shvaća da za njega kao masona religija mora biti univerzalna: Krist, Buda ili Muhamed, ime ne znači puno, jer priznaje samo svjetlo, ali ne i nositelja. On poštuje svako svetište, klanja se pred svakim oltarom, bilo u hramu, džamiji ili katedrali, shvaćajući svojim istinskim razumijevanjem istovjetnost svake duhovne istine. Važno je da se Teilhardovi radovi čitaju i citiraju u ložama.
________________________________________
* Napomena urednika: nakon što smo dobili ovaj esej za objavljivanje, Vatican Insider je prenio vijest da je “Plenarna skupština Papinskog vijeća za kulturu u velikoj mjeri odobrila prijedlog za slanje papi Franji, tražeći od njega da razmisli da li je moguće ukloniti monitum svete Kongregacije Svetoga ureda o djelima oca Pierrea Teilharda de Chardina”. Prijedlog je, prema Vatican Insideru, odobrena u subotu, 18. studenog 2017., “za vrijeme rada Skupštine o budućnosti čovječanstva: novi izazovi antropologiji”.
Prijedlog koji je dao online dnevnik, Sir, ovako je motiviran: “Vjerujemo da takav čin ne bi samo vratio prave napore pobožnog isusovca u pokušaju da pomiri znanstvenu viziju svemira s kršćanskom eshatologijom, već bi također predstavljao snažan poticaj za sve teologe i znanstvenike dobre volje da surađuju u izgradnji kršćanskog antropološkog modela koji je, prema uputama enciklike Laudato Si, prirodno smješten u prekrasnom djelu kozmosa.„
Očekuje se kako će papa Franjo uskoro primiti prijedlog na razmatranje, ako već nije. Do pisanja ovog članka nikakva odluka još nije bila objavljena.
https://onepeterfive.com/teilhard-chardin-vii-architect/