Tišina pape Franje je grubo poricanje objektivne istine: Bivši šef Vatikanske banke

Zašto papa ne odgovara na dubie? Bivši direktor Vatikanske banke misli da zna zašto. U gorkom eseju za talijansku La Verità, kako je prevedeno u nastavku, Ettore Gotti Tedeschi sugerira da Franjo šalje dvije poruke kroz njegovu šutnju: da može proturječiti samome sebi i da želi nametnuti “novi katolički moral” Crkvi. Taj novi moral temeljit će se ne na doktrini, nego na subjektivnim mišljenjima pojedinih savjesti. U međuvremenu, poricanjem vječnog prokletstva kroz Amoris Laetitia proturječi Isusovim tvrdnjama u Evanđelju da su grešnici doista u opasnosti od ovakve sudbine. U konačnici, Franjina tišina – koja dopušta da sumnje i dalje bujaju – je poricanje objektivne istine.

  1. lipnja 2017 – Vidim dvije implicitne poruke u papinom neuspjehu da odgovori na dubie. Prva implicitna poruka jest “Ja se mogu suprotstaviti ako želim.” Na početku Sinode o obitelji (listopad 2014.) papa je pozvao kardinale da otvoreno i iskreno govore, bez straha da će osramotiti papu (slavna parresia). Pa ipak, papa već mjesecima odbija odgovoriti privatno ili javno na dubiu koju su izrazili četvorica kardinala koji predstavljaju veliki dio vjernika.

Druga implicitna poruka čini se da je izjava o namjeri nametanja “novog katoličkog morala”. To bi se temeljilo na neugodnim okolnostima novih etičkih zahtjeva, novih situacija koje je stvorio sekularizirani svijet, a ne na Zapovijedima, Katekizmu i Magisteriju na koje se poziva “zastarjeli” Veritatis Splendor.

U prošlosti je briga Crkve bila držati vjernike “jake u Istini” kako bi sačuvali vjeru. Stoga je obeshrabrivala mogućnost interpretacije doktrine i magisterija na subjektivan i opasno varljiv način. Doista, tada je zadaća župnika bila potvrditi u sigurnosti vjeru “podučavajući”, ne samo kroz “osluškivanje”.

Danas bi se moglo reći da biste trebali imati subjektivne i neriješene sumnje da biste pokazali da imate “vjerodostojnu vjeru”. Ne smijete ih pokušati riješiti niti tražiti odgovore na pitanja koja se odnose na dvosmisleno tumačenje jer bi to bilo drsko i arogantno. Sumnje su neophodne jer se čini da ne želimo afirmirati jednu, apsolutnu i objektivnu istinu. Pluralna i dijalektička istina zauzela je njeno mjesto jer je ova potonja istina, istina koja se temelji na zaključcima “samoučene” individualne savjesti, zamijenila doktrinu kao suca djela (praxis).

Moglo bi se reći da je tradicionalna moralnost nadjačana okolnostima (a ne idealom), i budući da ne bismo trebali više suditi (to jest, objektivno procijeniti okolnosti), čini se da se Crkva želi odreći posjedovanja istine i njenog učenja (osim ako se radi o okolišu, siromaštvu i imigraciji). Dakle, neuspjeh da se odgovori na dubiu potvrđuje da je doktrina apstraktna i da nema koristi od Spasenja jer je istina prolazna, subjektivna i otvorena različitim tumačenjima. Bolje je, dakle, dijalog nego da podučavam nešto što više nije vječno.

Mjesecima su teolozi bili prisiljeni ili su bili dužni istaknuti samo nekoliko dijelova Amoris Laetitia, zanemarujući dijelove koji ostavljaju sumnje i stvaraju subjektivna tumačenja. To znači da AL ne izgleda kao “objektivno” kao što neki pretpostavljaju. No, kontroverzne točke nisu tako marginalne, manje ili nevažne prema mnogim dobrim dijelovima. Predlažem da čitatelji čitaju za sebe predmetne članke (AL 297, 299, 301, 305, 329 …) i postavljaju si pitanja postavljena od strane četvorice kardinala i katolika koji se oslanjaju na Katekizam, Evanđelje i određene [dijelove] Magisterija (Casti Connubi, Veritatis Splendor, Familiaris Consortio …). Dubia je zabrinuta zbog onoga što je ovdje grijeh (smrtni): mogućnost primanja sakramentalnoga oprosta i Svetog Euharistije od strane onih koji žive nelegitimno kao muž i žena i ne žele s time prestati. Dubia pita što je bračna čednost i postoje li situacije u kojima moramo griješiti jer postoje iskušenja jača od naše snage. Pitaju postoje li situacije u kojima oblik neznanja opravdava grijeh.

Dragi čitatelji, dubia pita je li nova moralnost predložena i da li nas Božja pomoć, koja nikad ne zataji, nastoji zadržati od grijeha ili nas pak sprječava od osjećaja krivnje nakon što smo sagriješili. Dubia ne predstavlja bizarno i zlo razmetanje od strane četiriju kardinala.

Oprez! U Evanđeljima Isus kaže 15 puta da postoji opasnost od vječne osude, ako netko ustraje u teškom grijehu, dok Amoris Laetitia 297 tvrdi da nitko ne može biti zauvijek osuđen jer to nije logika Evanđelja. Stoga se čini da je vječno prokletstvo postalo herezom. Međutim, AL 304 također kaže da opće norme u svojim formulacijama ne mogu obuhvaćati sve posebne situacije, implicitno priznajući postojanje toliko dvojbi ostavljenih subjektivnom i opasnom tumačenju.

Papin neuspjeh da odgovori na dubiu bi ilustrirao da sumnje moraju biti riješene subjektivno, jer Istina više nije objektiva. Dakle, čini se da Crkva danas izjavljuje da ne želi imati doktrinu koju predlaže svijetu. Ona smatra da okolnost određuje doktrinu, a ne suprotno. Stoga, čini se, nova Crkva želi dati moralne prijedloge, ali bez zapovijedi, bez zakona. Beskorisno je pitati je li to tako.

https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-francis-silence-is-a-bold-denial-of-objective-truth-former-vatican-ban

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *